Jutro je. Polahko se budim i opet čujem onaj žamor s kojim sam i zaspao. Rano je, kroz prozore koji su visoko iznad moje glave vidim da je svanulo. Pokušavam se pomaknuti i ustati, ali sve me boli kao da me je neko tukao cijelu noć. A i dobro sam se smrznuo. Lagano, s grčem u leđima, prilazim peći da se pokušam ugrijati. Nekoliko ljudi već stoji ondje. Poneko još spava, a oni što se bude gunđaju kao i ja maloprije.
Na leđima osjećam svaku letvicu koja je noćas bila ispod mojih leđa na tom krevetu. Nakon što sam se ugrijao, izlazim napolje udahnuti malo svježeg zraka. Unutra si se morao boriti za udisaj koji je ostavljao gadan okus u ustima. Sve je mirisalo na mokru vojničku odjeću i vlagu koja se širila okolo iz pocrnjelih podrumskih zidova. Selo je još mirno. Nema prolaznika, a i snijeg je nov. Samo su oko doma bile utabane stazice koje su napravile straže.
Izlazim napolje da zapalim cigaretu na stepenicama. Joj, da mi je popiti kahvu, taj mali luksuz nakon onakvog spavanja. Moje želje prekida huka granate velikog kalibra. Uspijevam samo pognuti. Granata, uz gromku detonaciju i eksploziju, pogađa krov kuće preko puta nas. Komadi crijepa i drvenih greda lete na sve strane, po cesti i zgradi u kojoj smo se mi nalazili.
Svi su istrčali iz kuće da vide šta se dešava. Ja sam se zaklonio iza vrata očekujući još granata. Emin je došao do mene i upitao je li sve uredu, je li me zakačilo. Samo sam glavom dao znak da sam dobro. Ovdje na Jagodnjaku često su se odmjeravali srpsko i topništvo HVO-a iz Orašja, pa su nerijetko granate znale završiti daleko u pozadini.
Pojeli smo poneki sendvič i pokupili svoju opremu. Dolje na liniji odjekivale su detonacije već pola sata.
Ubrzo po nas stiže kamion. Nakon dvadesetak minuta stižemo na odredište.
Selo je bilo široko, pravo posavsko, kuće su većinom bile jednospratnice.
Izlazimo iz kamiona i samo dvije ili tri minute kasnije nalazimo se pod jakom minobacačkom vatrom. Trčeći iz ruševine u ruševinu probijamo se prema liniji razgraničenja. Provlačimo se između bljesaka granata koje padaju svuda okolo. Sam Bog zna kako niko tada nije nastradao. Ali najgori je fijuk padajuće granate. Ježio sam se svaki put.
Preko nekog razbacanog građevinskog materijala uskačem u podrum, za mnom još nekoliko momaka. “Auu, al' fijuču na sve strane”, smijući se, dovikuje jedan od saboraca. “Brini se kada ju ne budeš čuo da fijuče, onda si poginuo”, mislim se sam, kao da će mi tada biti bitno je li fijuknula ili nije.
Iz one garaže istrčavamo i krećemo se cestom naprijed. Trčim i gledam ispred sebe da ne bih zaostao iza onoga preda mnom i brojim između ispaljenja jer mi je neko rekao da možeš znati koliko imaš vremena do eksplozije. U sebi zaključujem da je to čista glupost kao i sva ostala nepisana pravila u ratu. To su ljudi izmislili ne bi li utješili sami sebe ili imali neku nadu za život.
Trčimo za Osmanovim vodom koliko nas noge nose. Osim detonacija, koje odjekuju svuda okolo, čujemo i jaku pješadijsku pucnjavu dolje ispred nas. Ulijećemo u nekakav podrum. Zlaja nam nešto govori, iako ga jedva čujemo od eksplozija koje dolaze izvana, u krugu od stotinjak metara, a ponekad i bliže. Pokazuje na Fikreta i mene i nešto nam objašnjava rukama. Vičem da ga ne razumijem i da nisam ništa skužio. Razumio sam samo da ostavimo ovdje sve ono što nam ne treba.
