Deseti juli dočekao sam na vrelom asfaltu u Tuzli, kao i prethodne ratne godine. Pisao sam za Ljiljan, koji je te godine, preko redakcije u Ljubljani, dobacio do skoro 100.000 tiraža, uglavnom distribuiranih u iseljeništvu, željnom bilo kakve informacije o zbivanjima u domovini. Prema mojim izvorima iz Armije RBiH, a i privatno od Srebreničana u Tuzli, sve je slutilo da se nešto ozbiljno sprema u srebreničkoj enklavi pa sam se tih dana više primakao tuzlanskom muftiji, današnjem reisu-l-ulemi Husein-efendiji Kavazoviću ne bih li bio bliže izvoru informacija.

Iz Srebrenice su stizale uznemirujuće vijesti, ali malo je ko od nas mogao i pretpostaviti kakvo se brdo tragedije, boli i tuge zakotrljalo tih dana iz srebreničke doline. Neprovjerenih informacija bilo je napretek, pa je trebalo dobro “raščupati” da bi se dobila prava istina.

Muftija Kavazović i mene je nekoliko puta znao priupitati šta znam, nadajući se da su moji izvori vjerodostojniji. Razletio se današnji reis u Bošnjaka po Tuzli na sastanke s kim god je mogao, od Selima Bešlagića, Izeta Hadžića do Komande 2. korpusa ARBiH i generala Seada Delića. Telefonirao je na sve strane i hodao po kabinetu ukrug, svako malo prevlačeći nervozno prste kroz kosu. Prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu on je mjesecima bio na jednom od najtežih ratišta u zemlji, u Gradačcu, i jedva, u rovu, popustio pred prijedlogom reisa Cerića da bude muftija. On je dobro znao šta je rat i kao da je više od nas osjetio nadolazeću katastrofu. Na neke je sastanke u brzini znao zaboraviti i ahmediju, što mu se inače rijetko događalo.

Sutradan, 11. jula, u Tuzlu će doći i Hasan Muratović, ministar u Vladi RBiH zadužen za kontakte s UNPROFOR-om. U zgradi “Sodaso” na Slatini, gdje je stolovala kantonalna Vlada, htio je biti bar malo bliže Srebrenici i pokušati na sve načine od UN predstavnika dobiti garancije da će djelovati u tzv. Zaštićenoj zoni UN (“Safe Zone”) i pružiti bilo kakvu zaštitu civilima od pokolja. Posljednji izvještaj rahmetli Nihada Nine Ćatića iz Srebrenice nagovijestio je najgore.

Nekako ću se u kabinetu kantonalnog premijera, pored desetaka stranih i domaćih novinara i lokalnih političara, odjednom stvoriti tik do ministra Muratovića i pomalo ga “amaterski”  priupitati imaju li Vlada RBiH i vojska, pored jalovog UN-a, išta spremno, ikakav odgovor, ako “ovo” ode u ekstremnom pravcu i dogodi se pokolj civila u srebreničkoj enklavi. Pogledao me ministar ispod oka, namrštio se i okrenuo glavu, a ja sam istog trena zažalio što nisam pametnije konstruirao pitanje.

Ne znam kako, ali u nekoj pauzi u ta dva-tri dramatična dana, s nekim ću otići do jezera Modrac. Bio sam prekoputa današnjeg hotela “Senad od Bosne” i vidio stotine, možda i hiljade Bošnjaka na plaži! Naime, Općina Lukavac predvođena visprenim načelnikom, rahmetli Seadom Hasanhodžićem, pokrenula je još 1994. godine projekt uređenja obale jezera Modrac, pomalo i kao prkos Karadžićevoj paradržavi, koja je s obronaka Ozrena gledala nestvarnu sliku nicanja novog bosanskohercegovačkog turističkog bisera. Kada je Armija RBiH u proljeće 1994. godine u sjajnoj akciji oslobodila Vijenac na zapadnim padinama Ozrena, odbačeni su i četnički topovi, pa je uređenje obale jezera krenulo s još više zamaha 1995. godine.

