Brigadir Remzija Šiljak
VLAŠIĆKA OPERACIJA
Vlašić, centralni planinski masiv dominira centralnom Bosnom i teritorijom od Krajine, Posavine do sjeveroistočne Bosne. Sam po sebi se doima surovo i moćno, i za onoga ko ga posjeda izvor je iracionalnog morala, ponosa i prkosa. Njegov najviši vrh, Opaljenik, visok je 1933 metra. Na njemu je još prije rata, po strogim zahtjevima izgradnje ovakvih objekata, izgrađeno telekomunikacijsko čvorište, veza istočnog sa zapadnim dijelom Jugoslavije. Zbog toga je bivša JNA u pripremi agresije na prostore Srednje Bosne, pod supozicijom izvođenja vojnih vježbi krajem 1991. i početkom 1992. godine, posjela sve dominantne objekte na Vlašiću, a Radio-relejno čvorište na Opaljeniku opkoljavaju, napadaju svim snagama i sredstvima i 1. maja 1992. godine prisiljavaju malobrojne pripadnike MUP-a na predaju.
Pokušaj malobrojnih pripadnika MUP i usitnjenih i slabo organizovanih jedinica TO da se povrati izgubljeni objekat ne daje rezultate, ali to nije pokolebalo borce ARBiH, naprotiv, želja za oslobađanjem Vlašića svakim danom bivala je sve jača. Već u septembru 1992. godine borci ARBiH oslobađaju Meokrnje, da bi u 1993. i 1994. godini, oslobađanjem više objekata sjeverno od Opaljenika, natkrilili Babanovac i stvorili uslove za odsjecanje snaga na Opaljeniku. Procjenjujući zemljište na kome se relej nalazi, koje je potpuno ogoljelo i minirano, dominantno nad cijelim platoom, vrijeme i budnost neprijatelja, pripadnici Komande 7. korpusa ARBiH došli su do zaključka da je ovaj objekat moguće osloboditi samo u najnepovoljnijim vremenskim uvjetima, kada se neprijatelj najmanje nada, a Komandant 7. korpusa je ovu ideju po prvi put saopćio predsjedniku Izetbegoviću 1994. godine, prilikom njegove posjete jedinicama 7. korpusa na Vlašiću. Na pitanje Predsjednika - da li je moguće osloboditi Opaljenik, general Alagić je odgovorio da jeste, ali da treba sačekati zimu.
Od tog trenutka, zadatak starješina komandi i jedinica 7. korpusa bio je da pronađu najbolji način “skidanja kape Republike Srpske”, oslobađanje Opaljenika i kompletnog Vlašića. Tok borbenih dejstava u 1994. godini, a naročito njen kraj, pokazao je da je ARBiH respektibilna sila, da se ona ne može više poraziti i da ona ima taktičku inicijativu na bosanskohercegovačkom ratištu. Znala je to i međunarodna zajednica, znao je to i agresor.
Oslobađanjem Kupresa, hrabri borci ARBiH pokazali su da su u stanju oslobađati i gradove. Sve ofanzivne aktivnosti Armije međunarodna zajednica je željela zaustaviti, a stanje na terenu zalediti. Agresor je želio to isto, uz neke manje korekcije stanja na terenu u svoju korist. Nije više mogao voditi dejstva na više frontova. Želio je, krajem 1994. godine, sve slobodne snage skoncentrisati na 5. korpus i Bihaćki okrug, i taj dio slobodne teritorije likvidirati. Međunarodna zajednica ide na ruku agresoru i metodom pritiska i aktivnošću specijalnog predstavnika UN Jasuši Akašija, nameće potpisivanje četveromjesečnog prekida vatre, koji je bio zamijenjen Ugovorom o prekidu neprijateljstava. Iz Referata o stanju b/g, koga Komanda 1. krajiškog korpusa VRS krajem januara 1995. godine, na osnovu Naređenja GŠ VRS strogo pov.broj: 02/2- 181, od 23. 01.1995, dostavlja Glavnom štabu VRS, više nego jasno je da VRS nema namjeru ispoštovati četveromjesečno primirje, jer, referišući o Rukovođenju i komandovanju, komandant 1. KK VRS kaže:
“...Iz postojećih jedinica Korpusa izvučen je deo snaga i formirana 1. Srpska udarna brigada, 1. Studentska brigada i mešoviti pb, koje su upućene na bihaćko ratište u sastav 2. KK. Krajem godine (misli na kraj 1994. g, op. autora) Komanda Korpusa formira (opet iz sastava formacijskih jedinica) 52. lpbr koju, takođe, upućuje u sastav 2. KK u širi rejon Glamoča...“.
Sve ove specijalno formirane jedinice ne idu na odmor u zonu odgovornosti 2. KK VRS, naprotiv, učestvuju u žestokoj ofanzivi na zonu odgovornosti 5. korpusa ARBiH. Samo u početnoj fazi navodnog primirja, od 25. 12. 1994 do 24. 02. 1995. 5. korpus ARBiH imao je 114 poginulih, 259 ranjenih boraca sa težim tjelesnim povredama, 430 ranjenih boraca sa lakšim tjelesnim povredama, nestalo je 14, a zarobljeno od strane neprijatelja 23 borca. Za samo dva mjeseca iz stroja je izbačeno čak 840 boraca 5. korpusa, što pokazuje kakvom žestinom se neprijatelj okomio na Bihaćki okrug i 5. korpus ARBiH.
