Uvijek bi pri nekim velikim nesrećama u kojima strada neka poznata ličnost požurio da provjerim ko je bio s preminulim. Bio sam dječak kada je ubijen Džemal Bijedić, tada predsjednik Izvršnog vijeća SFRJ. Na crno-bijelim televizoru cjelodnevno su se izmjenjivali oni koji su govorili o ovom velikom čovjeku. Od njegovih unuka do nekih državnika iz svijeta. Samo bi u vijestima koje su išle u nekoliko navrata dnevno pobrojali, pored njegove supruge, i članove njegove posade.
Od tada, kada kažu da je u udesu privatnog aviona poginuo Kobe Bryant, požurim vidjeti da li je bio ko s njim. Dražen Petrović, Toše Proeski do Hašima Kučuka Hokija i Šabana Šaulića.
Nešto slično dešava se i s Brianom Enoom dok čitamo o ljudima koji su bili uz Bosnu i Hercegovinu dok se branila od nestajanja, a Bošnjaci za biološki opstanak. Dok smo govorili o Bonu Voxu i Lucijanu Pavarottiju i dva velika projekta Miss Sarajeva i Muzičke škole u Mostaru od veličine ova dva gorostasa, gotovo i ne vidimo operativca bez kojeg bi ovi projekti bili gotovo neizvodivi. Brian Eno uložio je vlastito vrijeme, sredstva, kreativnost i maštu.
Eno nikad nije želio učestvovati u zaustavljanju zla velikih razmjera. Živio je u uvjerenju da postoje ljudi kojima je to profesija i da su dužni obuzdavati nasilje. Međutim, činjenica da je na nekoliko stotina milja od mjesta gdje se ugodno živjelo ubijan život uznemirila je Enoa i s prijateljima se angažirao, što je donijelo umanjenje patnje nekoj djeci i ljudima u Bosni i Hercegovini, a njega učinilo neupitnim prijateljem naše zemlje.
Iako je u više prilika isticao kako ne želi da od njega prave heroja, svi s kojima je sarađivao ističu njegovu riješenost da u pokrenutim projektima dadne sve što su pružale njegove mogućnosti. Dovoljno bi bilo pročitati tekst u najstarijem specijaliziranim nedjeljniku Melody Maker, pišući o svom učešću u humanitarnoj organizaciji War Child, Brian Eno je najvećim dijelom govorio o situaciji u Bosni i Hercegovini. Poput nepristrasnog analitičara za geopolitiku, precizno je imenovao ono što se dešava ukazujući na opasnosti koje proizlaze iz takvog ponašanja vlada vodećih sila svijeta, posebno Ujedinjenog Kraljevstva. Eno podvlači da u Bosni i Hercegovini nije na sceni nikakav građanski, a posebno ne vjerski rat, kako putem izvještaja mediji pokušavaju zbuniti stanovništvo navedenih zemalja:
“Mislim da nije tako teško razumjeti što se događa kao što ljudi misle. Ono što nam je predstavljeno jeste priča da postoji građanski rat. Ne postoji građanski rat. Postoji zemlja koju je napala druga zemlja, a to nije građanski rat. Jedna strana nije htjela sukob. Nije željela uključivati se u ranije nastali sukob. Jedino što je morala je da se brani. Govorim o Bosni, naravno. Dakle, to nije građanski rat i situacija se ne razlikuje mnogo od one kada su Nijemci napali Sudete prije Prvog svjetskog rata. Rekli su da je i to bio građanski rat. Pokušali su predstaviti da se koriste ista sredstva u ratu samo zato što to nije rat s direktnom invazijom i direktnim zauzimanjem teritorije.
Broj dva: što se tiče Bosanaca, to nije vjerski rat. Primjećujete da ih uvijek zovu bosanskim muslimanima. Niko nikada ne spominje da su Hrvati fundamentalni katolici, a Srbi pravoslavci, ali Bosna je ustvari izuzetno sekularno, multietničko, liberalno društvo – i nije u vezi s onim što nazivamo muslimanska zemlja. Na taj način, nazivajući Bosnu muslimanskom zemljom, žele kazati: to nije dio nas, nije dio Evrope. (...) Zapad bi prije svega želio stabilnu situaciju postići tako što bi omogućio snažnu Srbiju, jaku Hrvatsku i vjerovatno nikakvu Bosnu. A to je želja i Tuđmana i Srba. Mislim da će se to na kraju i dogoditi – to je ono što najnoviji mirovni planovi praktično predlažu. Njemačka je bila povijesno i danas se udružila s Hrvatskom, videći Hrvatsku kao dio proširene Njemačke. Ne mislim da želi Četvrti rajh, već da su povijesno saveznici. A Srbija je historijski povezana s Rusijom.
Bosna nije ni s kim u savezu. Bosna je uvijek bila pomalo poput Švicarske, zemlje koja se držala za sebe i ponosila se raznolikošću svog stanovništva, a ne svojom etničkom čistoćom. Bosanci su užasno ponosni na činjenicu da je Bosna 500 godina bila utočište za ljude koji su bili proganjani negdje drugdje. Mnogo se Židova, od Ferdinanda i Isabelle nadalje, sklonilo u Bosnu. Mnogi od njih su sada otišli u Ameriku, ali su im uzvratili uslugu.
Druga zaista tužna stvar u vezi s ovom situacijom jeste ta što je samo jedna država živjela po pravilima za koja smo se borili: Bosna. Pravila za civilizirani, međunacionalno tolerantan odnos; sva pravila za koja bismo se trebali neprestano boriti. Učinili su to i patili su zbog toga. S naše tačke gledišta, najgori je aspekt toga što smo pokazali da ne vjerujemo u svoja pravila i nismo spremni da ih branimo. To je zaista loš signal za ostatak svijeta – što mislite kakva je to poruka malim diktatorima s velikim vojskama?”
