Koga zapadni lideri zovu kada Rusija nakon, blago rečeno, avanturističkog ukrajinskog napada na rusku flotu u Sevastopolju, suspenduje Istanbulski sporazum o žitaricama, pa ih uhvati panika od rasta njihovih cijena? Pitanje je praktički retoričko s obzirom na to da postoji samo jedan lider na svijetu koji takvu krizu može riješiti u kratkom roku, dok je u samom začetku – Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Republike Türkiye.

Sporazum o žitaricama, odnosno kako se zvanično naziva Crnomorska inicijativa za žito, izgleda malo drugačije odavde od onoga kako se predstavlja u zapadnim medijima. Prije svega, teško da je prosječnom konzumentu vijesti na Zapadu jasno da je zapravo riječ o tri sporazuma koji su zahvaljujući turskoj diplomatiji sklopljeni u Istanbulu 22. jula ove godine. Naime, sporazum Türkiye – UN – Ukrajina, zatim sporazum Türkiye – UN – Rusija i posebno sporazum UN – Rusija, čine paket, koji se, valjda pojednostavljenja radi, skoro redovno u zapadnoj štampi predstavlja u jednini. Prvospomenuta dva trilateralna ugovora su, ustvari, identični i odnose se na omogućavanje sigurne plovidbe za izvoz žitarica, namirnica i đubriva, uključujući amonijak iz luka Odesa, Černomorsk i Južni. Sporazum UN – Rusija potpisan je u cilju da se olakša nesmetan izvoz ruske hrane, đubriva i njenih sirovina.

Na ceremoniji potpisivanja, generalni sekretar UN-a António Guterres, u svom melodramatičnom stilu, rekao je: “Danas postoji svjetionik na Crnom moru. Svjetionik nade, svjetionik mogućnosti, svjetionik olakšanja, u svijetu kojem je to potrebno više nego ikad. To će donijeti olakšanje zemljama u razvoju na ivici bankrota i najugroženijim ljudima na ivici gladi.”

Fakat da je u danima nakon potpisivanja sporazuma cijena žitarica pala za 10-14 posto, odnosno vratila se na predratni nivo, donekle opravdava Guterresove nade i optimizam. Međutim, pretjerana koncentracija Zapada isključivo na izvoz ukrajinskih žitarica bacio je u zaborav treći dio paketa. Osim toga “olakšanje zemljama u razvoju na ivici bankrota i najugroženijim ljudima na ivici gladi” ispostavilo se kao iluzija. Prema izvještaju koji je objavila Anadoly Agency (AA) 30. oktobra 2022. godine, Evropa je dobila 47 posto žitarica, dok je Azija dobila 20 posto, Turska 16 posto, Afrika 13 posto, a Bliski istok 4 posto. Podatak da je Borrellova “bašta” prigrabila lavovski dio, sve skičeći o gladnima u ostatku svijeta (“džungli”), teško se nalazi u zapadnoj štampi. (Aluzija na visokog predstavnika EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepa Borella koji je sredinom oktobra izjavio kako je Evropa bašta, a ostatak svijeta je džungla.)

Naprotiv, optužbe da je dogovor o žitu uglavnom korišten u korist bogatih nacija na Zapadu karakterišu se kao “lažne” kada dolaze iz Kremlja, dok se ignorišu kada ih Ankara i/ili Erdoğan potvrđuju.

İbrahim Kalın, glavni savjetnik predsjednika Erdoğana, u intervjuu za CNN-Türk objasnio je 3. novembra da prepreka za izvoz ruske hrane i đubriva ne postoji u nekom pravnom ili pisanom obliku. Međutim, zbog straha od sekundarnih sankcija međunarodne kompanije za osiguranje, luke i brodarske kompanije odbijaju saradnju s Rusijom, što čini de facto prepreku. Kada Türkiye postavi to pitanje zapadnim partnerima, dobija odgovor da su oni dali verbalne garancije međunarodnim kompanijama za osiguranje, lukama i brodarskim kompanije da saradnja s Rusijom pri takvom izvozu neće biti kažnjavana sekundarnim sankcijama, ali to su privatne kompanije “pa eto...”. Verbalno?

Šta bi značilo za cijene žitarica na svjetskoj pijaci da ruske žitarice i đubrivo stignu na globalno tržište? Pad cijena. Pad cijena žitarica bio je između 10 i 14 posto nakon potpisivanja Crnomorske inicijative za žito, a samo u četiri dana nakon ruskog povlačenja rast cijena bio je 4 posto, kada se 10,5 miliona tona ukrajinskog žita već našlo na tržištu. Možemo samo zamisliti dalji pad kada bi 15 ili više miliona tona stiglo na svjetsko tržište.

Jedan sloj zapadnog licemjerja u tom je programu skoro pa nehotice otkriven. Dok je Kalın govorio o ponudi predsjednika Ruske Federacije predsjedniku Erdoğanu da se rusko žito besplatno izvozi u zemlje poput Džibutija, Somalije i Sudana, novinarka Hande Fırat uskočila je pitanjem: “A da li Zapad to zna?” Na šta se Kalın osmjehnuo odgovorivši da “valjda znaju”, dodajući kako ne vjeruje da je riječ o Putinovom političkom manevru, nego o volji da se pomogne u rješavanju krize glede hrane.

