Dok prikriveni bijes turskih zapadnih “saveznika” zbog sastanka predsjednika Republike Türkiye Recepa Tayyipa Erdoğana s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom u Sočiju još tinja kroz “analize” i prikrivene prijetnje sekundarnim sankcijama u zapadnoj štampi (Financial Times prednjači), a EU(ropa) traži nekakvo “objašnjenje” zbog najavljenog proširenja ekonomske saradnje dvije zemlje, Türkiye neumorno radi na diplomatskom planu ka okončanju rata u Ukrajini.

Prva posjeta 18. augusta predsjednika Erdoğana Ukrajini od početka rata, čudno, ali istinito, nije privukla ni približno istu pažnju zapadne štampe kao pomenuti sastanak u Sočiju. Sarkastična primjedba bila bi da je to možda zato što je sastanak, u kojem je učestvovao i generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, bio u Lavovu, a ne Kijevu, odakle strani izvještači izvještavaju. No, ostavimo sarkazam po strani i pored činjenice da je izbor mjesta neobičan. Tokom sastanka razmotrena su mnoga pitanja od mira između Rusije i Ukrajine do žitnog koridora i sigurnosti nuklearnih elektrana.

U izjavi nakon sastanka ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij je izjavio da je između Republike Türkiye i Ukrajine potpisan sporazum o izgradnji infrastrukture uništene u ratu. Detalji i obim tog sporazuma nisu poznati, a činjenica da ih je obznanio Zelenskij, a ne Erdoğan, još je jedna od čudnovatosti tog sastanka.

“Glavni fokus bio je kako završiti rat. Međunarodna zajednica mora preuzeti odgovornost za oživljavanje diplomatskog procesa. I dalje vjerujem da će se rat završiti za pregovaračkim stolom. Zelenskij i Putin su istog mišljenja. Cijela stvar je određivanje najkraćeg i najpoštenijeg puta do pregovaračkog stola”, rekao je predsjednik Erdoğan, dodajući da je Türkiye spremna da igra ulogu posrednika.

Međutim, za mirovne pregovore, baš kao i za rat, potrebne su dvije strane. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij na pres-konferenciji nedvosmisleno je odbio pregovore postavljajući non-starter uvjete: “Prvo moraju da oslobode sve naše teritorije, a onda ćemo vidjeti.”

Slično je i s nuklearnom centralom Zaporožje. Dok zapadna štampa ponavlja kako “obje strane optužuju jedna drugu za granatiranje” najveće nuklearne elektrane u Evropi, kao da to ima bilo kakvog smisla, Mehmet Barlas, doajen turskog novinarstva i glavni kolumnista dnevnika Sabah, nije raspoložen da cinculira. “U međuvremenu, Rusija je zatražila od Ujedinjenih naroda da pošalju stručnjake za inspekciju nuklearnog postrojenja u Ukrajini. Jer Ukrajina i dalje iz daljine artiljerijom bombarduje nuklearnu elektranu koju je zauzela Rusija. Iako ove topovske granate ne oštećuju nuklearni reaktor, one ometaju distribuciju električne energije. Šta god da se dogodi, nuklearno postrojenje nije šala. Ali Ukrajina je daleko od toga da se ponaša kao država. Ratna strategija zapadnog i ukrajinskog fronta nije odbrana područja, već nanošenje štete Rusiji. Oni to otvoreno govore. Nikome ne bi bilo u interesu da se države pretvaraju u terorističke organizacije koje vode proxy-ratove. Neko bi ovo trebao zaustaviti”, piše Barlas u kolumni od 21. augusta 2022.

“Neko” ko to pokušava je “predsjednik Erdoğan, jedan od rijetkih lidera u svijetu koji je sposoban da formuliše politiku, nastavlja da teži miru” – citat iz druge Barlasove kolumne. No, vratimo se na Erdoğanov apel iz Lavova, “međunarodna zajednica mora preuzeti odgovornost za oživljavanje diplomatskog procesa” – ne mora se biti stručnjak za međunarodne odnose da se vidi da te odgovornosti niti oživljavanja, osim napora Türkiye, nema. Ono čega ima jeste sipanje oružja (koje misteriozno nestaje) i novca (također je pitanje gdje završava) u Ukrajinu, dok američki senator Lindsey Graham (nije jedini) otvoreno govori: dokle god se to sprovodi, Ukrajinci su spremni da se bore do zadnjeg čovjeka – humano, nema šta. Podsjeća na onu o tuđem dijelu muške anatomije i gloginjama.

U uvjetima kada Zapad ne želi nikakve pregovore niti diplomatske inicijative, ali ih uz gunđanje mora čak i pohvaliti (kao sporazum o izvozu žitarica) teško je biti mirotvorac, a još teže jeste da će to biti primijećeno i/ili pohvaljeno od medija (koji se ponašaju kao navijači na utakmici).

