Irska se može pohvaliti da je prva zemlja EU koja je pozvala na stvaranje palestinske države i posljednja koja je prihvatila otvaranje izraelske ambasade u svom glavnom gradu. Nošenje “kefije”, tradicionalne palestinske mahrame, smatra se znakom razlikovanja, a one koji je nose pozdravljaju, plješću ili čak grle na ulicama Dublina. Automobili trube njemu u čast. "Slobodna, sloboda", viču neki. "Palestina", odgovaraju drugi.

Ono što povezuje oba naroda je kolonijalno iskustvo. Irska je tek 1921. postala nezavisna od Velike Britanije, a Palestina je nakon Prvog svjetskog rata i pada Osmanskog Carstva došla pod britanski mandat. Irci se poistovjećuju s Palestincima jer im je njihova teritorija oduzet (šest okruga Ulstera), jer su patili od imperijalnog jarma, jer London nije učinio ništa u borbi protiv gladi koja je koštala stotine hiljada života, i zbog pretjerane upotrebe sile od strane vojske.

Mnogi kolonijalni zvaničnici koji su služili u Irskoj do nezavisnosti kasnije su poslani u Palestinu, a bivši premijer Arthur Balfour (autor Deklaracije koja nosi njegovo ime i kojom se London izjasnio za stvaranje doma za Jevreje) bio je odgovoran za irske poslove u kabinetu na kraju 19. stoljeća, čvrsto se protiveći vladavini domaćih ljudi i dajući zeleno svjetlo masakru u Mitchelstownu, jednoj od najkrvavijih epizoda kolonijalne okupacije.

Propalestinsko raspoloženje je univerzalno u Irskoj i dijele ga sve političke stranke. "Izrael ima pravo braniti se, ali ono što radi ne izgleda kao samoodbrana, već kao osveta", izjavio je Leo Varadkar mjesec dana nakon masakra 7. oktobra. Mary Lou MacDonald, vođa Sinn Feina, nema dileme kada je u pitanju  odgovornost Netanyahuove vlade za “genocid u Gazi”. Igrači nacionalne košarkaške reprezentacije odbili su se rukovati sa svojim izraelskim suparnicima u nedavnoj međunarodnoj utakmici, rock, pop i rap grupe u svojim pjesmama pozivaju na oslobođenje Palestine, a murali iz Belfasta koji slave mir zamijenjeni su drugima u znak podrške palestinskom narodu.

Navijači irskih fudbalskih timova (i škotskog Glasgow Celtica, povezanih s irskom zajednicom u Škotskoj), ističu palestinsku zastavu na svojim stadionima. Sjevernoirski katolici vide Izrael kao ekvivalent onome što su im bili protestanti a masakri u Gazi za njih su kao "krvava nedjelja" velikih razmjera u Derryju.

IRA (čiji je Sinn Fein bio politički ogranak) održavala je srdačne odnose s PLO-om, što je uključivalo isporuku oružja. Također - i to je mnogo kontroverznije - s nacističkom Njemačkom, koja im je dala materijale za njihove akcije u Engleskoj, špekulira se da je u zamjenu za obavještajne podatke omogućila bombardiranje Belfasta tokom Drugog svjetskog rata. U tom je sukobu Republika Irska bila neutralna, ne toliko zbog bliskosti s Trećim Reichom koliko zato što se osjećala nesposobnom biti u savezu s Engleskom, svojim kolonijalnim tlačiteljem do prije dvadeset i pet godina.

Eamon de Valera, otac irske nacije, službeno je izrazio saućešće njemačkom diplomatskom predstavniku u Dublinu nakon što je saznao za Hitlerovu smrt. Nakon sukoba, ozloglašeni nacistički ratni zločinci, poput Otta Skorzenyja, nastanili su se neko vrijeme u Irskoj.

Bivši izraelski ambasador komentirao je da "antisemitizam postoji u Irskoj", te da je to barem djelimično zbog njene snažne katoličke tradicije. Crkva je imala vrlo ambivalentnu ulogu u nacističkoj eri, a razni su je historičari optuživali da šuti o slanju Jevreja u koncentracione logore umjesto da to osudi i pomogne mobilizirati međunarodno javno mnijenje. Irska negira postojanje takvog sentimenta, podsjećajući da su otac i djed izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga rođeni u Dublinu, a potonji je bio rabin u sinagogi u tom gradu. Zapravo, mnogi su Irci u početku bili naklonjeni stvaranju države Izrael, ali su se stavovi promijenili okupacijom arapskih zemalja.

Posljednji britanski guverner u Jerusalemu, Ronald Storrs, objasnio je u svojoj knjizi da su kolonijalne prakse iskušane u Irskoj kasnije primijenjene u Palestini, te da je London pozdravio dolazak imigranata na teritorij pod njegovom upravom kako bi stvorio "neku vrstu jevrejskog Ulstera” na Bliskom istoku koji je pogodovao britanskim imperijalnim interesima u pretežno arapskom području. Kad je Irska postala nezavisna na kraju su Blacks and Tans (vojne jedinice poznate po svom ekstremnom nasilju) prebačene u Palestinu.

Zbog svega toga, Irci (i njihova vlada) osjećaju posebno zajedništvo s palestinskim narodom i smatraju se žrtvama istog kolonijalnog ugnjetavanja iz kojeg su Irci izašli prije jednog stoljeća, ali nažalost ne i Palestinci.