“Nekad treba krenuti u nevakat da bi se stiglo navakat”, rekao mi je jednom rahmetli Sejo obrazlažući njegovu viziju uređenja akumulacionog jezera Modrac, do tada interesantnog samo ribolovcima i “Termoelektrani Tuzla”, čije je ogromne dimnjake hladila upravo ta voda. Ubrzo će ga prozvati “drugi bosanski Neum”, a hiljade je ljudi dolazilo iz drugih krajeva da na plaži zaboravi ratnu zbilju. Da li iz neznanja, nezainteresiranosti ili nečeg trećeg, Bošnjaci su sredinom jula bili na plažama jezera Modrac dok je na udaljenosti od pedesetak kilometara zračne linije, u srebreničkom džehenemu nestajao jedan narod.

Od nekog ću doznati da su Srbi već spremni za autobuski transport žena i djece iz Potočara i da je “isporuka” u Kladnju, nadomak tunela u selu Ravne. Brzo nalazim prijevoz. Samo nekoliko sati kasnije, u nevjerici sam gledao kako prve bosanske dimije, iznemogle i u suzama koračaju kroz tunel s djecom u naramku. Pored nas je bila spremna poljska kuhinja Pakistanskog bataljona UNPROFOR-a. Gledao sam te UN “mirotvorce”. Kao da ih je bilo stid što kao muslimani čekaju prognane bosanske muslimanke iz Srebrenice s manjerkama hrane, vodom, čajem, a da ih nisu branili puškama kad je trebalo.

Sutradan, 12. jula, negdje u kasno popodne, nakon što sam muftiji “raportirao” šta sam vidio kod Kladnja, kratko mi je dobacio: “Idemo generalu Deliću!” Išli smo sami, s vozačem. Tuzlanske ulice od parkinga ispred zgrade “Cipelići” do današnjeg sjedišta Grada Tuzla bile su puste. Ne znam da li sam dva čovjeka vidio. Malo ljetne vreline a više zastrašujuće vijesti iz Srebrenice paralizirale su grad i zatvorile ljude u kućama.

U Komandi 2. korpusa ARBiH pridružili smo se nekoj široj delegaciji, koja je kod generala došla vidjeti šta činiti ili, bolje rečeno, pokušavala doznati šta će 2. korpus bosanskohercegovačke vojske poduzeti da pomogne Srebreničanima koji se probijaju kroz podrinjske šume prema Tuzli, o čemu smo već imali pouzdana saznanja. Tada me iznenadila i silno razočarala kako atmosfera tako i sam general i njegova priča, o čemu nikad ni slova nisam objavio. Pokolj nedužnih ljudi u srebreničkoj dolini smrti, progon žena i djece iz Potočara i kataklizmičke slike hiljada pristiglih izbjeglica na aerodromu “Dubrave”, koje sam s muftijom obišao istog dana, potisnuli su svaku potrebu da prebirem zabilješke s tog dramatičnog, poražavajućeg, ali i otužnog dana u kabinetu zapovjednika 2. korpusa.

Komandanta Delića, iskreno, nisam podnosio još od 1994. godine, kako zbog načina komandovanja i pomalo grotesknog povoda kada su ga neki poltroni zakitli zlatnim ljiljanom, a znatno više kada je naš brkati general, tada još komandant “TG 5 Tuzla”, odbio preuzeti odbranu Goražda. Nije htio dingospo zamijeniti udobnu fotelju u Tuzli, daleko od fronta, goraždanskim džehenemom. Kako sam načuo, Generalštab Armije RBiH naivno je mislio da će prihvatiti jer su mu u Goraždu još bili živi roditelji. Ovo mi je pouzdan izvor ispričao tada, iako je zbunjujuće što Generalštab ARBiH nije imao autoritet da provede tu odluku.

U sablasno pustoj i mirnoj Komandi 2. korpusa, u istom kabinetu gdje danas sjedi gradonačelnik Tuzle, bespomoćno je sjedio general najmoćnijeg i najopremljenijeg korpusa Armije RBiH. Nije se čula ni muha u cijeloj zgradi dok smo se penjali hodnicima na drugi sprat. Izuzev momka na prijavnici, sreli smo tek glavnog bezbjednjaka 2. korpusa Mehmeda Žilića. Sve je ličilo na potpuno razbijenu vojsku koja ne zna kuda udara i šta joj je činiti. Nastup prvog vojnog lica na velikom području tzv. slobodne tuzlanske teritorije najbolje je to potvrdio.

