Decembar je mjesec 1994. godine. U zračnu luku u Splitu slijeće frontmen legendarnog britanskog heavy metal benda “Iron Maiden” Bruce Dickinson. Uz Brucea Dickinsona je njegov prateći bend “Skunkworks”. Kratka faza kada Dickinson nije sarađivao s grupom koja mu je donijela svjetsku glasovitost. Saznaju da je helikopter UN-a koji ih je trebao prevesti do Sarajeva pogođen i da otpada mogućnost zračnog transporta. Pretpostavljeni majora Martina Morrisa, koji je bio inicijator Dickinsonova dolaska u Sarajevo, general Michael Rose, zahtijevao je da se koncert otkaže zbog loših uvjeta transporta. Snage UN-a upozoravaju da zbog delikatnosti maršrute od Splita do Sarajeva ne mogu garantirati siguran put i ulazak u Sarajevo. Na grad u tim danima pada između 2.000 i 3.000 granata i snage koje drže grad u okruženju ne pokazuju milost prema bilo kome u opkoljenom Sarajevu.
Nesvakidašnja ideja da se svira u ratom zahvaćenom Sarajevu doživljava tačku usijanja.
Bruce Dickinson odlučuje da se ne može nazad.
Organizacija “Serious Road Trip” već je imala iskustvo od Rumunije do Čečenije pri pomoći promoviranju roka u zemljama Istočne Evrope. Daju kamione s kojima Dickinson s ostalim članovima grupe kreće prema Sarajevu.“Kad si se zadnji put vozio kamionom na nastup?”, pitao je neko Dickinsona u vrijeme truckanja.
“Mislim, 1980/81, dok sam još bio u 'Samsonu'”, odgovorio je Bruce u filmu Scream For Me Sarajevo.
Opis prelaska najkritičnijeg dijela puta preko Igmana i prvi susret sa Sarajevom nalazimo na web-stranici highwaystarmagazine: “Vožnja preko beskrajno hladnog Igmana (po noći i po ničijoj zemlji) je bila ogroman izazov i pjesme kao što su Run to the Hills i Fear of the Dark mogao je iskusiti na jedan prirodan način, ali to je bio tek uvod u ono što će doživjeti u Sarajevu: zamračenja, redukcije struje i vode, nestašice hrane, natpisi Pazi snajper, susreti s djecom koja su izgubila svoje roditelje bile su slike ratnog Sarajeva. Došli smo u sirotište, bilo je djece koja nikad nisu vidjela gitaru. Malo smo zasvirali, bubnjar je zapljeskao u ritmu, a djeca su prepoznala igru i pala kao pokošena, vrlo realno kako ljudi padaju kad su pogođeni. To je njima bila igra. Njima je pljeskanje bilo povezano s pucnjavom mitraljeza”, rekao je još Dickinson za Kerrang. Tada dvadesetogodišnji Alex Elena bio je toliko šokiran situacijom da je ljudima koji su ga pitali za pomoć dao sav novac koji je imao sa sobom. Bruce je, pak, upitao jednog od lokalnih muzičara kako vježbaju u vrijeme kad nema struje. “Vježbamo duhom”, glasio je odgovor. “Moj Bože, vjerujem ti”, s poštovanjem je rekao Dickinson.
Za četiri dana boravka u Sarajevu Bruce je s bendom obišao sirotište, napravili su manji koncert u Vatrogasnom domu i priredili zabavu za domaćine i vojnike UNPROFOR-a. Centralni događaj boravka Brucea Dickinsona bio je koncert u Bosanskom kulturnom centru 14. decembra 1994. Riječ koja je pratila taj dan jeste neizvjesnost. Najdramatičnije pitanje bilo je hoće li živi dočekati početak nastupa planiranog za 18 sati. Pitali su se hoće li biti struje, da li će i kako publika doći do sale BKC-a. Hoće li oni na brdima oko Sarajeva saznati mjesto i vrijeme održavanja koncerta?
Repertoar s nastupa je poznat, predgrupe također, približan broj prisutnih... Međutim, ono što bi se moglo uzeti kao rečenica koja je ostala nad ovim nastupom Brucea Dickinsona: razmjena veličanstvene energije između izvođača i publike koja je kod građana Sarajeva rodila realnu nadu da je kraj rata jako blizu.
U autobiografiji What Does This Button Do? (prevedena na hrvatski pod naslovom Čemu služi ovaj gumb?) Bruce Dickinson detaljno je opisao boravak u Sarajevu u vrijeme agresije. Podvukao je da mu je koncert u Sarajevu promijenio način na koji je gledao na ljude, život i smrt... Dio te atmosfere s putovanja u Bosnu prenio je u pjesmi Inertia (tekst potpisuje zajedno s Alexom Johnom Dickinsonom, koji bio član pratećeg benda), iz koje donosimo stihove: Inercija / Ovo su slike / Ovo su osjećaji s prve linije (...) Povijest te pušta da umreš / Nabacana gomila tihih tužitelja / Pomiriši krv stranaca ovdje / Nema očiju, nema ušiju, nema mirisa, nema okusa / Ustima crva dosta je ovog mjesta / Ubijena svijest, pritisak razbija glave / Poput papirnatih svjetiljki trenutno / Nesalomivi stisak, mrtva ruke / Vodi nas prema kraju / Bacakamo se kroz tragove / Hiljadu godina nakon danas.
Decembar 1994. godine nije bio posljednji dolazak Brucea Dickinsona u Sarajevo. Njegov boravak u opkoljenom gradu poslužio je režiseru Tariku Hodžiću kao inspiracija za dokumentarni film Scream for Me Sarajevo, koji je doživio planetarnu promociju. Snimanje filma počelo je 2014. i kontinuirano trajalo cijelu godinu, te završilo sa snimanjem Brucea Dickinsona na raznim sarajevskim lokacijama, uključujući BKC, Tunel spasa, mezarje Kovači, Historijski muzej BiH.
Dvadeset i jednu godinu poslije koncerta svi akteri ovog događaja ponovo su se okupili u Sarajevu.
Sarajevo nije zaboravilo gestu Brucea Dickinsona. Gradsko vijeće Grada Sarajeva u oktobru 2018. godine donijelo je odluku da se Dickinsonu dodijeli nagrada Počasni građanin Sarajeva. Nagrada je uručena 6. aprila 2019. godine. Tom prilikom je rekao: “Ja sam tip koji je dobio nagradu, ali u ovoj prostoriji su ljudi koji su došli i odradili ovo putovanje sa mnom. U ovoj prostoriji su ljudi koji su tu živjeli pod opsadom. Trevor je bio ovdje, radio i izlagao svoj život sve vrijeme za ljude u Sarajevu. I stvarno, velika je čast, ali mislim da ova nagrada jednako pripada i narodu Sarajeva koji je još uvijek ovdje.”
Bilo bi nepristojno ne kazati da su uz frontmena grupe “Iron Maiden” bili i: Alex Dickson, gitara, Chris Dale, bas-gitara, i Alessandro Elena, bubnjevi.
Bruce Dickinson: “Tamo je bilo mnogo više nego pravi rat. Bilo je zastrašujuće, (...) ali 20 godina poslije vidim koliko je to iskustvo ustvari na neki način oblikovalo moj život.”