Početkom 1950-ih godina, bosanskohercegovački intelektualac Šukrija Kurtović objavljuje studiju pod nazivom "'Na Drini ćuprija' i 'Travnička hronika' od Iva Andrića u svjetlu bratstva i jedinstva". Ovaj rad predstavlja jedan od prvih značajnih pokušaja analize i kritike književnog prikaza bosanskohercegovačkih muslimana u Andrićevim djelima, pri čemu su uočene duboke antimuslimanske tendencije i stereotipi.

Studija kao političko-kulturni izazov 

Kritički osvrt Šukrije Kurtovića na Andrićeva djela "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" nije bio samo književna analiza. On izlaže tezu da Andrić u svojim djelima prikazuje muslimane gotovo isključivo kao Turke, s negativnim stereotipima koji su, prema Kurtovićevom mišljenju, duboko štetni za međunacionalne odnose i društvenu koheziju u Jugoslaviji. U svojoj studiji Kurtović naglašava da su muslimani u Andrićevom prikazu često "podmukli", "netolerantni", "nekulturni" i čak "ubice", što, po njemu, vodi ka "direktnom raspirivanju nacionalne i vjerske netrpeljivosti" i suprotstavlja se ideji bratstva i jedinstva.

Ova studija, nastala u složenom povijesnom i političkom kontekstu neposredno nakon Drugog svjetskog rata, izazvala je ozbiljnu zabrinutost unutar jugoslovenskog komunističkog aparata. Prema povjerljivim partijskim zabilješkama iz 1962. godine, tekst Šukrije Kurtovića percipiran je kao politički "opasan", jer je direktno dovodio u pitanje službeni narativ o međunacionalnom skladu i "bratstvu i jedinstvu".

Vlasti su bile svjesne da bi širenje Kurtovićevih stavova, koji ukazuju na književno omalovažavanje muslimanskog stanovništva u Andrićevim djelima, moglo izazvati dublje nezadovoljstvo unutar muslimanske zajednice, posebno među inteligencijom, i potencijalno delegitimirati partijski monopol nad interpretacijom prošlosti i kulture. Komunistički režim, iako se deklarativno zalagao za ravnopravnost naroda i narodnosti, faktički je pokazivao sistemsku nesenzibilnost, pa i latentno nepovjerenje prema specifičnostima muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Nacionalno pitanje muslimana bilo je dugo zapostavljeno, a njihova identitetska posebnost tretirana je kao ideološki višak, koji se ne uklapa u univerzalistički narativ jugoslovenskog socijalizma. Vlast je muslimansku zahtjevnost za priznanjem identiteta često promatrala kao prijetnju političkoj stabilnosti i homogenosti državnog projekta. U tom svjetlu treba tumačiti i reakcije na Kurtovićev tekst. Umjesto da se problematizuju sadržaji koji su u muslimanskim intelektualnim krugovima doživljeni kao uvredljivi i diskriminatorni, konkretno, Andrićevo prikazivanje muslimana kao kulturno inferiornih i moralno deficitarnih figura, režim je odabrao da cenzuriše kritiku i targetira njenog autora.

Takva reakcija ukazuje na duboku antinomiju između deklarativnih političkih vrijednosti jugoslovenskog poretka i njegovih konkretnih kulturno-političkih praksi. U suštini, partija je od literature tražila da bude ideološki servis državnog narativa, a Andrićeva "estetika istorije", u kojoj se osmansko razdoblje gotovo isključivo prikazuje kao dekadentno, despotijsko i mračno, savršeno se uklapala u ovu potrebu. Upravo zato je uživao institucionalnu podršku, uprkos brojnim kontroverzama iz vlastite biografije, uključujući bliske veze s velikosrpskim intelektualnim krugovima i diplomatsku službu u Kraljevini Jugoslaviji.

Ove biografske okolnosti bile su potencijalno kompromitirajuće u sistemu koji je svoju legitimnost gradio na antifašističkom naslijeđu i revolucionarnom kontinuitetu. Međutim, Partija je, vođena političkim pragmatizmom, odlučila da te nepoželjne elemente biografije potisne ili relativizira, stavljajući naglasak na Andrićev književni genij i njegovu sposobnost da "umjetnički izrazi historijsku tragediju naroda Jugoslavije". U tom smislu, dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost 1961. godine predstavljalo je idealnu priliku za dodatnu simboličku instrumentalizaciju njegovog lika. Andrić je promoviran kao paradigma jugoslovenskog kulturnog dostignuća, pisac koji, kako se često govorilo, "na najbolji način predstavlja narode naše zemlje pred svijetom".

Šukrija Kurtović: ličnost, nacionalni identitet i politički pritisci

Interesantno je da je Šukrija Kurtović, iako muslimanske vjere, javno zadržavao srpski nacionalni identitet, što ilustrira složenost i dinamičnost identitetskih procesa u Bosni i Hercegovini. Njegova nacionalna opredijeljenost, kao i njegov angažman u međuratnom periodu kao narodni zastupnik i srpski nacionalni idealista, nisu spriječili njegovo oštro suprotstavljanje Andrićevom prikazu muslimana. Dapače, upravo ta kombinacija identitetskih slojeva, vjerskog i nacionalnog, čini Kurtovićev stav posebnim i ukazuje na mogućnost koegzistencije različitih identitetskih elemenata u složenom bosanskom kontekstu.