Kao i u svim ranijim sličnim situacijama, pripadnici ARBiH poštuju potpisani dogovor, a u 7. korpusu četveromjesečno primirje nije korišteno za odmor, nego za konsolidaciju jedinica, intenzivnu vojnostručnu obuku, i čvrsto i sigurno držanje dostignutih linija.
PLAN NAPADNE OPERACIJE ŠIFROVAN POD IMENOM “DOMET-95”
Pošto agresor niti u jednom trenutku nije prestao sa izvođenjem b/d u z/o 5. korpusa i pored svih upozorenja, a povremeno je i u z/o 7. korpusa preduzimao iznenadne napade, jedinice 7. korpusa su morale u svakom trenutku biti spremne odbraniti dodijeljenu z/o, a po potrebi preći u napadna, odnosno oslobodilačka dejstva. Odmah po dobivanju Direktive GŠ ARBH za izvođenje oslobodilačkih dejstava u 1995. godini, Komanda 7. korpusa je pristupila izradi planova za realizaciju prvog zadatka iz Direktive-oslobađanje Vlašića i stvaranje uslova za dalja operativna dejstva prema Jajcu, Skender-Vakufu i Kotor-Varoši. Plan napadne operacije za oslobađanje Vlašića, šifrovan pod imenom “DOMET-95” (u narodu poznatije kao “OPERACIJA VLAŠIĆ“), bio je gotov u prvoj polovini februara.
Angažiranjem najodgovornijih starješina Komande 7. korpusa u potčinjenim jedinicama stican je neposredni uvid u kvalitet priprema. Komandant GŠ ARBiH odobrio je Plan Operacije. Planom Operacije bilo je predviđeno da se linije agresora napadnu na širem frontu, praktično - od desne granice z/o Korpusa (r. Jasenica) do zaključno sa platoom Galice, da se razbije na pravcima napada, da mu se nanesu što veći gubici u ljudstvu i MTS, da se ovlada vlašićkim platoom i izbije na komunikaciju Smet-Gostilj-Vitovlje-Korićani. Ta linija trebala je biti osnovica za dalja oslobodilačka dejstva prema Skender-Vakufu, Kotor-Varoši i Jajcu. Ispresijecanost zemljišta i širina fronta napada nametali su potrebu da se snage grupišu na jednom glavnom i dva pomoćna pravca. Glavni pravac išao je preko Vlašića - od Javorka preko Babanovca ka Gostilju, dok su pomoćni pravci predviđali napad pravcima: Srneća brda – Lisina - Runjevica i Vučija planina - Svinjska glava - s. Jezera. U napad se trebalo krenuti u 02,00 sata 24.02.1995. godine, međutim, jedinice na glavnom pravcu su kasno izvršile podilaženje ka svojim objektima napada. Neke od tih jedinica su bile u povoljnom taktičkom položaju za napad na svoj objekat, međutim, do očekivanog udara nije došlo. Čak neke jedinice nisu ni metka ispalile. Neozbiljni i neuspješni bili su i napadi snaga na pomoćnim pravcima. Izuzetak i hvale vrijedan podvig će učiniti jedinice iz sastava glavnih snaga, određene za ubacivanje na Galicu sa pravca Turbeta, s ciljem odsijecanja Opaljenika. Bile su to 5/712. bbr i 737. Mlbr.
Oko 200 boraca iz ove dvije jedinice 23. 02. 1995. godine krenulo je oko podne iz Sečeva prikrivenom i stjenovitom maršrutom ka objektu napada. Nakon dvanaestosatnog marša, pomoću konopca, punih šest sati savladavali su dvadesetmetarsku liticu između Srnskih i Karagrić stijena i bili na platou Galice u jutarnjim satima 24. 02. 1995. godine. Neprijatelj ih je na tom mjestu najmanje očekivao. Iako je izostao udar glavnih snaga sa pravca Javorka, ove jedinice su smjelo krenule u napad na iznenađenog neprijatelja i za samo petnaestak minuta borbe nanijele mu velike gubitke. Komanda 7. korpusa je pokušala brzo reagirati, te ovaj uspjeh učvrstiti i proširiti uvođenjem 705. sbbr iz II ešalona. Ali taj pokušaj nije uspio. Saznavši da glavne snage na glavnom pravcu s fronta nisu izvršile udar, početni visok moral splašnjava. Neočekivano, 705. sbbr kasni sa uvođenjem svojih bataljona na mostobran na Galici. Ona je trebala nastaviti napad sa uspostavljenog mostobrana. Slabo komandovanje snagama na mostobranu, korištenje sredstava veze bez zaštite, neprekidno osipanje ljudstva sa mostobrana, ukazivali su na potrebu izvlačenja i ostalog dijela snaga sa mostobrana. Noć i ogromna šumska prostranstva pojačavali su takvo uvjerenje. U 17,30 dana 24.02.1995. godine, na mostobranu više nije bilo jedinica ARBiH.