Izuzetak, koji valjda potvrđuje pravilo, došao je s neočekivane strane. Samo dan nakon sastanka u Lavovu francuski dnevnik Le Figaro objavio je tekst naslova “Kako je Erdoğanova diplomatija učinila Türkiye neizostavnom na međunarodnoj sceni”. Mayeul Aldebert, autor teksta, konstatujući da se predsjednik Erdoğan u samo nekoliko dana sreo s Putinom u Sočiju i Zelenskijevim u Lavovu, pita da li će Türkiye biti prvi pobjednik rata u Ukrajini. Pitanje je pomalo patetično, ali poanta članka, koji je dobio dosta medijske pažnje u Türkiye, jeste na tome da je Erdoğanov pravi diplomatski uspjeh postavio zemlju na ključnu poziciju na međunarodnoj sceni.

“Dok je prije samo nekoliko godina Recep Tayyip Erdoğan bio kritikovan zbog svog neoosmanskog aktivizma u arapsko-muslimanskom svijetu, njegove agresivnosti prema zapadnom svijetu, a posebno njegove ucjene migrantima i domaćeg autoritarizma, on se danas predstavlja kao stvaralac mira i dijaloga sa svima,” piše Aldebert, što samo potvrđuje da se ni on nije oslobodio sopstvenih predrasuda, neznanja i zapadnjačkih projekcija, te da je tek od sukoba u Ukrajini primijetio “repozicioniranje turske vanjske politike hvaljeno na istoku, zapadu i arapskom svijetu”.

“Ovaj pravi diplomatski uspjeh otkriva vrlo aktivnu, a prije svega mirniju tursku vanjsku politiku, koja ima šestu najveću mrežu ambasada na svijetu.” Hmm, da, ta peta, a ne šesta, najveća mreža ambasada na svijetu je nastala baš u vrijeme kada je Türkiye optuživana za neoosmanizam i agresivnost i štavećne.

Oprostimo Aldebertu što je previdio Erdoğanovu viziju “svijet je veći od pet” i “pravedniji svijet je moguć”. Ovlašnim pregledom njegovih tekstova lako je ustanoviti da mu Türkiye nije ni u široj specijalnosti. No, barem je za tekst konsultovao neke koji znaju malo više, tako da citira bivšeg francuskog ambasadora Jeana de Gliniastyja, sada istraživača u think tanku IRIS, koji mu je rekao da Türkiye, iako ostaje dio zapadnog bloka, također diverzificira svoje saveze, te da je Turska vlada u stalnom dijalogu čak i u slučajevima protiv vlastitih interesa. “Ona je postigla dominaciju kroz balans snaga koji provodi. Sada je neophodna i hvaljena od svih. Turska je postala virtuoz multipolarnosti,” rekao je Gliniasty.

“Virtuoz multipolarnosti” u svijetu koji je upravo u tranziciji ka multipolarnosti vjerovatno je najveći mogući kompliment.

“Ova nova politika, 'koja može sebi priuštiti da igra posrednike i mirotvorce preuzimajući svoje odgovornosti bolje nego u prošlosti, na manje avanturistički način, oslanja se na impresivnu ekonomsku, vojnu i diplomatsku preraspodjelu'”, nedavno je analizirala u Les Echoes Dorothée Schmid, specijalista za Türkiye na Francuskom institutu za međunarodne odnose”, navodi Aldebert.

Tekst u Le Figarou potvrđuje da postoje ljudi na Zapadu koji razumiju (i poštuju) Erdoğanovu vanjsku politiku, ali da će njihovi stavovi biti objavljeni u mainstreamu samo kada to njemu odgovara. Nije čudno da se takav tekst našao baš u francuskoj štampi, jer uostalom i francuski predsjednik je taj koji pokušava da razgovara s obje strane rusko-ukrajinskog sukoba. Nepotrebno reći s mnogo manje uspjeha.

Međunarodna težina i uspjesi Erdoğana ne iritiraju samo zapadne “saveznike”. Opozicija u Türkiye, koja nema viziju niti rješenje ni za jedno unutrašnje političko pitanje (o vanjskom da ne govorimo), a ne može ni da se dogovori oko zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima, dobija ospice od njih. Prije nešto više od godinu Kemal Kılıçdaroğlu, lider Republikanske narodne partije (CHP), izazvao je oštre polemike izjavom: “Promijenit ću ovu vanjsku politiku za 180 stepeni. Ova vanjska politika šteti Turskoj, regiji, Evropi i ponajviše našim ljudima.” Koliko je netačna (i glupava), danas je jasnije nego u vrijeme kada je data, ali to ne znači da je se opozicija odriče.