Da dva crna labuda izazivaju pustoš u ekonomijama širom svijeta, očigledna je i općeprihvaćena činjenica. Crni je labud u ekonomskom žargonu nepredvidiv događaj, koji je izvan onoga što se inače očekuje i ima potencijalno teške, nepopravljive posljedice. Izraz je popularizirao Nassim Nicholas Taleb, profesor finansija, pisac i bivši trgovac na Wall Streetu. Taleb je pisao o ideji događaja crnog labuda u knjizi iz 2007. prije događaja finansijske krize 2008. godine. Iako Taleb tvrdi da se crni labud ne može unaprijed predvidjeti, te da nakon događaja mnogi lažno tvrde da je trebao biti predvidljiv, činjenica je da su tog crnog labuda 2008. upravo mnogi ekonomisti bez pristupa mainstream medijima vrlo tačno predvidjeli.

Pomenuta dva crna labuda koji drmaju globalnu ekonomiju danas su pandemija COVID-19 i rat između Ukrajine i Rusije. Da li je bilo nemoguće predvidjeti da će, sada se ispostavilo, vrlo pogrešna borba protiv virusa zatvaranjem privreda (i ljudi), te bjesomučno štampanje i dijeljenje novca da bi se tzv. lockdowni ublažili izazvati inflaciju, ostavljam čitaocima da prosude. Isto važi i za zapadnjačko samoodricanje od ruskih energenata. Da, možda je teško bilo predvidjeti da će Njemačka reaktivirati odavno zatvorene elektrane na ugalj, ali ne i nemoguće u uvjetima kada se zemlja (kao uostalom i cijela EU) odrekne oko trećine energenata.

Možemo ne voljeti ili čak možemo mrziti mađarskog premijera Viktora Orbana (ja, koji sam živio u Mađarskoj za vrijeme njegovog prvog mandata, svakako nisam obožavatelj lika i djela, naprotiv), ali je teško osporiti tačnost njegove nedavne izjave koju prenosi Reuters: “U početku sam mislio da smo samo sebi pucali u stopalo, ali sada je jasno da je evropska ekonomija sebi pucala u pluća i dahće za vazduhom.” Naglasivši da Ukrajini treba pomoć, dodao je: “Sankcije ne pomažu Ukrajini, međutim, one su loše za evropsku ekonomiju i, ako se ovako nastavi, one će ubiti evropsku ekonomiju. Ono što trenutno vidimo je nepodnošljivo. Trenutak istine mora doći kada lideri u Bruxellessu priznaju da su pogriješili, da je politika sankcija zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i da se mora promijeniti.”

“Pogrešne pretpostavke” su, naravno, predviđanja da će ruska ekonomija propasti, koliko odmah, pod teretom sankcija. Da su ta predviđanja zapravo “Revija želja”, bilo je jasno ekonomistima (opet) bez pristupa mainstream medijima. Uostalom, višedecenijske (i brutalne) sankcije nisu uništile u mnogo manjoj mjeri samodovoljan Iran. Međutim, ovo nije priča o sankcijama kao vidu ekonomskog rata, nego samo ilustracija ekonomskih “predviđanja” ako i kada su u službi politike. Više od deset godina gledanja, slušanja i čitanja “predviđanja” da će turska privreda propasti (sam' što nije) po navodno uglednim novinama kao što su The Economist, Financial Times, New York Times itd. vrlo je uspješna imunizacija protiv upravo te vrste (nikad ostvarenih) predviđanja.

Ujedno ovaj uvod služi kao ilustracija važnosti nezavisne (ekonomske) politike, tako karakteristične za današnju Republiku Türkiye. Istovremeno je to i objašnjenje jasnog stava predsjednika Erdoğana glede sankcija Ruskoj Federaciji, posljednji put pred međunarodnom publikom izrečenog na jedinoj nekoreografisanoj konferenciji za štampu (na kojoj su čak i novinari alternativnih medija dobili priliku da postave pitanje) prilikom NATO samita u Madridu. “Imamo bilateralne odnose s Rusijom, ali imamo i bilateralne odnose s Ukrajinom. Stoga želimo da vodimo politiku ravnoteže, a ne  politiku kavge.” Ističući da se više od 40 posto turskog prirodnog gasa isporučuje iz Rusije i da je nuklearna elektrana u Akkuyu izgrađena s Rusijom, predsjednik Erdoğan istakao je da su to stvari od suviše velikog značaja, te da se ne mogu ostaviti po strani.

Ima neke simbolike da je to izrečeno na jedinoj slobodnoj (pa time i nepredvidljivoj) konferenciji za štampu, koja je, možda više od svega, podvukla razliku između lidera NATO alijanse, a najveća razlika jeste upravo izražena u navedenom, jer dok liderima kolektivnog Zapada, ako je suditi po samoporažavajućim politikama, nije stalo do dobrobiti niti ljudi koje (navodno) predstavljaju (koji će se najvjerovatnije smrzavati sljedeće zime), niti ekonomskog opstanka, predsjedniku  Erdoğanu su narod i zemlja na prvom mjestu. Istovremeno to potcrtava razliku između domaćih aspiranata na vodstvo Türkiye, odnosno onaj sada već famozni “šestougaoni” sto za kojim se sastaju – oni bi uveli sankcije, bez obzira na posljedice, kao dokaz lojalnosti Zapadu.