Komanda 30. pd VRS u Analizi b/d na Vlašiću, o ovoj Operaciji ARBiH izvještava Komandu 1. KK VRS:
“...1. Neprijatelj: nakon izvršenog detaljnog višednevnog izviđanja zone odbrane 22. pbr, te blagovremenih priprema ljudstva i tehnike, kao i dobijenih podataka o našim položajima od NATO avijacije koja je posljednjih dana svakodnevno nadlijetala širi prostor vlašićkosrbobranskog ratišta, neprijatelj je izvršio provjeru i donio odluku o grupisanju snaga za napad, g/s na pravcu: s. Paklarevo – Galica -s. Mudrike, a pomoćne snage na pravcu Javorak (izvor r.Ugar) – Babanovac - s. Šišava. Cilj neprijatelja je da zauzme širi rejon platoa Galice i Babanovca i odsječe naše snage u rejonu Opaljenika i dovede u poluokruženje snage 22. pbr na desnom krilu, a samim tim i ugrozi lijevi bok 30. pd. Ostvarenjem ovog zadatka stvorio bi povoljne uslove za dejstva prema Kneževu, Jajcu i zaleđu Srbobrana...
...U toku noći 23/24. 02. 1995. godine neprijatelj je kroz nepokriveni međuprostor (oko 500 metara) istočno od Galice, u rejonu tt 1434, ubacio idg jačine oko 50 (pedeset) vojnika i u 05,30 časova 24. 02. 1995. godine otpočeo je opšti napad na oba navedena pravca bez artiljerijske pripreme, ali sa napadom ubačene grupe na naše snage sa leđa. Nakon izbijanja na plato Galice, otpočeo je sa artiljerijskim dejstvima po dubini odbrane 22. pbr i uvođenjem svježih snaga za držanje zauzetih položaja nastavio b/d prema Harambašinoj vodi i s. Mudrike. Na pomoćnom pravcu nije uspio probiti odbranu 22. pbr. Do 11,00 časova neprijatelj je na glavnom pravcu uspio prodrijeti duž komunikacije s. Paklarevo - s. Mudrike do Harambašine vode gdje je zaustavljen. Usljed snažnog dejstva naših snaga i pretrpljenih gubitaka došlo je do pada morala jedinica koje su se uvodile u borbu, a potom je došlo do panike i neorganizovanog vođenja borbe. Neprijatelj je razbijen, a potom se povukao sa prethodno zauzetih položaja oko 13,00 časova 25. 02.1995.godine...“
Očito je da pripadnici VRS nisu imali hrabrosti cijelu noć i do podne narednog dana vratiti se na plato Galice, iako na njemu nije bilo ni jednog borca ARBiH. U nastavku ovog Izvještaja, koga je potpisao komandant 30. pd, pukovnik Momir Zec, navedene su slabe i dobre strane 22. pbr, a u zaključku se kaže:
“...Zaključak: Nakon izvršenog napada neprijatelja i prodora u dubinu naše odbrane Komanda 22. pbr je veoma uspješno procijenila situaciju, organizovala prihvatanje borbe, a potom pregrupisala snage i sredstva i uspješno izvela protivnapad na neprijatelja. Borbu je vodila neprekidno, pri čemu je neprijatelju nanijela znatne gubitke. To je dokaz da neprijatelj, iako se dugo pripremao i pri tome postigao iznenađenje, ne može ostvariti uspjeh ako se prihvati borba i ista umješno i organizovano vodi.“
Ovakav zaključak biće predmetom rasprave Komisije 1. KK VRS i baš ovakvo zaključivanje ocijeniti kao glavni razlog gubitka položaja na Opaljeniku i drugim objektima na Vlašiću u martovskoj operaciji ARBiH. Informaciju svojim potčinjenim jedinicama i komandama o ovim b/d prenijela je i Komanda 1. KK, a pored podataka navedenih u Izvještaju 30. pd, ova informacija sadrži i podatke o gubicima u 22. pbr “...29 poginulih, 8 nestalih, 16 ranjenih od kojih jedan teže...“, ali i naređenje za otklanjanje nedostataka u cilju jačanja discipline, zatvaranja međuprostora i inžinjerijskog uređenja dostignutih linija. Potpisnik dokumenta, komandant 1. KK VRS general-potpukovnik Momir Talić bio je konkretan u izdavanju zadataka, a vrijeme će pokazati da li će zadaci biti i realizovani, ili će 22. pbr samozadovoljno odmarati slaveći pobjedu nad armijskim snagama. Ova b/d su predmet Analize Komande 1. KK VRS, koju general-potpukovnik Momir Talić dostavlja GŠ VRS. Hvalospjev o uspjehu 22. pbr i drugih snaga 1. KK VRS završava zaključkom:
“...Na osnovu iznesenih zaključaka može se konstatovati da su borci i komandni kadar u borbama, i pored pretrpljenih gubitaka (u ovoj Analizi se broj poginulih popeo na 32), odlučili da se bore do poslednjeg, pri čemu je iskazana visoka svest, junaštvo, odlučnost i nepokolebljivost, pri čemu su im pomogle i civilne vlasti i narod koji se priključio borcima. Ovo dokazuje da samo ovako pripremljeni borci, zajedno sa narodom i svim drugim strukturama mogu očuvati granice RS“.
U OFANZIVU SE IĆI MORA
Izgleda da nije samo Komanda 22. pbr slavila svoj uspjeh, nego i Komanda 1. KK VRS, a ovom Analizom se slavlje prenosi i na kompletnu VRS. Na drugoj strani, u redovima ARBiH, 27.02.1995. godine Komanda 7. korpusa je izvršila analizu b/d vođenih na Vlašiću. Bilo je sasvim jasno da je problem kod ljudskog faktora - preciznije rečeno, kod starješinskog kadra od komandanta brigade do komandira čete. Konstatovano je da su dva osnovna uzroka jalovosti tih napada: neodlučnost i strah. Kao da jedan broj komandanata nije vjerovao da napad mora biti “pravi“, odlučan, da se u proboj ići mora. Uvidjelo se da se jedan broj starješinskog kadra plaši noći, dubokog snijega i snježnih vijavica, šume i širokih planinskih prostranstava u kojima je teško orijentisati se i ne zalutati, spasiti se od smrzavanja.