Zbog svega navedenog napisao sam da sve to izgleda malo drugačije odavde. Uz zahvalnosti Evropske unije i SAD-a, stizale su poruke da se sporazum iz Istanbula “mora” produžiti. Naime, on ističe 19. novembra. Türkiye će nastaviti intenzivnu diplomatiju da se sporazum do kraja provede (mada je to više posao UN-a), jer teško je očekivati produženje s ruske strane pod sadašnjim okolnostima.

Da je gargantuanska logistička operacije Crnomorska inicijative bila zaista zaustavljena, posljedice bi bile nesagledive. Potrajalo bi mnogo njeno eventualno ponovno pokretanje. Prema Kalınu, niko od tih koji su panično zvali Ankaru u subotu 29. oktobra (koincidentalno baš na Dan republike) nije očekivao razrješenje u tako kratkom roku.

“Diplomatija na nivou lidera daje rezultate u rješavanju krize između Ukrajine i Rusije,” objasnio je u srijedu 2. novembra predsjednik Recep Tayyip Erdoğan upitan o rješavanju krize u televizijskom intervjuu za ATV. “Lični odnosi su najvažniji i najproduktivniji koraci u diplomatiji. Bez toga ne možete preduzeti ove plodonosne korake. O tome smo razgovarali s (ruskim predsjednikom Vladimirom) Putinom. To je ono što mi zovemo liderska diplomatija. Ne može svako biti takav lider.”

Međutim, paradoks položaja Türkiye glede njene uspješne diplomatije u rusko-ukrajinskom sukobu jeste to da istovremeno dobija brojne zahvale i isto tako (ako ne i brojnije) kritike. Ako se Türkiye pridruži sankcijama protiv Rusije, prekine sve diplomatske kontakte (vrijedne spomena), odnosno ako prihvati da se ponaša kao Zapad, ko će razgovarati s Rusijom pita se (ponovo) İbrahim Kalın. Stvarno, koga će onda zvati da im riješi aktuelnu krizu?

Dok svijet (ne samo zapadni) hvali Türkiye, opozicija u predizbornoj groznici čini sve da ne samo potamni turske uspjehe nego da je predstavi kao pariju. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu (nepotrebno reći) prednjači u tome sričući optužbe koje dolaze direktno iz kuhinje terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ). Ništa novo, moglo bi se reći ako narečeni ne bi podizao letvicu klevete do neslućenih visina.

Najnovija parada zapravo nije tako nova, ali je po bezobrazluku svakako najveća. Kılıçdaroğlu je prošle nedjelje, prije odlaska u London, ustvrdio kako se budžetski deficit krpi narkoparama. Opet su blaćeni policija i žandarmerija – ciljevi tako dragi kako FETÖ-u tako PKK-u. Koliko to nema veze s realnošću govore statistike. Borba protiv narkomafije vidljivo je porasla. Naročito kada su FETÖ elementi uklonjeni iz policije. Zapljene droga znatno su iznad prosjeka svjetskih i evropskih zemalja. Vrijednost zapljena, s druge strane, pokazuje da trgovina i upotreba droge u Turskoj nije veća od bilo koje druge zemlje, ali da postoji borba protiv droge. Jedan od pokazatelja borbi protiv narkotika ogleda se u brojevima smrtnih slučajeva povezanih s drogom. Od 941 smrtni slučaj od droge u 2017., postepenim opadanjem došlo se do 78 u tekućoj godini. No, s obzirom na to da je riječ o FETÖ projekciji, realnost za CHP lidera nema nikakvu važnost.

“Kılıçdaroğlu, umjesto da kleveta Tursku FETÖ-američkim scenarijima, trebao bi doći s prijedlozima koji će našu omladinu držati podalje od ove bolesti i spasiti je. Inače, to se ne zove politika, to je izdaja zemlje”, piše Nedim Şener novinar Hürriyeta u kolumni naslovljenoj “Kılıçdaroğluov novi scenario ‘Ponoćnog ekspresa’”.

Nemoguće je ne zapitati se zašto Kılıçdaroğlu vuče poteze koji su ne samo izdajnički nego su i vrsta političkog samoubistva, dok pretenduje da bude kandidat opozicije. Mogući odgovor je dao doajen turskog novinarstva Mehmet Barlas u Sabahu. Prema toj školi mišljenja, Kılıçdaroğlu je preuzeo ulogu “gromobrana”, koji će primati udare ne samo od pozicije nego i naroda zgađenog njegovom izdajom, kako bi napravio teren za svog kandidata koji “ne može biti loš kao on”. Da li je tako saznaće se relativno brzo. Vrijeme izbora se primiče i opozicija uskoro mora izaći s kandidatom ili kandidatima. Ono što je fakat jeste to da Kılıçdaroğlu opasno troluje i provocira javnost.