Mnogo više detalja o Enoovom viđenju Bosne i Hercegovine nalazimo u njegovoj, nažalost još neprevedenoj, knjizi dnevničkih proza A Year with Swollen Appendices, u kojoj je zabilježio, između ostalog, svoje napore da pomogne otvaranje Muzičkog centra u Mostaru, vlastitim osjećanjima neposredno poslije Genocida u Srebrenici, zapažanjima o Bosancima te odnosu Srba i Hrvata prema suživotu u BiH. Inače, knjiga tretira njegovo bilježenje u 1995. godini. Za treći maj je, između ostalog, zapisao o Mostaru:
“Srbi i Hrvati (opet, ali to su uglavnom bili Hrvati) su posebno uništili sve historijski vrijedno, posebno ono što je na bilo koji način povezano s muslimanskom tradicijom. Ovo je vrlo teško gledati – džamije iz 15. stoljeća razbijane su na komade; svi mostovi su nestali, uključujući slavnu i spektakularnu 'Zvijezdu!'”
Njegovi pokušaji da dogovori da djeca zajedno sviraju u Muzičkom centru koji se gradi u razgovorima s Hrvatima doveli su ga do zaprepaštenja: “Mržnja koja zrači iz hrvatskog stanovništva prema muslimanima – nije samo proizvod uobičajene netrpeljivosti nego i neobjašnjivo ukorijenjenog bijesa.”
Poslije Genocida u Srebrenici obuzelo ga je očaj i bijes. Očaj što su umjetnici ostali jedini koji još mogu upozoriti javnost na grozna dešavanja u širem okruženju i bijes što su vlade ravnodušne na srpska silovanja, izgladnjavanja i etničko čišćenje u Srebrenici: “Ne mogu da razumijem, ja kao i ostali – nismo u mogućnosti da uradimo bilo šta u vezi ovoga, osim što smo redovno poniženi od strane Srba. Ovo je tako loša poruka za budućnost: 'Hej, ako ste mala demokratska zemlja s moćnim, agresivnim susjedom – loša sreća. Ali ako ste s druge strane spremni silovati i ubijati i pljačkati u potjeri za nekim nacionalističkim idealom, samo naprijed – niko vam neće stati na put.' Slušam najužasnije priče odatle (Srebrenica) – djela takve užasavajuće brutalnosti da noćima ne mogu spavati.”
I još jedno zapažanje iz knjige Year with Swollen Appendices (i još jednom ponavljam neprevedene na bosanski jezik): “Uzgred, da li vam je ikada bilo čudno što uvijek slušate o muslimanskoj Bosni, ali nikad o katoličkoj Hrvatskoj ili pravoslavnoj Srbiji? A jeste li znali da postoje biskupi i sveštenici koji su prisutni na najvišim nivoima obje te vlade, a nema mule da se vidi nigdje u bosanskoj vladi? Muslimanska Bosna je medijski mit: istina je da su oni (Srbi i Hrvati) jedini KOJI SE NE bore protiv fundamentalističkog vjerskog rata. (...) Muslimani (iako, kao što stalno govorim, oni su potpuno raznovrsna skupina koju zbog lakše komunikacije označavamo muslimanima) stvarno su samo željeli mir i život u raznolikosti. Oni, za razliku od Srba, uživaju u multikulturalnosti.”
Brian Eno bio je na otvaranju Muzičkog centra “Pavarotti” u Mostaru (gdje je vodio nekoliko radionica prije početka građevinskih radova) i na koncertu grupe U2 na stadionu Koševo u Sarajevu. Oba događaja vezani su za 1997. godinu.
Izbivao je iz Bosne i Hercegovine gotovo dvadeset godina. Nastavio je s akcijama koje su ranije donijele pomoć bosanskoj djeci Little Pieces of Big Stars, uključujući još prijatelja iz muzičke industrije Laurie Anderson, Michael Stipe, Björk, David Bowie, Bryan Ferry, Peter Gabriel, Lou Reed, Michael Stipe, Peter Townshend i Dave Stewart. Godine 2006. bio je jedan od više od 100 umjetnika i pisaca koji su potpisali otvoreno pismo pozivajući na međunarodni bojkot izraelskih političkih i kulturnih institucija. U januaru 2009. godine oglasio se protiv izraelske vojne akcije na pojas Gaze napisavši mišljenje za Counter Punch i sudjelujući u velikom protestu u Londonu. Ponovo je javno protestirao 2014, kako je kazao da Izrael vrši “etničko čišćenje i vodi rat bez moralnog opravdanja”. Bio je supotpisnik, zajedno s nadbiskupom Desmondom Tutuom, Noamom Chomskyjem, Alice Walker i drugima, pisma objavljenog u The Guardianu u kojem je sukob označen kao “nehuman i nezakonit čin vojne agresije” i pozvao na “sveobuhvatnu i pravno obvezujući vojni embargo za Izrael, sličan onome koji je uveden Južnoj Africi za vrijeme aparthejda”.
U Bosni je dvadeset godina kasnije. Povod je bio njegova velika izložba 77 Million Paintings (77 miliona slika.) Na popisu gradova pored Tokija, Londona, Sydneya..., našlo se i Sarajevo. Za vrijeme trajanja izložbe (13. 6. – 29. 8. 2017. godine) Eno je našao vremena i posjetio Mostar i Muzički centar “Pavarotti”.
Ljubitelji muzike znaju toliko toga što je Eno učinio u ovoj vrsti umjetnosti. Mi smo htjeli ovog puta biti protiv njega i suprotstaviti se njegovoj autoprojekciji kada je rekao: “Nemojte pisati o meni kao heroju, bilo bi mi vrlo neugodno.”