Eventualni gubici u borbi sa neprijateljem nametnuli bi najveći problem - kako u ovakvim uvjetima osigurati sigurnu evakuaciju do prvih četnih sanitetskih prihvatnica. Uopštavajući iskustva stečena u ovim b/d, Komandant 7. korpusa je sazvao zajednički sastanak svih komandnih struktura od Komande Korpusa, zaključno sa komandirima čete, 14. 03. 1995. godine, na kojem su objašnjene i odagnate sve sumnje i nedoumice koje su stajale na putu do uspjeha i naredio novi napad. Dileme više nije bilo – u ofanzivu se ići mora. Zna se i kako doći do uspjeha. Na neki način svi komandanti i komandiri su željeli ovaj “popravni“, da svojim jedinicama vrate sjaj i mentalitet pobjednika kakav su uživali.
Uslijedit će nova ofanziva već 20.03.1995.godine, pod nazivom “DOMET-1“. U cilju otklanjanja uočenih nedostataka nakon februarskih dejstava i stvaranja uvjeta za sigurno probijanje neprijateljskih linija, jedinice ARBiH su primaknute bliže prednjem kraju kako bi se rezerve mogle pravovremeno i bez poteškoća uvoditi, a front napada je smanjen za oko 23 km i sveden je na: desno Bjeljik (tt 1448), lijevo Paklarske stijene (pećina Ledenica). Planirano je da se pravac napada glavnih snaga ne mijenja u odnosu na operaciju “DOMET-95“ i da direktriva napada bude: Tvrda ravan – Babanovac - Gostilj, da se ponovo izvrši ubacivanje snaga u rejon s. Čatići, te da se dubljim prodorima kroz međuprostore, koristeći vremenske uvjete i iznenađenje, razbiju neprijateljske snage i potisnu sa dominantnih objekata. Na taj način bi se Opaljenik doveo u okruženje i stvorili bi se uvjeti za ovladavanje njime.
Radi lakšeg komandovanja sve snage na glavnom pravcu bile su pretpočinjene komandantu 17. vkbbr (bataljon Gardijske brigade, 2. manbat 3. korpusa, 7. idč, četa 737. Mlbr, posadne snage 706. lbr), u rezervi su bile jedinice 3. korpusa: 7. Msbbr, 1. manbat i četa 3. bVP, te Bataljon VP 7. korpusa. Na pomoćnim pravcima bile su angažovane 727. sbbr, 705. sbbr i izdvojene snage za napadna dejstva jačine bataljona, te posadne snage 706. lbr, 725. lbr i 733. bbr. Za pružanje pomoći u radu komandantima brigada, najodgovornije starješine Komande 7. korpusa bile su upućene u jedinice u fazi priprema i izvršenja zadatka. Komanda 7. korpusa sa dijelom Komande 3. korpusa rukovodila je b/d sa IKM na Parić gredi.
Nasuprot snagama Armije R BiH, zonu u kojoj će se izvoditi borbena dejstva, posjedala je 22. pbr 1.KK VRS, od rijeke Lašve, preko s. Potkraj, Srnskih stijena, Paklarskih stijena, Devećana, Paljenika, M. Ljuljevca, Crnog vrha, Polica, Simišća, Žežnićke grede do uzvodno do Manatovca za 1200 metara.
Komandno mjesto 22. bbr, po istom izvještaju koga potpisuje komandant 22. pbr, potpukovnik Janko Trivić, bilo je u školi u s. Vitovlje, a razvijala je i tri IKM: Na Babanovcu, u Gornjim Koričanima i na Gostilju. Bataljoni su imali KM: 1. pb u Blatnici, 2. pb u s. Đelilovac, 3. pb na Galici, a 4. pb u planinarskom domu na Malom Šantiću. Vatreni položaji BrAG nalazili su se u s. Odžak i na Harambašinim vodama (T-130), a HaD 122 mm u rejonu Babanovca.
Bataljonske vatrene grupe bile su razmještene:
- BVG 1 – Obadališta,
- BVG 2 – s. Đelilovac,
- BVG 3 – u rejonu Galica-Devećani-Paljenik,
- BVG 4 – u rejonu Šantić-Crni vrh
U sklopu priprema za nastavak b/d na Vlašiću, Komanda 7. korpusa ARBiH je nastojala operativno-taktičkim maskiranjem stvoriti utisak da će pregrupisati snage i dejstva nastaviti na Komarskom i Kupreškom pravcu, a po izvještaju Obavještajnog odjeljenja 1. KK VRS izgleda da je u tome i uspjela, jer je u toj informaciji, na 2. strani, u 2. pasusu, stoji:
“...Jedinice 7. korpusa nastavljaju intenzivno izviđanje, popunu, pregrupisavanje i ojačavanje snaga, posebno u rejonu Vlašića, prema Komaru i na Kupreškom pravcu... može se očekivati udar na Komar, i na kupreškom pravcu...“
U noći 19.03.1995. godine, kroz snijeg i mećavu, počelo je uvođenje jedinica do objekta napada. Na glavnom pravcu napada prvo su krenuli bataljon Gardijske brigade, 7. idč i izviđačka jedinica 17. vkbbr. Mećava i snijeg su zatirali tragove jedinica koje su se primicale objektima napada. Želja za oslobađanjem Vlašića vukla je borce Armije R BiH naprijed i već u prvim satima 20. 03. 1995. godine (oko 02,00) Gardijska brigada je izvijestila da se nalazi na objektu Pavo i da je spremna za izvršenje zadatka. Izviđačko-diverzantske jedinice su sigurno i neopaženo prošle neprijateljsku liniju i posjele planirane položaje iznad s. Čatići, dok su vitezovi 17. kbbr, također kroz međuprostore, prišli svojim objektima napada.
U ranim jutarnjim satima prvo dolazi do otvaranja vatre na pravcu Srneća brda - Simišće, što je bio znak da se krene u odlučujući udar po neprijateljskim snagama na svim pravcima. Vrlo brzo su razbijene neprijateljske snage na pravcu napada glavnih snaga Armije RBiH i na spoju sa 727. sbbr i, nakon pretrpljenih gubitaka, neprijatelj otpočinje izvlačenje sa Polica ka Babanovcu u više pravaca: preko Malog Šantića i dolinom rijeke Ugar. Prvog dana oslobođeni su objekti: Pavo, Čavo, Crni vrh, Simišće, veći dio Polica, a Mali Šantić je doveden u poluokruženje.
Prva bitka sa neprijateljem i nevremenom je dobijena, i više nije bilo dileme kako ići dalje. Kod svih boraca ARBiH se na prozeblim licima mogla vidjeti želja da se ide dalje i nastave borbena dejstva. Komanda 22. pbr VRS upućuje vapaje za pomoć, čiji zahtjev Komanda 1. KK VRS prosljeđuje GŠ VRS, ali će angažovanje jedinica MUP RS kasno uslijediti zbog propisane procedure, što će usporiti reakciju srpskih snaga i ići naruku Armiji R BiH. Komanda 1. KK VRS pokušava napadima na drugim dijelovima ratišta vezati snage ARBiH i oslabiti napad na zonu odgovornosti 22. pbr.
Komandi TG-2 VRS naređuje da izvrši napad na Meokrnje, a 30. pd da izvrši napad u z/o 1. lpbr, te da izdvoji jednu pješadijsku četu kojom će ojačati 22. pbr, a od 2. krpbr zahtijeva da u ispomoć 22. pbr uputi jednu pješadijsku četu sa potrebnim ojačanjima:
“...1. Komanda 2. kpbr uputiće jedinicu jačine jedne pešadijske čete sa potrebnim ojačanjem za ispomoć 22. pbr... 3. Može se pozvati i jedinica koja je bila na bihaćko-kladuškom ratištu, s obzirom da neće biti angažovana na bihaćko-kladuškom ratištu...“.
Istog dana Komanda 1.KK VRS obavještava sve potčinjene komande i jedinice o napadu na z/o 22. pbr i naređuje da se b/g svih jedinica podigne na najviši nivo, te da komande brigada pripreme po jednu četu za upotrebu po naređenju komandanta 1. KK VRS. Videći “koliko je sati“ i cijeneći da vlastitim snagama neće moći zaustaviti nalet ARBiH, komandant 1. KK VRS Momir Talić traži od Komandanta GŠ VRS da se angažuju i dvije čete milicije CSB Banja Luka. Na Parić gredi, IKM 7. korpusa ARBiH, komandanti potčinjenih jedinica izvještavaju o rezultatima b/d tog dana i predlažu nastavak borbenih dejstava.
Komandanti, 7. Korpusa, general Alagić i 3. Korpusa, brigadir Mahmuljin, pažljivo slušaju referisanje svojih komandanata i odlučuju:
- Uvesti u borbu 7. Msbbr na pravcu 17. vkbbr, s ciljem razbijanja neprijatelja na pravcu napada, osloboditi Mali Šantić i produžiti ka Babanovcu;
- 17. vkbbr dijelom snaga uništiti okruženu neprijateljsku jedinicu u rejonu Police-Šantić, a glavninu snaga odmoriti za nastavak b/d narednog dana;
- 705. sbbr da, zadatim, produži pravcem i što prije izbije na raskrsnicu puta: Šantić-Devećani-Galica;
- 727. sbbr da dijelom snaga ponovo i energičnije pokuša osloboditi Žežničku gredu, a dijelom snaga sadejstvuje 2. manbat 3. korpusa na pravcu Simišće-Čatići.
- 706. lbr, 725. i 733. bbr imaju zadatak uporno braniti dodijeljene zone odgovornosti i posjesti i braniti dostignute linije novooslobođene teritorije.
Sve jedinice 21. marta i dalje vode vrlo tešku borbu sa nevremenom, ali uspijevaju razbiti neprijateljske snage na Malom Šantiću, uništiti okružene snage neprijatelja i osloboditi kompletan objekat Police. Na drugoj strani, general-potpukovnik Momir Talić izgleda nemoćno. U odbranu uključuje sve raspoložive snage: četu iz 2. Krpbr, četu iz 1. bVP, 1. izviđačko-diverzantski odred, 1. izviđačku četu, četu iz 16. mtbr, četu milicije iz CJB Banja Luka, četu iz 30. pd, vod iz NDC Manjača, sa jednim tenkom, jedan pionirski vod iz 1. inžp, radničku četu iz Kneževa, ali sve te usitnjene jedinice nisu uspjele zaustaviti borce ARBiH u nezadrživom naletu.
