Kada se prašina dobro podigne oko bilo kojeg pitanja, mnogo stvari izgubi se u njoj. Skoro obavezno izgubi se pitanje “cui bono?”, odnosno u čiju je korist dizanje prašine, a najčešće i kontekst u kojem se sve to dešava.

Stvarno, da li iko ozbiljan ozbiljno misli da je u interesu turske Vlade da se u zemlji pet dana ne raspravlja ni o čemu drugome osim o nekoj pjevaljci u danima kada je Türkiye u centru svjetskih vrtoglavih diplomatskih aktivnosti, kada joj se prijeti sekundarnim sankcijama (sada već zvanično), kada se Macron (ponovo) povampirio optužujući Türkiye zato što Alžirci mrze francusku kolonijalnu prošlost, kada, između ostalog, Grčka ruskim protuzračnim sistemom S-300 cilja turske avione F-16 u međunarodnom zračnom prostoru?

Dodajmo tim glavnim vanjsko-političkim temama i unutrašnji politički kontekst. Glavna vijest (četvrtak, 25. august 2022. godine), koja je bila “izgubljena” analizama pjevaljkine “šale” i da li ju je trebalo ili nije hapsiti, jeste likvidiranje dugova za približno šest miliona građana Türkyie, koji ukupno iznosi oko 30 milijardi lira. Država će preuzeti dugove za osnovne potrebe, kao što su struja, voda, prirodni gas i telefon finansijski ugroženima. Uz to, dug blizu šest miliona porodica do po dvije hiljade lira biće otpisan od izvršenja. Država će preuzeti dug blizu milion građana po izvršnom postupku, vrijedan 2.500 lira. Drugim riječima, država će okončati milione izvršnih postupaka tako što je finansijski ugroženim građanima izašla u susret i pružila im ruku. Kako je taj plan procurio do Narodne republikanske partije (CHP), te ga je lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu obnarodovao prije turske Vlade, odnosno priča o “krtici” unutar vlade i birokratije koja mu dostavlja planove i povjerljive stvari druga je tema koja je, ako ne otklonjena, ono bar odložena koncentracijom medija na pop pjevaljku.

Ako ima čitalaca koji do sada nisu upoznati s pričom o pjevaljci uhapšenoj u četvrtak 25. augusta, a koju je objavio svaki zapadni medij, evo osnovne priče: pop pjevačica Gülşen uhapšena je zbog optužbe za podsticanje na mržnju i netrpeljivost nakon što je video s koncerta održanog u aprilu – na kojem izgovara “šalu” na račun muzičara iz vlastite grupe, da je “perverzan jer je završio İmam Hatip školu” – objavljen u medijima (prije toga se pojavio na nekom opskurnom nalogu na TikToku).

İmam Hatip škole su srednje škole koje su u Türkiye zamijenile medrese. Iako im je kurikulum glede opšteg obrazovanja i nauke istovjetan s “nereligioznim” školama, one su oduvijek trn u oku militantnih “sekularista”. Zašto navodnici na riječ sekularisti, pa iz jednostavnog razloga što je pojam sekularnosti – odvojenost države od religije – ovdje od strane militantnih “sekularista” shvaćen kao represija države na religiozne. Najočitiji primjer te represije bio je period nakon (“mekog”) puča kojim je svrgnuta vlada Necmettina Erbakana 1997. godine.

Nepotrebno je reći, ta represija prekinuta je dolaskom Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast 2002. godine, a institucionalne diskriminacije, kojih je bilo u praktično svim društvenim sferama, postepeno su ukinute uz ogroman otpor militantnih “sekularista”, prije svega CHP-a. Orwelovski, ukidanje diskriminacije predstavljano je na Zapadu kao “polarizacija” društva.

No, vratimo se pop zvijezdi (toliko je sjajna da do prošlog četvrtka, a nisam jedini, nisam nikad čuo za nju) i njenom slučaju.

Već sljedećeg dana, ni manje ni više, Reuters obavještava svijet tekstom naslova “Hapšenje turske pop zvijezde zbog dosjetke o vjerskim školama izaziva žestoke kritike”. Hmmm, “dosjetka”, interesantno. Lumeni Reutersa uvlače u priču predsjednika Republike primjedbom da je Erdoğan završio İmam Hatip školu. Kada se ta primjedba nadoveže na početnu rečenicu, da je hapšenje “izazvalo žestok odgovor kritičara vlade, koji je smatraju sklonom kažnjavanju onih koji se protive njenim konzervativnim stavovima”, pokušava se ostaviti onaj već izraubovani utisak o mikromenadžmentu – sad već pretjerano otrcani kliše o “jednom čovjeku” (kao da je predsjednik lično bio uvrijeđen “dosjetkom” i naredio hapšenje – nema pametnija posla).