Kako će izgledati svijet kada crni labudovi najzad odlepršaju, otvoreno je pitanje. Jedno od osnovnih jeste da li će zaista postati multipolaran ili se (ponovo) podijeliti u dva (suprotstavljena) bloka. Kako god, ali kada prominentni predstavnik globalističkog establišmenta kao što je Tony Blair kaže da se završava doba zapadne hegemonije, to treba uzeti vrlo ozbiljno. Uostalom, za takvo predviđanje nije potrebna kristalna kugla. Dovoljno je pogledati razliku u proizvodnoj moći kolektivnog Zapada (pod to se računaju Australija, Japan i Južna Koreja) i BRICS-a. Uzgred, BRICS, ako se proširi kao što se predviđa, primanjem Argentine i Irana, te aplikacijom za članstvom Türkiye, Saudijske Arabije i Egipta, definitivno će staviti zapadnu hegemoniju ad acta.

Dok političari i ekonomisti Zapada gledaju u grah da vide da li će im u zemljama biti stagflacija ili recesija, te da li će inflacija biti najviša u posljednjih 20, 30, 40 ili više godina, Türkiye bilježi rast privrede u prvom kvartalu ove godine od 7,3 posto. To je za 0,3 posto više od predviđanja ministra trezora i finansija Nureddina Nebatija iz maja ove godine (eh, ta predviđanja), koji je tada rekao da se očekuje rast između 6 i 7 posto.

Naslovi poput “Turski izvoz je rekordan u martu” (22,7 milijarde dolara), pa onda isti takav samo za april (23,4 milijarde dolara), pa onda isti takav za juni (s istom sumom od 23,4 milijarde dolara, s tim što je to povećanje izvoza od 18,5 posto u odnosu na juni prethodne godine, dobro objašnjavaju ovaj rast. Osim toga, to je pokazatelj rasta zasnovanog na pravoj, odnosno proizvodnoj ekonomiji orijentiranoj ka izvozu. Samo je u maju industrijska proizvodnja, inače u stalnom porastu u posljednjih dvije godine, porasla za 9,1 posto u odnosu na maj prošle godine, unatoč slabosti lire i inflaciji.

Nedavno je Robin Brooks, glavni ekonomista Instituta za međunarodne finansije (IFF), udruženja finansijske industrije s više od 450 članova iz više od 70 zemalja sa sjedištem u Washingtonu, tvitovao: “U posljednjih 5 godina Republika Türkiye je doživjela bum u obimu izvoza za razliku od bilo kog drugog EM (EM=emerging market – tržišta u nastajanju). Dakle, uslovi za Türkiye da dobro posluje u globalnoj ekonomiji – najočigledniji, ogromna izvozna konkurentnost – postoji. Sve što je potrebno jeste makrostabilnost i Türkiye će procvjetati...” Bilo je zanimljivo gledati trolove i botove gulenista, PKK-a i opozicije kako pokušavaju da diskredituju... pa činjenicu.

Makrostabilnost ili samo ne podmetanja kamenja pod točkove? U svom govoru na 10. redovnoj generalnoj skupštini Udruženja finansijskih institucija (FKB) ministar trezora i finansija Nureddin Nebati osvrnuo se na to u veoma inspirativnom govoru: “Türkiye je velika i drevna zemlja. Türkiye je zemlja ljudi koji imaju historijsku dubinu i mogu gledati na događaje iz široke perspektive. Znate, 'drvo koje donosi plod kamenuju'. Nažalost, to je slučaj. Uprkos manipulacijama i svim ovim poteškoćama koje smo doživjeli na globalnom nivou, mi nastavljamo da idemo naprijed sa svojom vjerom u sutra. Vjerujemo sami sebi.

Osnova ovog samopouzdanja jeste povjerenje koje imamo u ovu zemlju i u vas. Vratite se u mislima deset godina unazad. Pomislite na vrijeme kada je naša Unija prvi put osnovana. Pomislite na Türkiye prije 20 godina. Ima među nama onih koji će se jasno sjetiti 70-ih i 80-ih godina. Vratite se u te dane i pogledajte Türkiye danas. Razmislite o okruženju u to vrijeme, finansijskom sektoru u to vrijeme i osvrnite se na našu Türkiye danas. Pokojni Özal je često govorio o 'skoku u eru'. U Türkiye je vlada AK partije dala punu pravdu tom konceptu, pod vodstvom našeg predsjednika.”

Kao svjedok posljednje 22 godine, mogu samo da potvrdim da je transformacija impresivna.