VRS U OČAJU
General Alagić odlučuje da 22. 03. 1995. godine sve slobodne snage usmjeri na glavni pravac napada:
- 727. sbbr ne napada prema Žežničkoj gredi, nego je preusmjerena ka Babanovcu sa pravca Simišća, preko Krševa i Čatića;
- Uveden je 5/712. bbr sa pravca Šantića, preko Debele jele ka Snježnici i Galici;
- Slobodne snage 17. vkbbr su usmjerene pravcem: M.Šantić-Mačak-Srnske stijene, duž komunikacije: M.Šantić-Galica;
- 7. sMbbr trebala je produžiti napad pravcem: M.Šantić-JezeroKukotnica;
- 705. sbbr, nakon izbijanja na kotu 1616, trebala je dijelom snaga ovladati objektom Panje, a dijelom Planinarskim domom na Devećanima.
Cilj ovakvog grupisanja snaga bio je da se što prije izbije na Galicu, stavi pod kontrolu put: M. Šantić-Galica, da se omogući korištenje puta: Travnik-Ovčarevo-Galica za manevar snaga, dotur i evakuaciju, te da se snage neprijatelja na Opaljeniku dovedu u potpuno okruženje, a na snage na Babanovcu da se vrši stalni pritisak i stvaraju povoljni uvjeti za konačno oslobađanje Babanovca. U očaju, komandant 1. KK VRS naređuje da se pripreme i angažuju i snage koje su do tada bile angažovane na Bihaćkom ratištu:
“...Naređujem: 1. Komanda 16. mtbr odmah će pristupiti pripremi jedinice koja je bila na Bihaćkom ratištu... 2. Komanda 2. Kr pbr pripremit će četu koja je bila na Bihaćkom ratištu...“, da 43. mtbr, 16. kmtbr i 27. mtbr “...iz svog sastava izdvoje po 50 boraca za napad i uputiti na raspolaganje 22. pbr...“, radi deblokade okruženih snaga na Opaljeniku.
Uvjeti na terenu nisu dozvolili da se planovi Komandanta 7. korpusa ARBiH u potpunosti ostvare. Tog dana posebno su bili teški vremenski uvjeti i jedino što se moglo nazirati u snježnoj mećavi bio je put koji vodi sa Šantića ka Galici. Iako potpuno zameten snijegom, ipak je on bio jedina nit za koju su se vezale sve jedinice ARBiH koje su tog dana išle u napad. Direktno putem, prva je išla 7. sMbbr, želeći izbiti na put koji sa Galice vodi ka Babanovcu, kada će preusmjeriti dejstva u odnosu na dobijeni zadatak. Istočno od puta, 705. sbbr je napredovala po svom zadatku, dok su 5/712. bbr i slobodne snage 17. vkbbr krečući se iza 7. smbbr pristigle da u rejonu kote 1616 pomognu u odbijanju napada VRS sa pravca Harambašinih voda, a zatim produže dejstva i izbiju po dobivenom zadatku u rejon Srnskih stijena.
Tako su snage ARBiH, nakon mjesec dana, ponovo sa Galice gledale Travnik i Lašvansku dolinu, sa položaja odakle je agresor tokom rata granatama zasipao civilno stanovništvo. U naletu jedinica ARBiH oslobođeni su objekti: k 1616, Panje, Srnske stijene, Mačak, širi rejon Planinarskog doma na Galici, put Šantić-Galica stavljen pod kontrolu, omogućeno korištenje puta Travnik-Ovčarevo-Galica, a snage agresora na Devećanima i Opaljeniku dovedene u potpuno okruženje. Komanda 7. korpusa razvija IKM u rejonu Galice radi neposrednog rukovođenja i komandovanja borbenim dejstvima na ovom dijelu ratišta.
U četvrtak 23. 03.1995. godine 705. sbbr dobiva zadatak da u sadejstvu sa 706. lbr oslobodi Devećane i Opaljenik, a 17. vkbbr sa slobodnim snagama 712. bbr produže napad preko Kostoca ka Bukovačkom brdu. Istog dana Komanda 1. KK VRS angažuje svo raspoloživo ljudstvo u z/o 22. pbr. Komandant Talić naređuje ministarstvima odbrane Banja Luka i Čelinac da mobilišu i opreme po jedan radnički bataljon, a tog dana Komandant 16. kmtbr pukovnik Vlado Topić izvještava da je uputio jedinicu u ispomoć završavajući svoj izvještaj riječima: “...i dalje računajte na nas, neovisno kako nama ovdje bilo... jači smo od ustaša i Turaka.“
AGRESORSKE KONTRAOFANZIVE SU BILE UZALUDNE
Snijeg i hladnoća, slaba vidljivost nisu više prepreka borcima 705. sbbr u nastupu ka “kapi Republike srpske“. Agresor, vidjevši u kakvom se položaju nalazi, traži rješenje u proboju ka Babanovcu. Koristeći neuvezanost dostignutih linija ARBiH, uspijevaju u ranim jutarnjim satima 23. 03. 1995. godine probiti se ka Babanovcu. Prvo, planinarski dom Devećani, a ubrzo i Opaljenik, poželit će dobrodošlicu borcima ARBiH. Na drugom pravcu napada linija je pomjerana polahko, ali sigurno, tako da se tog dana izbilo na liniju: Karagrić-Snježnica-Debela jela (isklj.) Čestitke najboljim borcima stižu sa svih strana, a najdraža je ona od Komandanta GŠ Armije R BiH.