Kurtović je osjećao duševni nemir zbog povijesnih zločina nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu, što je dodatno oblikovalo njegov kritički stav prema Andriću, ali nije ga odvelo do napuštanja srpskog identiteta. Njegova studija, dakle, nije samo književna kritika, već i introspektivni pokušaj suočavanja s kolektivnim traumama i identitetskim sukobima.

Partijski dokumenti jasno pokazuju koliko je vlast smatrala takve kritike neprihvatljivim. Iako se zvanično borila za bratstvo i jedinstvo, Partija je u praksi često imala negativan odnos prema muslimanskom kolektivu i bilo kakvom obliku izražavanja njihovog posebnog identiteta, videći ih kao potencijalnu prijetnju stabilnosti. Zabrana Kurtovićeve studije u zemlji i njeno emitovanje u emigraciji odražavaju upravo ovu dvojnost u politici.

Emigrantska recepcija i širi politički kontekst

Publikovanje studije u Bosanskim pogledima, glasilu bošnjačke nacionalno orijentisane emigracije koju je uređivao Adil Zulfikarpašić, dodatno je osnažilo kritiku Andrića iz pozicije muslimanskog identiteta i borbe za pravdu prema njihovoj povijesnoj i kulturnoj baštini. Uvodnik samog Zulfikarpašića naglašava kako su i muslimani unutar jugoslovenskog komunističkog sistema osjećali pritiske, pa čak nisu imali slobodu da javno brane svoj narod od, kako su smatrali, kleveta koje je Andrić iznosio.

Također, stavovi poput onog hrvatskog političara Derviša Derva Hadžiomana, koji je snažno podržavao Kurtovića u kritici Andrića, ali mu istovremeno zamjerao što se iz njegovog teksta provlači stav Srbina-muslimana, dodatno svjedoče o višeslojnoj i kompleksnoj prirodi identitetskih odnosa među muslimanima u socijalističkoj Jugoslaviji. Hadžiomanov komentar otkriva unutarmuslimanske podjele koje su proisticale iz različitih nacionalnih identifikacija – bošnjačke, hrvatske i srpske, ali i zajednički imenitelj koji je nadilazio te razlike: jasno prepoznavanje Andrićevog antimuslimanskog narativa kao književnog izraza kulturne stigmatizacije.

Ovdje je važno napomenuti da Hadžioman nije bio usamljen u svojim kritikama. S njim su se solidarizovali i drugi muslimani hrvatske nacionalne orijentacije, poput književnika Alije Nametka, koji je u svojim zabilješkama svjedočio o Kurtovićevoj dugogodišnjoj borbi da objavi analizu Andrićevih štetnih prikaza muslimana, ali i o pritiscima koje je trpio zbog toga. Ova solidarnost muslimana različitih nacionalnih identiteta ukazuje na to da je otpor prema Andriću prerastao granice ličnog i političkog, pretvarajući se u kulturno-odbrambeni refleks zajednice koja se osjećala sistematski ponižavanom.

Takva pozicija dodatno je potvrđena u povjerljivim partijskim dokumentima iz tog perioda, gdje se navodi da je među širom muslimanskom populacijom, od akademika do zanatlija, Andrić gotovo jednoglasno percipiran kao "veliki dušmanin muslimana", koji ih u svojim djelima prikazuje kao "najcrnji, najružniji i najgori društveni ološ", bez ijednog pozitivnog lika. Među istaknutim kritičarima njegovog rada bili su: Hamdija Ćemerlić, profesor Pravnog fakulteta; Hasan Demirović, ratni gradonačelnik Sarajeva; Mustafa Mulalić, član četničkog Centralnog nacionalnog komiteta; Šaban Hodžić i Sulejman Redžić, visoki funkcioneri Islamske zajednice; ali i obični ljudi, poput Ćamila Čehića, Mustafe Bećirbegovića, Maše Fazlagića, Fehima Sarića i Izeta Mahića. Uprkos različitim društvenim pozicijama, svi su prepoznali kulturnu opasnost Andrićevog književnog diskursa, koji je dodatno potvrđivao povijesne stereotipe o muslimanima kao stranim elementima, zaostalim, fanatičnim i moralno inferiornim.

Studija Šukrije Kurtovića predstavlja jedno od najranijih i najartikulisanijih upozorenja na antimuslimanske tendencije u književnom djelu Ive Andrića. Njena sudbina – zabrana objavljivanja, partijsku osudu i istovremenu podršku širokog spektra muslimanskih intelektualaca, otkriva duboku napetost između ideologije "bratstva i jedinstva" i stvarnosti kulturne marginalizacije muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji.