Dani su se osjetno produžili, s više sunčanih razdoblja. Išli smo u susret proljeću. Značilo je to manje loženja, luga, dima, katrana, potpale, sve one muke što se stvori dok se naloži vatra.
Značilo je to i više dnevnog svjetla. Kraće su noći. Manje je mraka. Naročito to dođe do izražaja kada ste danima, sedmicama, mjesecima bez napajanja strujom.
Za divno čudo, i četničke horde su se primirile. Već više od sedmicu nije bilo napada. Je li to predah pred bolje vremenske uvjete, pred novu ofanzivu, niko u ovom trenu ne bi znao reći... Kako god, bio je to trenutak da se “odmore” vojnici, medicinsko osoblje, automehaničari, svi oni ljudi i žene što su na svojim plećima nosili otpor... A otpor je koštao i, ako bi postojala kakva mjerna jedinica, bila bi izražena u krvi, znoju, suzama, neprospavanim noćima, količini nerava koje bi bilo potrebno utrošiti... Pomjerale su se granice, svako je davao sebe više, naprezao se poput savijenog željeza, izloženog nevjerovatno visokim temperaturama, taman do pucanja.
Tog jutra prvo je došla Nerma, potom i Julija, da provjere kako sam nakon preležane nahlade, uslijed vlastite gluposti i tvrdoglavosti, koju sam sam uzrokovao hodajući po padinama Zvijezde na minus deset stepeni Celzijusa. Došla je i Nefuša, žena našeg stanodavca.
MALI KOMŠIJSKI RAZGOVORI
Odavno nisam vidio dvije medicinske sestre zajedno! Bile su na dopustu! Smijale su se neusiljeno, bez napetosti, bez bojazni da će svakog trenutka vozač saniteta, Nefušin muž Taib, pokucati na vrata s naredbom da se moraju vratiti pod zemlju, u bolnicu u Pasku Luku.
“A čujem i da curu imaš”, zadirkivala me Nefuša. “Imao”, odgovorih. “Jah, sve znam. Za oko ti zapela Uma.” Potom je pogledala Nermu i Juliju, objašnjavajući: “To vam je mlađa sestra od moje jetrve...”
Htio sam u zemlju propasti. Osjetio sam naglu navalu topline, crvenili su mi se obrazi... Želio sam, čim prije, preskočiti prag i uteći napolje iz ove neprijatne, nepodnošljive atmosfera zapitkivanja, narušavanja najtananijih osjećaja koje sam gajio.
Mati je izašla iz improvizirane kuhinjice, dva kvadrata uzdignute površine stančića, u plavkastim pločicama, gdje je bio mali lavabo i gdje smo smjestili mini pećnicu. Mala rerna i dva kola. Sada je koristila više kao ostava. Sve se kuhalo na peći koja je kao pogonsko gorivo koristila čvrstu materiju. Drvo, bukovo, grabovo, iz naših okolnih šuma, ono čime je obilovala planina, što je lahko bilo dostupno.
“Evo je. Malo je tanja neg’ uobičajeno, al’ i dalje je prava!” Mati je spustila fildžane i džezvu iz koje su se izvijali topli oblačići s mirisom kahve. Podsjećalo me to na neka mirnodopska jutra. Majka je pila tursku kahva... I ja sam morao piti “kahvu”. U šolji je bio zamućen smećkasti prah s toplim mlijekom – “Kraš Express”. Radovao bih se i tom toplom napitku, i toplim očima majke punim ljubavi i razumijevanja za nestašluke svog prvog unuka. Sretan bih bio i kada bih na dnu kutije izvukao plastičnu pločicu narančaste boje u koju bi bio urezan voz ili nešto drugo... Trebalo je po tim crtama povući linije i preslikati to na papir...
“Ne znam što govoriš da je tanka! Baš je po mjeri”, reče Nerma. “Ja bih mogla bogdu jaču, al’ svakako je bolja nego ječam”, dodade Julija.
“Evo i kolač. Rođendanski. Nije neki, kako nema ničega, al’ eto, da obilježimo... Na neki prigodan način”, reče mama. “A kol’ko to puniš, na zdravlje”, upitaše me. “Trinaest”, odgovorih. “Sad si tinejdžer”, reče Julija.
