“Cijeli svijet gleda u Soči. Oni će se pitati o čemu smo razgovarali i šta smo radili u Sočiju”, rekao je turski predsjednik Erdoğan sjedeći pored predsjednika Ruske Federacije u Sočiju, gdje su se dva lidera u kratkim crticama o predstojećem sastanku obratila novinarima. Da, biti poslovična “muha na zidu” tokom ovog samita bio je san svakog reportera, ali to zapravo važi za svaki samit iza zatvorenih vrata.
Međutim, ne treba pripisivati neku specijalnu tajnovitost ovom, drugom sastanku Erdoğana i Putina u mjesec dana. Naime, spisak tema između ove dvije zemlje naširoko je poznat. S jedne strane, kada su regionalni i bilateralni odnosi u pitanju, sastanak u Sočiju može se posmatrati kao nastavak sastanka na marginama samita u Teheranu održanog dvije i po sedmice ranije.
No sastav turske delegacije ukazuje da se radi o širem (i dubljem) obimu tema nego što je to moglo biti raspravljano u Iranu. Taj sastav uključivao je ministra vanjskih poslova, ministra odbrane, šefa obavještajne službe i šefa odbrambene industrije koji su bili prisutni na tačkama pregovora fokusiranim na sigurnost i odbranu. Osim njih, u Sočiju su bili ministri trezora i finansija, trgovine, energetike i poljoprivrede, kao i čelnik centralne banke, što jasno pokazuje da je sastanak imao višedimenzionalnu ekonomsku agendu.
“Nakon četverosatnog sastanka u Putinovoj rezidenciji u Sočiju u petak, ruski i turski predsjednici objavili su zajedničku izjavu u kojoj se obavezuju da će povećati obim bilateralne trgovine i produbiti svoje ekonomske i energetske veze”, standardni je dio izvještaja u zapadnim medijima o ovom samitu. Ovaj je preveden iz Financial Timesa, ali, shodno prepisivačkoj novinarskoj školi, u ostalim vodećim listovima može se naći skoro identična rečenica.
Energetske veze naročito privlače pažnju, a nisu svi objavili opasku predsjednika Putina (prije sastanka) da bi Evropa trebala biti zahvalna Republici Türkiye za nesmetane isporuke ruskog plina. U osnovi tačna izjava, ali istovremeno i neprijatno podsjećanje na to da je Evropa sebi pucala u noge (ili prema Viktoru Orbanu u pluća) odričući se ruskog plina i energenata, tako da ne treba zadržavati dah čekajući evropsku zahvalnost.
Uostalom, ako ćemo iskreno, niti Evropa niti Sjedinjene Američke Države nisu pokazale pretjerani entuzijazam niti zahvalnost za sporazum o izvozu ukrajinskih žitarica “koje će spasiti svijet”, na kojem je turska diplomatija radila mjesecima i koji je konačno potpisan 22. jula u Istanbulu. Dok individue, kao što je gensek UN-a Antonio Gutteres, izražavaju beskrajnu zahvalnost Republici Türkiye i njenom lideru zbog sklopljenog sporazuma, a Dov S. Zakheim, bivši podsekretar odbrane i glavni finansijski službenik Ministarstva odbrane Sjedinjenih Američkih Država, predlaže Erdoğana za Nobelovu nagradu, reakcije zapadnih zvaničnika su mlako, premlako tapšanje. Koincidentno (?), prvi konvoj brodova s ukrajinskim žitom napuštao je Odesu upravo u vrijeme samita Erdoğan – Putin.
Ako se čovjek oslanja isključivo na zapadne medije, onda se isticanje potrebe “da se u slovu i u duhu osigura puna implementacija Istanbulskog sporazuma, uključujući nesmetan izvoz ruskog žita, đubriva i sirovina potrebnih za njegovu proizvodnju”, naglašene u zajedničkoj pisanoj izjavi za štampu, može učiniti kao iznenađenje, s obzirom na spinove (i laganje izostavljanjem) koji ostavljaju utisak da se sporazum isključivo odnosi na ukrajinske žitarice.
Koliko su zapadni mediji neupotrebljivi i aljkavi također svjedoči i Bloombergov naslov “Turske banke usvajaju ruski platni sistem, kaže Erdoğan”. Naime, da su neke turske banke prihvatile ruski platežni sistem “Mir”, nije ovdje vijest. To osim svakog ruskog turiste zna i svako ko se očešao o turistički i/ili trgovački biznis. Uzgred, “Mir” platežne kartice prihvatila je prva İşbank još 2019. godine. A usput rečeno, jedan od najvećih dioničara İşbanke jeste najveća turska opoziciona partija – Republikanska narodna partija (CHP). No, žurnalisti Bloomberga to su vjerovatno prespavali te im je to novost čiju “opasnost” ne mogu dovoljno da napumpaju.