“'Neće niko da ide od jedinica, zvali smo ih. Javio se samo Naser Orić. On je skupio stotinjak spremnih dobrovoljaca i to je to”, sve nas je zatekao kratki raport generala okupljenim civilima iz političkog i vjerskog života grada i Kantona. Mene je to sledilo. Usne mi se skupile u tačku i vrisnuo bih. Šta je ovo, ljudi?

Na tom sastanku, bezbeli, hem sam bio najmlađi, hem zadnja rupa na svirali da bih se javio, a najradije bih pokvario “sijelo”, ustao i zaurlao: “'Pa, mater mu jebem, kako neće? Zar ti ljudi, ti nesretnici iz Srebrenice nisu naša vojska, zar im ne treba pomoći svim sredstvima da se dokopaju slobodne teritorije? Zar nismo u ratu, i zar ovo nije najveći i najjači korpus Armije RBiB, kako to volite reći u kamere, generale?!”

U nevjerici, dok se u meni skupljao bijes, buljio sam u tada posve glup izraz generalovih brkova. Samo što se nisu nasmiješili u njegovom skoro pa nonšalantnom istupu! Kao da se govorilo o akciji čišćenja Ilinčice, brda iznad Tuzle. Eto neće ni jedna brigada da pomogne Srebreničanima u proboju prema Tuzli, eto ne može se, šta da radim – bio je generalov otužni body language.

Njegovi sagovornici s lijeve i desne strane dugog stola lomili su prste i zgledali se u grobnoj tišini bez i naznaka da istupe oštrije. Ljudi samo što nisu zaplakali iz očaja i bespomoćnosti. Među njima prepoznajem nekoliko Podrinjaca iz isturenih uprava okupiranih općina donjeg Podrinja.

Od kasnije ipak obećane tri brigade, Naser Orić je dobio tek stotinjak dobrovoljaca na koje je od početka svakako računao. On će s tim snagama, poput scena u visokobudžetnom holivudskom akcionom filmu, duplo ojačanu četničku liniju na Baljkovici razbiti u komade. Preciznije, bili su to Murat, Šiljo i Naser, odlučni i spremni na najgore, nakićeni samo redenicima i mitraljezima “osamdesetčetvorkama” i srcem velikim kao podrinjski Udrč. Oni su dopuzali iz potoka prema jako utvrđenim bunkerima i rešetali ih neprekidno da četnici nisu mogli oka otvoriti.

“Imao sam na sebi unproforski pancir s uzdignutom kragnom. Kako smo pucali bez prekida trčeći ka bunkerima, meni su za vrat ulijetale vrele čahure iz mitraljeza od Murata i Šilje pa ih nisam imao kad izvaditi. Uništili smo bunkere i tako s tuzlanske strane probili liniju”, prisjetio se Naser jednom prilikom čuvene akcije na Baljkovici.

To je olakšalo našim dobrovoljcima da dođu posve blizu i munjevitim manevrom zauzmu kompletnu liniju Mladićeve vojske.

U noći s 15. na 16. juli probijene su linije VRS-a i iz pravca jugoistoka, od Srebreničana. Njih je predvodio neustrašivi komandant Samostalnog brdskog bataljona Glogova rahmetli Ejub Golić. Dok ga je brat držao za ruku u suzama, on će izdahnuti od zadobijenih rana praktično na samom prilazu slobodnoj teritoriji. Tako se kroz uski koridor od oko kilometar, u možda petnaestak sati koliko se držao taj slobodni prolaz, spasilo oko 3.500 Srebreničana.

Da nije bilo junaštva ovih stotinjak odvažnih dobrovoljaca na čelu s Naserom Orićem, o kojem se neshvatljivo malo govori i piše, u Memorijalnom centru Potočari danas bi možda bilo 3.500 mezarova više! Neka se i to ne zaboravi.