Julija je bila jedna od rijetkih osoba koja je govorila engleski u ono vrijeme dok su svi učili ruski. Barem u Olovu.
“A kako se to računa, koja je razlika između tinejdžera i adolescenta?”, postavih trik pitanje.
“Vidi, vidi pametnice. Adolescenti su na pola puta između djetinjstva i odraslog doba... Sve je individualno. A tinejdžerstvo je precizno određeno. Od trinaest do isteka devetnaestog rođendana, svi brojevi što imaju nastavak teen. Od thirteen do nineteen. Možeš biti adolescent, a ne moraš biti tinejdžer”, smijući se reče Julija.
“Mogu li sad napolje”, upitah mamu.
“Može... Samo se dobro obuci”, reče mati. “Pusti dijete. Već je prošlo pola zime, za koji će dan prvo džemre”, uključila se i Nefuša.
“E, ne može tako. Kapu stavi! Zubato je ovo sunce”, naredi mama. “Hajd’ prevedi ‘zubato sunce’ na engleski”, ogledah prema Juliji i razvukoh osmijeh.
Prije nego sam dobio bilo kakav smislen odgovor, izađoh napolje.
PRIMIRJE JE DOBRO VRIJEME ZA RASTANKA
“Hej, hej...”, samo što sam izašao, čuh kako me doziva umilni, dobro poznati glas. Nisam se morao osvrtati, znao sam da je Uma.
“Kako si?”, upita me i stade naspram mene, tako da sam se, u igri svjetlosti, odsjaja, stakla, mogao ogledati u njenim krupnim smeđim očima.
Oborih pogled. Odšutio sam odgovor. “Šta bi od onog dječaka što mi je donosio knjige?”, zadirkivale me i dalje Uma.
Opet ništa ne rekoh, samo napravih grimasu, blago se namrštivši...
Potom mi je prišla još bliže, tako da nas je dijelilo desetak centimetara.
“Došla sam ti reći da idem”, kaza Uma.
“Gdje”, upitah.
“Nazad. Kući u selo. Smirilo se”, reče Uma, a ja samo slegnuh ramenima.
“Ljutiš se”, upita Uma.
“Ma ne... Dobro, malo...”, pokušao sam objasniti.
“Rekla sam ti sve, sjećaš se...”, opet će Uma.
“Sve znam. Al’ nisam robot. Ne mogu to tek tako prihvatiti”, rekoh.
“Ne bi trebao biti tako iskren...”, savjetovala me.
“A ti to voliš neiskrene”, uzvratih upitom.
“Ma ne... Nisi me dobro skontao... Bleso jedna. Moraš naučiti stvari reći i na drugi način. Ne tako otvoreno”, nastavila je Uma sa savjetima.
“Ja to ne znam”, rekoh.
“Naučit ćeš. S vremenom”, dodade.
“A ako ostanem ’vako?”, upitah.
“Onda nisi interesantan. Poput otvorene knjige si”, objašnjavala je.
“Ne razumijem... Tebi sam pročitana knjiga”, upitah ljutito.
“Ma ne”, odmahivala je rukom. “Drag si mi, al’ eto... ti si još uvijek dijete”, reče Uma.
“A ti si k'o odrasla”, upitah sarkastično.
“Stvarno se ljutiš... Oprosti. Tražila sam te. Htjela sam te vidjeti prije nego što odem...”, izgovori Uma pomirljivim tonom.
“Možda nam se opet putevi ukrste”, rekoh odvažno i glasno kao da ću materijalizirati tu misao i želju ako je dovoljno glasno izgovorim.
“Ne vjerujem”, reče Uma.
“A kako ti to znaš? Zakaj ne”, pokušao sam nešto improvizirati “na kajkavski” da bude smiješno.
Pogledala me, vrlo ozbiljnog izraza lica i rekla: “Jer tako nije zapisano...” Potom se okrenula i lagahnim korakom postepeno nestala iz mog vidokruga.
Nije pucalo. Bilo je svjetlo i sunčano. Bez oblačka. Bez vjetra. Prva sedmica februara devedeset i četvrte. Ipak, u mom srcu je stanovala bura. Oluja. Nemir. Naposljetku tuga. Otišla je Uma...
