Na šta je tačno mislio Dragan Čović kada je, nakon što se telefonom najavio Miloradu Dodiku u goste, za govornicom Narodne Skupštine RS-a kazao da im zavidi, kada je ohrabrio Dodika i svitu secesionista i negatora Genocida da vode politiku onako kako su je do sada vodili, da jačaju taj entitet?
Na onih 116.872 Hrvata koji su tamo živjeli 1991. godine, a kojih više nema u 29 općina RS? Na onih 23.922 Hrvata ili 82,42 posto kojih više nema u Banjoj Luci, iz koje aplaudira Dodiku i njegovom koalicijskom partneru koji se vozio zloglasnim crvenim kombijem po Banjoj Luci, skupljao tamošnje Hrvate da nestanu bez traga? Na otetog prijedorskog župnika Tomislava Matanovića i njegove roditelje Josipa i Boženu, koje su povratnici Bošnjaci pronašli u masovnoj grobnici Rizvanovići-Bišćani kod Prijedora, kamo ih je, nakon pucnjeva u glavu, “spakovala” policija RS-a?
Kada kaže da im zavidi, misli li na svećenika Banjalučke biskupije Ratka Grgića, koji je 16. juna 1992. otet iz župnog ureda u Novoj Topoli, Grgića čije tijelo nikada nije pronađeno? Na Briševo i Posavinu?
Ili je možda mislio na Savu Bjelanovića, pravoslavnog političara i sveštenika, jednog od osnivača i prvog predsjednika Srpske narodne stranke u Dalmaciji 1879. godine, koji se zalagao za saradnju Hrvata i Srba, koji je priznavao srpstvo triju vjera, a ne samo pravoslavne, koji je tvrdio da su i katolici Srbi kao i pravoslavci i skovao slogan Brat je mio, ma koje vjere bio?
Takve efemernosti Čovića ne zanimaju, niti su mu ikada bile bitne. On je kazao ono što zaista misli i na čemu zaista zavidi Dodiku. Na njegovom malom, privatnom entitetu u kojem se on pita za sve, od toga koliko će goriva dobiti ratari, ko će igrati za lokalni košarkaški tim pa do secesije.
Dragan je skoro pa Milorad. Uništio je svoju opoziciju, sveo ju je na privjesak koji se zadovolji kakvom funkcijicom u javnim preduzećima, paralizirao je život federalne i vlasti na državnom nivou, ozakonio segregaciju u općinama u kojima je vlast (Stolac i Čapljina), amnestirao ratne zločince dočekujući ih na njihovom povratku iz Haaga. Ono što je Miloradu Biljana Plavšić Draganu je Darijo Kordić.
Ali mu to nije dovoljno, mostarsko je imanje tijesno. Čović želi ono što ima Dodik, želi svoj privatni entitet u kojem će zvanično biti glavni baja, entitet, vladu, ministre, želi svoje harmonikaše, želi biti predsjednik dok god diše, dok god Radobolja teče. Želi s Dodikom ono što su u Grazu dogovorili Radovan Karadžić i Mate Boban. Samo još ne znamo je li išta naučio iz rezultata takvih dogovora.