Međutim, ima još jedan perfidniji spin u tom tekstu, koji uzimam samo kao primjer, jer su izvještaji koje sam čitao manje-više slični (copy-paste novinarstvo) od Srbije do SAD-a. Kaže Reuters u dijelu teksta s međunaslovom “Podrška pjevačici”: “Rijedak događaj, nekoliko odlučnih provladinih kolumnista kritikovalo je hapšenje Gülşen. ‘Hoćemo li stavljati u zatvor do suđenja bilo koga ko govori gluposti? Neka društvo donese kaznu’, napisao je Mehmet Barlas u svojoj kolumni u Sabahu.”

Taj spin i vrlo selektivan citat posebno je interesantan. Naime, Barlas, baš kao i “provladini kolumnisti” prije svega se pitaju o tajmingu cijele ujdurme, prilično diskretno, a neki mnogo manje diskretno dovode u pitanju potrebu donošenja odluke o hapšenju, upravo kao aktivnosti usmjerene protiv Vlade. Ovdje se slabo vjeruje u slučajnosti i koincidencije. Ponoviću dio pasusa iz teksta o Tarkanovoj pjesmi iz februara (što je po svemu sudeći bila slična operacija) – ljudi ovdje vrlo su dobro upoznati s načinom funkcionisanja terorističkog kulta FETÖ i nikad ne zaboravljaju jednostavnu činjenicu, koja je teško pojmljiva ljudima van Türkiye, da se taj kult tokom 50 godina postojanja ugnijezdio u sve, apsolutno sve, pore života ovdje. Pa i u tzv. industriju zabave, koja je praktično ostala neogrebana borbom protiv njega. A kako se uopšte boriti protiv takve simbioze?

Nakon što je u subotu State Department izašao sa svojom neopjevano licemjernom izjavom: “Sjedinjene Američke Države zabrinute su zbog oblika sudskog uznemiravanja koji se koriste za ograničavanje slobode izražavanja u Türkiye. Pozivamo Türkiye da poštuje i garantuje slobodu izražavanja”, još više ljudi postalo je sumnjičavo da je u pitanju “projekt”.

Beskrajne diskusije talking headsa na news TV kanalima mogu se učiniti (i najčešće jesu) kao beskrajno dosadno gubljenje vremena. Međutim, naravno da ima i korisnih informacija koje bi inače promakle. Tako, naprimjer, postavilo se pitanje zašto je advokat uložio žalbu na odluku o pritvoru tek u petak, a ne istog dana? Razlika je ogromna, jer da je to učinjeno u četvrtak, Gülşen je potencijalno mogla biti puštena u petak, a ovako se na odluku o zamjeni pritvora kućnim pritvorom, koja je opet pomalo neobična, moralo čekati do ponedjeljka. Da li je nekome odgovaralo da se to oduži?

Uzgred, advokat loži Reuters. “Mislim da je uhapšena jer je ona figura koja predstavlja sekularnu Turkiye i umjetnica osjetljiva na pružanje podrške LGBT+ pokretu”, rekao je Veysel Ok, advokat i kodirektor Udruženja za medijske i pravne studije. E sad, ako pjevačica  – čiji se prikazi (to se ne može nazvati ni kritikom) koncerata svode na analizu dubine dekoltea, providnost tkanine i kratkost suknje – predstavlja “sekularnu Turkiye”... Zapravo, treba reći da je ta garderoba, odnosno tendencija ka dubljem, providnijem i kraćem, drži prisutnu u tabloidima i tabloidnim rubrikama, a ne muzika i njena navodna “umjetnost”.

U međuvrijemenu je, naravno, napisano tone članaka i kolumni o “slučaju”. Mene je najviše dojmio dio rečenice iz dnevnika Bir Günö, glasıla najekstremnijih militantnih “revolucionarnih” “sekularista”: “Pjevačica Gülşen, koja je zbog odjeće često na meti reakcionarnih krugova...” Hmmm, već sam jednom napisao, a ponoviću – za 22 godine života u Türkiye vidio sam tri napada u kojima je pokušano otkrivanje pokrivenih žena, tako da mi niko ne može pričati koji je segment društva opsjednutiji ženskom odjećom.

Po mom mišljenju najbolji prikaz šire slike dao je novinar dnevnika Aydınlık Gaffar Yakinca u tekstu rječitog naslova “Scenski fašisti”. Tri po meni ključna pasusa: “Opozicija po čaršiji skuplja sve vrste đubreta i stavlja ih u vitrinu. Sve dok blate državu, ponižavaju narod, proklinju državu. Oni koji dovoljno dobro psuju nagrađeni su ne samo aplauzom, već i opštinskim budžetima! (...)

Dok opozicione stranke hine religioznost, s druge strane rade na stvaranju neprijateljstva i cijelim svojim bićem marginaliziraju veliki dio društva. To podstiče društvene podjele i svađe. Ni to im nije dovoljno, posebno vode računa o onima koji čine ove zločine.

Opozicija ne može ne vidjeti da je jedan kraj ovog pitanja doveo do diskriminacije i rasizma. Podrazumijeva se da oni misle da je ‘što više opterećujemo društvo kako se izbori približavaju, to više razdora izazivamo’ profit.”

Da, iako se opozicioni predsjednički kandidat ne zna, kampanja je počela. Slučaj Gülşen može nam dati ideju kakva će biti.