Sada je već kristalno jasno da nikome na kolektivnom Zapadu nije stalo do mira u Ukrajini, pa ni primirja, pa ni nikakvih (makar pro forma) pregovora, i to je fundamentalna razlika od turskog položaja glede rata u Ukrajini. Türkiye se, poslije uspjeha sporazuma o žitaricama, nada da bi to moglo biti osnova za neke dalje pregovore i sporazume, naprimjer, o razmjeni zarobljenika ili čak obustavi vatre. “Preduzetnička, humanitarna vanjska politika”, kako ju je na 13. ambasadorskoj konferenciji okarakterisao turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu, koja bi bila korisna za cio svijet, prepreka je ako je cilj Zapada (cinično, ali ne i neviđeno u historiji) produžavanje rata.
Činjenica da “turska politika prema Rusiji ne počiva na ideologiji, već na racionalnom i dinamičnom balansiranju nacionalnih interesa”, kako piše kolumnista Burhanettin Duran, te da nije uvela sankcije Rusiji, žulja njene zapadne saveznike. Postoji u tome dobra doza kognitivne disonance – dok im je sasvim normalno da Türkiye sarađuje sa zemljama Zapada koje podržavaju PKK i sirijski ogranak YPG, ugošćuju FETÖ, pa čak joj i uskraćuju oružje potrebno za borbu protiv tih terorističkih organizacija, i povrh svega ih naziva saveznicima, kada u vlastitom, a vidimo glede plina i evropskom ili glede žitarica i svjetskom, interesu sarađuje s Ruskom Federacijom unatoč vrlo oštrim neslaganjima (Libija, Sirija, Karabah, pa i Ukrajina). No to je valjda taj “poredak zasnovan na pravilima”.
To se ogleda u komentarima i izvještajima o samitu u Sočiju. Naime, većina izražava bojazan da će Türkiye biti ruski ventil za izbjegavanje zapadnih sankcija. “Rusija se okreće Republici Türkiye, drugim trgovinskim partnerima kako bi ublažila učinak sankcija” – Washington Post; “U zapadnim prijestolnicama raste alarm zbog produbljivanja turskih veza s Rusijom” – Financial Times; i histerični Guardianov: “Putin i Erdoğan sastaju se na tajnim razgovorima u Sočiju” – neki su od naslova.
Sva tri pisanija pozivaju se na navodni ruski prijedlog Türkiye da pomogne Rusiji da izbjegne sankcije, koji je ukrajinska obavještajna služba “presrela”. “U ruskom prijedlogu, koji su ukrajinski obavještajci presreli uoči sastanka i podijelili s Washington Postom, poziva se Erdoğanova vlada da dozvoli Rusiji da kupi udjele u turskim rafinerijama nafte, terminalima i rezervoarima – potez za koji ekonomisti kažu da bi mogao pomoći da se prikrije porijeklo njenog izvoza kada naftni embargo Evropske unije počne u potpunosti sljedeće godine”, piše Financial Times. Ovaj smiješno bedasti pokušaj manipulacije, naravno, nije zavrijedio komentare niti turskih niti ruskih zvaničnika, ali je, eto, uzet zdravo za gotovo u angloameričkoj štampi, koja se već sladi na mogućnost tzv. sekundarnih sankcija protiv Republike Türkiye. Daj budali čekić i svaki problem će vidjeti kao ekser – to je ukratko zapadni pristup sankcijama.
Interesantno, ali istinito, dopisnik New York Timesa izrazio je nešto objektivniji stav: “Pomažući Rusiji da izvozi gas i žito, kažu analitičari, Türkiye pruža koristan izlaz za robu kojom zapadne prijestolnice žele da se trguje. A trgovina s Rusijom pomaže u rješavanju značajnih turskih ekonomskih problema. Međutim, Ankara je uzmicala od pružanja toliko pomoći Kremlju da ne provocira zapadne prijestolnice.”
Ključno: “Türkiye pruža koristan izlaz za robu kojom zapadne prijestolnice žele da se trguje.” Putin je izrazio zahvalnost zbog Istanbulskog sporazuma. No, kao što rekoh, ne treba zadržavati dah da se Evropa zahvali za plin koji još teče ka njoj Turskim tokom, ma koliko to Türkiye zasluživala.
Dok ideja o sekundarnim sankcijama ostane na kevtanju žurnalista i “analitičara”, dobro je. Ja se plašim istinitosti one izreke da nijedno dobro djelo ne ostane nekažnjeno.