A onda još jedna jaka eksplozija. Granata pogađa krov objekta iznad nas. Stavljam ruke na uši, sve mi u glavi zuji od jačine detonacije. Bacam ranac sa sebe i krećem za Zlajom i Fikretom, koji su već izletjeli. Između bljeskova vidim ih kako sagnuti trče kroz kukuruz. I ja trčim, nikad brže, da ih stignem.
Nakon cik-cak trčanja u pognutom položaju, poslije dvadesetak metara, bacam se u neku rupčagu za njima pljusnuvši u vodu do koljena. Zlaja rukama pokazuje Fikretu nešto ispred nas. Okreće se, udara me po ramenu i iskače van trčeći u pognutom položaju praćen onim bljeskovima, koji izgledaju kao da gledam film u sličicama.
Prilazim Fikretu. Objašnjava mi šta se događa. Osman mu je rekao da su četnici u rovovima dvadesetak metara naprijed. Naš razgovor presijeca rafal mitraljeza ispred nas. Kao u šoku, refleksno, podižemo puške i pucamo ispred sebe. Zajedno s nama vatru otvaraju i naši momci s desnog boka.
Četnici prilaze na desetak metara, izlaze iz kanalića ka našim rovovima. Iako je već padao mrak i bilo je mnogo dima od granata i pucnjave, mogli smo vidjeti njihove siluete pred sobom.
Trčim kroz vodu na desnu stranu pucajući preko komada betona koji služe kao improvizirani grudobran. Momci s naše desne strane ponovo otvaraju vatru i kreću prema nama pokrivajući pucnjavom prostor ispred sebe. Dva najbliža agresorska vojnika, koja uzlaze ka našoj poziciji, pokošena su rafalima, jedan od njih samo se zanjihao i pao natrag.
Ponovo sasipaju po nama. Shvatam da se meci odbijaju od komade betona ispred mene. Neko je jauknuo. Okrećem se i vidim Fikreta. Pao je natrag u tranšeju i uhvatio se za rame. Krećem prema njemu i čujem Zlaju kako viče da pucam dok hvata Fikreta ispod pazuha i povlači ga prema sebi.
Još tri momka stižu s naše desne strane i otvaraju vatru na četnike, koji su sada uzmicali.
Ponovo nam je nekoliko granata zafijukalo iznad glava i stropoštalo se na kuće i cestu iza naših leđa. Četnici sada iz smjera kukuruza samo sporadično pucaju prema nama.
Pokušavam naći kakvo “ostrvce” da ne bih više bio u vodi. Noge su mi potpuno mokre.
Fikreta previjaju i polahko iznose ka cesti na nosilama. Metak ga je pogodio u rame.
Momci iz Banovića ponovo otvaraju vatru dok njihovi saborci izvlače na našu stranu onu dvojicu mrtvih agresorskih vojnika. Brzo su ih izvukli do ceste. Obojica su iz Brčkog. Jedan je bio pogođen u glavu, a drugi u grudni koš.
Zlaja mi s ceste maše da pođem prema njemu. Idemo u onu garažu po naše stvari, sve nam je ostalo ondje. U glavi mi još sve zuji od pucnjave i one detonacije. Tu su i Fikretova jakna i torba, ali nigdje nema mog ranca. Gledam u Zlaju, kažem mu da ne mogu naći ranac. Zlaja gleda u mene s velikim osmijehom: “Eto ti ga na leđima.”
Sjedam na izvaljena garažna vrata i vadim vlažne cigarete. Napolju je mrak. Cestom pored nas prolazi vojska. Na drugoj strani, naslonjen na zid, sjedi Zlaja. Gleda negdje preko ceste, a onda se okreće prema meni, kima glavom i samo kaže: “Sve će ovo, brate, proći, sve...”
Šutimo dok u daljini odjekuju detonacije, a njihov blijesak na mračnom nebu pravi čudne slike.