Narednog dana, 24.03. oslobođeni su i Kostolac i Bukovačko brdo, tako da su jedinice ARBiH izbile na položaje koje su držali na Šešićkoj planini 1992. godine, a slobodna teritorija proširena oslobađanjem skoro svih dominantnih objekata na planinskom masivu Vlašića, a dostignute linije 25.03.1995.godine ostaće nepromijenjene sve do septembarskog pohoda Armije R BiH. Želeći svoj polet prenijeti i na druge komande i jedinice Armije R BiH, Komandant 7. korpusa upućuje Prijedlog za izvođenje napadnih dejstava zimi, prenoseći iskustva iz borbenih dejstava u prethodna tri dana:
Kao da je general Talić tek sada vidio “da je vrag odnio šalu“, da neće moći vlastitim snagama zaustaviti prodore ARBiH, obraća se za pomoć GŠ VRS, tražeći da se na Vlašić upute znatne jedinice:
“...Predlažemo: 1. Da se iz TG-5 Orašje izvuče 2. Krpbr i angažuje na prostoru Vlašića u cilju stabilizacije odbrane... 2. Da se iz sastava 2. KK što hitnije vrati 4/27. mtbr i da se snagama 2. pos. pbr posednu zonu koju drži 2. Krpbr...“
Istog dana GŠ VRS naređuje da se 2. Krpbr angažuje po planu Komande 1. KK VRS: “...Iz TG-5 Orašje izvući 2. Krpbr i uputiti po vašoj odluci... 2. Ne odobrava se izvlačenje 4/27.mtbr...“, a Komandant 1. KK VRS, ne čekajući ni časa, odmah naređuje njeno izvlačenje i angažovanje u slamanju ofanzive ARBiH na Vlašiću.
Agresor se nije mogao pomiriti sa gubitkom Opaljenika i drugih dijelova Vlašića, pa je stalno pokušavao kontraudarima vratiti izgubljene položaje. Angažujući sve raspoložive snage, pokušao je izvesti i napadnu operaciju 05. 04.1995. godine:
“...Zadatak 1. KK: 1. KK delom snaga u širem rejonu Vlašića, uz potrebno pregrupisavanje, izvodi napadnu operaciju opštim pravcem: Babanovac-Paljenik-Travnik, sa zadatkom: razbiti snage neprijatelja na pravcima napada, vratiti izgubljene položaje i ovladati linijom: Meokrnje-Vlašić (tt 55 1920) - Turbe, u gotovosti za dalja dejstva ka Travniku...“, kojom je, pored vraćanja izgubljenih položaja, želio zauzeti Meokrnje i Turbe, te stvoriti uslove za zauzimanje Travnika.
Naravno da u tome nije uspio, jer se u zoni odgovornosti 7. korpusa, pored jedinica 7. i 3. korpusa, za učvršćivanje dostignutih linija angažuju i jedinice iz 4. korpusa (4. Mlbr), te 120. lbr “Crni labudovi“, jedinica na direktnoj vezi GŠ ARBiH i snage MUP R BiH. Agresoru nije ostalo ništa drugo nego da istraži uzroke gubitka teritorije na Vlašiću, pa Komanda 1. KK VRS, na osnovu Naređenja GŠ VRS59, formira Komisiju za ispitivanje odgovornosti za gubitak teritorije u rejonu Vijenca i područja Vlašića. Pukovnici: Blažanović Jovo (predsjednik Komisije), Lazić Radomir i Medarović Momčilo, potpukovnici: Gajić Branko i Đoković Novak, te kapetan Cerovac Đuro (pravnik) kao članovi Komisije bili su temeljiti, pregledali su svu dokumentaciju, uzeli izjave od odgovornih lica, od komandanta brigade do komandira četa, te sačinili detaljan Izvještaj.
Komisija u tačci 1.7. Izvještaja zaključuje:“...Neprijatelj je izveo dobro planiranu, organizovanu i dugo pripremanu operaciju... Verovatno je u pripremama za operaciju izveo i napad 24. 02. 1995. godine u cilju prikupljanja podataka o našim jedinicama, čije su posledice poznate, ali isti u potpunosti nije analiziran od strane komande 22. pbr i komandi nižih jedinica... Potrebno je napomenuti da su se sve aktivnosti odvijale u veoma teškim meteo uslovima...“
Nakon uvida u dokumentaciju i izjave učesnika borbenih dejstava, Komisija zaključuje:
“ZAKLJUČAK: Posledice slučaja gubljenja teritorije su vrlo velike: - U gubitku teritorije oko 30 km kvadratnih daleko je značajnije gubitak jakih operativno-taktičkih objekata, pre svega, većeg dela Galice, Opaljenika i drugih objekata oko njega. - Pored drugih materijalnih sredstava, u ruke neprijatelja palo je oko 300 komada streljačkog naoružanja, 40 komada topova i minobacača, 1 tenk T-34, 6 motornih vozila i 1 traktor.
- ... Uvažavajući objektivne okolnosti kao što su popunjenost brigade, dužina fronta, nedostatak goriva i loši vremenski uslovi, težini posledica doprineli su sledeći propusti: - Potcenjen je značaj nepokrivenosti međuprostora između jedinica i opasnost koja preti od njih. Na zaključak neodgovarajuće procene značaja međuprostora ukazuje činjenica da taj problem skoro uopšte nisu tretirali ni komande bataljona, a ni komanda brigade u svojim referisanjima...
- U referisanjima i aktima koja govore o borbenoj gotovosti primetno je odsustvo kritičnog odnosa prema stanju b/g. Nekritički odnos posebno je izražen u analizi događaja na Galici 24. 02. 1995. godine, kada je poginuo 31 borac. U ovoj analizi je potpuno prećutano da je neprijatelj istovremeno izvršio napad s čela i iza leđa gde je došao kroz međuprostor između drugog i trećeg bataljona. Takav odnos prema slučaju međuprostora odrazio se i na nekritički odnos prema međuprostoru u dolini r. Ugar kroz koji su se zabacili za leđa 4. bataljona, čime su napadači ostvarili ogromnu prednost, izazivajući paniku i pometnju u bataljonu, a sve je to bilo presudno za ishod kakav je.
- Faktor vreme, kao meteorološka pojava (dubok sneg, hladno) precenjen kao prednost branioca, odnosno mana napadača. Na precenjenost vremena kao sopstvene prednosti ukazuje konstatacija komandanta brigade u referisanju komandantu Korpusa, gde kaže da će početak napada neprijatelja opredeliti vremenski uslovi a ne istek primirja. U konkretnim vremenskim uslovima potpuno je zanemareno preduzimanje mera za obezbeđenje manevra sredstvima (nije čišćen sneg oko i sa sredstava, neočišćeni prilazni putevi, vučna vozila predaleko od vučnih sredstava, izostalo povremeno paljenje motora i slično).
- Na ukupan ishod odgovarajućeg uticaja imali su i nedovoljna obučenost komandnog kadra i jedinica za borbu u raznim situacijama, kao što su poluokruženje, okruženje, napad s boka, i slično, što je u dinamici izvođenja b/d dovodilo do sporosti i pometnji...“
Komisija u Izvještaju ukazuje i na odgovornost lica za gubljenje teritorije:
“...Za gore navedene propuste i slabosti, koje su nesumnjivo ključni uzroci ishoda, odnosno gubitka, odgovornost snose: - komandant i načelnik štaba 22. pbr, - komandanti 3. i 4. pb, a komandant 4. pb dodatno zbog izuzetno visokog procenta odsustva boraca, posebno starešina. Odgovornosti ima i do komandira četa, nekih komandira vodova i pojedinih boraca, što konkretno treba da utvrde komanda brigade i komande bataljona svojim analizama i komanda brigade preduzme mere odgovornosti...“
Ne raspolažemo podacima o ljudskim gobicima u svim jedinicama agresora, a za 22. pbr je u Izvještaju Komisije na 6. strani konstatovano da je u vremenu od 20. do 23.03. “...poginulo 49 boraca, 35 ranjeno i 9 samoranjavanja, zarobljeno 14 boraca (živi zarobljeni), nestalo 5 boraca (ne zna se da li su živi ili ne), promrzlih 19 boraca... ukupni gubici po kategorijama vojnih lica: 7 podoficira, 135 vojnika, svega 142...“ Ukoliko ovom broju dadamo i 31 poginulog 24. 02. 1995. godine, onda se cifra izbačenih iz stroja približava broju dvije stotine.
Ukupni gubici jedinica Armije R BiH u periodu od 24. 02. do 15. 04.1995. godine, znači od OPERACIJE DOMET - 95, do vremena kada se sa sigurnošću može reći da su dostignute linije stabilizovane, iznosili su 70 poginulih boraca (50 iz jedinica 7. korpusa, 20 iz 3. korpusa, 6 iz 4. Mlbr i 1 iz Gbr), 78 boraca je bilo sa TTP, 312 sa LTP. Promrzlih boraca je bilo 54.
U periodu kada su jedinice Armije R BiH napredovale, od 20. do 25. 03.1995. godine poginulo je 12 boraca, 4 borca su zarobljena, 6 sa TTP, 55 sa LTP, 54 promrzla borca, što ukupno iznosi 131. O ratnom plijenu najbolje govori Izvještaj Komisije 1. KK VRS, u kome se na 8. strani kaže:
“...Po podacima prikupljenim po jedinicama izgubljeno je 199 komada ličnog naoružanja, 71 puškomitraljez, 2 mitraljeza 7,9 mm, 4 spregnuta mitraljeza, 19 ručnih bacača, 23 minobacača (MB 120 mm 5, MB 82 mm 9, MB 60 mm 9), 9 BsT 82 mm, 2 topa B-1, 2 oruđa 76 mm ZIS, 1 RBR 90 mm, 4 PAM 12,7 mm, 1 PAM 14,5 mm, 4 PAT 20/3 mm, 2 lansera za rakete i 2 pulta za vođenje raketa. Ukupno izgubljeno 343 komada oružja. Izgubljen je i 1 tenk T 34 B...“
Iako se ne doima da je velika teritorija oslobođena, cijenim da je o značaju ove teritorije dovoljno navesti dio zaključka Komisije 1. KK VRS u kome se kaže: “...U gubitku teritorije oko 30 km kvadratnih daleko je značajnije gubitak jakih operativno-taktičkih objekata, pre svega većeg dela Galice, Opaljenika i drugih objekata oko njega...“
A ono što je za agresora bio gubitak, za Armiju R BiH, a posebno za stanovnike Lašvanske, Biljanske, pa čak i Vrbaske doline, bio je ogroman dobitak.
IZVOR: Ratna 1994. - 1995. godina - SREDNJA BOSNA OD WASHINGTONA DO DAYTONA, Zbornik radova sa okruglog stola 13. aprila 2013. godine u Travniku, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu