Svakog 22. aprila obilježava se godišnjica stradanja u Jasenovačkom logoru, nažalost, na dvjema lokacijama: u Memorijalnom centru u Jasenovcu u Hrvatskoj i stratištu Gradina u Bosni i Hercegovini (isključivo u organizaciji vlasti Republike Srpske). Povod za obilježavanje jeste 22. april 1945. godine, kada su organizirana dva proboja logoraša: iz logora III – Ciglana i IV – Kožara – prvi oko 10 sati, drugi istog dana oko 20 sati. Posljednje grupe zatočenika, uvidjevši da ustaše likvidiraju logor, krenuli su goloruki na juriš. Od preko 1.000 zatočenika logora III, više od polovine pošlo je u proboj, koji je preživjelo njih 80, a od 167 zatočenika Kožare preživjelo ih je jedanaest.

Partizanske jedinice ušle su sa zakašnjenjem u logor Staru Gradišku 23. aprila, a u logor Jasenovac 2. maja 1945. godine. Zašto partizani nisu na vrijeme napali logor i oslobodili zatočenike, odnosno spriječili njihovo masovno stradanje?

Koncentracioni logor Jasenovac, bolje rečeno sistem jasenovačkih koncentracionih logora, prve zatočenike primio je početkom augusta 1941. godine.

Kompleks jasenovačkih logora prostirao se na 210 km. Logori su bili označeni brojevima od I do V (Krapje, Bročice, Ciglana, Kožara, Stara Gradiška), a u kompleksu su se nalazili i drugi logorski objekti i lokaliteti (stratišta, ekonomije).

U logor su dovođene dvije kategorije zatočenika: s presudama i bez presuda. Presude su bile od tri mjeseca do tri godine. Predstavljale su farsu, jer su skoro svi dovedeni bili određeni za likvidaciju, a trogodišnjaci su, u pravilu, bili likvidirani odmah po dolasku. Drugu grupu činila su lica bez presuda. Riječ je o genocidnom ubistvu Srba, Jevreja i Roma i masovnom logoriranju Bošnjaka, Hrvata i drugih, najčešće iz krajeva gdje se razvijao NOP.

Jasenovačke žrtve bile su oduvijek predmet manipulacija. Govorilo se o brojevima umjesto o imenima. Jedni su enormno uvećavali broj stradalih, drugi su broj žrtava minimizirali. Znakovite su dvije krajnosti u obračunu brojevima.

Doktor Radomir Bulatović u svom naučnom radu tvrdi da je Jasenovac “progutao više od 1.110.929 lica, od kojih najviše Srba”. Ovom tvrdnjom najviše štete nanio je istini o Jasenovcu, ali i sebi te svojim kolegama historičarima i političarima koji su mu davali veliku podršku. Druga je krajnost podatak Komisije Hrvatskog državnog Sabora, na čijem je čelu bio Vice Vukojević, o 2.238 žrtava Jasenovca, i, čak, 293 ubijena Jevreja. Teško je povjerovati da je ovu istinu zvanično verificirala država – Republika Hrvatska.

U licitiranju žrtvama, srpska strana zabarikadirala se s brojem od 700.000. U blizini Jasenovca, na bosanskoj strani, blizu stratišta Gradina, na velikim panoima piše: “Jasenovac 700.000 ubijenih”. Minimiziranja broja ubijenih u Jasenovcu postala su učestala naročito nakon objavljivanja knjige Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti i podatka o 50.000 žrtava, kojeg je za potrebe političke propagande sveo na 20.000.

Značajan broj hrvatskih historičara i političara bliži je istini u vezi s brojem ubijenih u Jasenovcu: od 80.000 do 100.000.

Razlozi upućivanja Bošnjaka u Jasenovački logor

Sudbina Bošnjaka u Jasenovačkom logoru nije bila dovoljno osvijetljena kao i cijela bošnjačka historija u Drugom svjetskom ratu, a njihova je antifašistička orijentacija značajno zanemarivana.

Vladimir Dedijer i Antun Miletić imaju zajednički stav u vezi s razlozima upućivanja Bošnjaka (muslimana) u logor. Oni to ovako objašnjavaju: “Kada je reč o Muslimanima, mora se reći da su u tom logoru uglavnom stradali oni koji su bili komunisti, partizani ili simpatizeri NOP-a”.

Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u širem smislu te riječi, iako značajan broj njih nije ni znao šta je to zapravo antifašizam. Poznati zatočenik Jasenovačkog logora Fahrudin Fahrija Ajanović u svom izlaganju 3. aprila 1999. godine u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu rekao je: “Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i muslimana Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo muslimani Bošnjaci, također, u velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se, inače, imputira. Jednostavno su ubijani zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora… Ubijeni su neki, vjerujte mi, Salko, Meho, Huso, Suljo iz okoline Banja Luke koji pojma nije imao o komunizmu, antifašizmu i sl. Naišli partizani i on je dao neki prilog. Dao im malo žita, koju paru i oni (ustaše) su njega ubili ili je umro u logoru”.

Ovim razlozima stradanja Bošnjaka u Jasenovačkom logoru dodat ću još neke:

verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije);

odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije;

pomaganje partizanima ili ilegalnom radu;

skrivanje Jevreja;

pomoć muhadžirima (izbjeglicama), uprkos ustaškoj zabrani.

Verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju

Redžo Pandžić Pandžo rodio se u Nahorevu, kod Sarajeva. Bio je komandir muslimanske milicije koja je tamošnje stanovništvo čuvala od zločina. Nikada nije dopustio četnicima prolaz prema Sarajevu, a suprotstavljao se i ustaškom zulumu. Bio je veoma poštovan u narodu, što se ustašama nije sviđalo. Kada su ga uhapsili s još nekoliko njegovih policajaca i sugrađana, muslimanski prvaci iz Sarajeva intervenirali su tražeći njegovo hitno oslobađanje. Pod pritiskom su javnosti ustaše popustile, s namjerom da ga puste. Pozvali su ga da izađe iz stroja, a on je to odbio, tražeći puštanje na slobodu i drugih sugrađana. To je naljutilo ustaše pa je u posljednjem transportu iz Sarajeva deportiran u Jasenovac, gdje je i ubijen.

Hujdur ef. Mumin bio je veoma učen i ugledan mualim. Obavljao je imamsku dužnost u Kutima, kod Prozora. Stariji ga se ljudi i danas sjećaju, a mlađi, koji ga nisu upamtili, o njemu rado pričaju. Bio je iskren vjernik i izuzetno pošten. Usprotivio se ustaškim zločinima kako bi zaštitio mještane. Uhapšen je i s trinaest svojih džematlija otpremljen u Jasenovački logor. Ubijen je na svirep način. Ustaše su ga živog ispekli u krušnoj peći. S Muminom ef. Hujdurom odvedeni su u logor i nisu se vratili: Uzeir Bašić, Sulejman Suljić, Ibro Paljanin i drugi, a Zulfo Hujdur i Hašim Imamović odmah nakon hapšenja ubijeni su u Kutima.

Kazna zbog tuđe krivnje

U izjavi Ahmeda Jelina Gradskoj komisiji za ispitivanje ratnih zločina i njihovih pomagača, broj 463/45 u Mostaru, 3. septembra 1945. godine, piše: “Pristupa Ahmed Jelin iz Mostara, musliman, propisno opomenut iskazuje: 22. novembra 1944. godine povodom mog odlaska u partizanske redove došle su ustaše noću u moju kuću i odveli mi suprugu Ćamilu, rođenu Delić, rođena 1907. godine i s njom naše troje djece i to Enisa stara 13 godina, Jagoda sedam godina i Zijada stara tri mjeseca. Od tada ne znam šta je s njima. Samo znadem da su bili dovedeni u Jasenovac. Svjedok pokazuje pismo koje je pisala njegova supruga Ćamila iz ženskog logora u Jasenovcu, koji nosi datum 08.01.1945. godine. U pismu obavještava da su dobro ona i djeca i moli da joj se pošalje što više hrane. Pismo nosi poštanski žig pošte Mostar od 21.01.1945. godine i ustaški žig sa ustaškim grbom. Svjedok pokazuje i drugo pismo, koje je uputila njegova kći Enisa iz istog logora, istog datuma, a upućeno je njegovom bratu Husniji. Pismo, također, nosi ustaški žig logora. Ja sam se interesirao da saznam ko mi je odveo ženu i djecu, ali nisam mogao ustanoviti. Šef policije u to vrijeme bio je doktor Šojić, a njegov referent je bio neki Leko. Smatram odgovornim njih dvojicu, kao i njihove naredbodavce. Na kazano se mogu zakleti.”

Tužnu priču o stradanju uže familije Adem-age Hadžijusufovića iz Bosanske Gradiške ispričala je Ulfeta Kurtović, rođena Pašić. Ona kazuje: “Moja sestra Šemsa bila je udata za Osmana (Adem-age) Hadžijusufovića, studenta medicine, rođenog u Bosanskoj Gradiški. Familija Hadžijusufovića bila je dobro bogata. U Banjoj Luci imali su dvije radnje, u Bosanskoj Gradiški nekoliko kuća i radnji, a na Obodovcu veliki silos. O njihovom se bogatstvu nadaleko pričalo. Osman je imao dva brata Asifa i Sadika, koji su bili u partizanima. Istog dana kada je moj brat Izet odveden u Jasenovac (gdje je kasnije ubijen), ustaše su opljačkale svu imovinu Hadžijusufovića i uhapsili Osmana i njegove dvije sestre Izetu i Almasu i otpremili ih u logor Jasenovac – Stara Gradiška. Njih su dvije poslije strašnih mučenja ustaše zaklale i na panju spustili niz Savu. Kasnije smo saznali da su neki seljaci prepoznali Adem-agine kćeri i da su ih sahranili. Osman je umro u strašnim mukama. Mučen je na najsvirepiji način, dok nije izdahnuo. Adem-aga se poslije gubitka djece i pljačkanja imovine povukao iz javnog života. Preživljavao je prodavajući hljeb. Dolaskom nove socijalističke vlasti 1945. godine oduzeta mu je sva preostala imovina”.

Pomaganje partizanima ilegalcima

Smaila Sadovića iz Trebinja ustaške vlasti osudile su na dvije godine i uputile u logor Jasenovac, gdje je ubijen (akt NDH-a Br.V.T. 702-B/I-1945, Zagreb, dana 27. marta 1945. godine. Predmet: Popis zatočenika islamske vjere. Redni broj 291).

Priču o užoj familiji Sadovića ispričao mi je amidžić ubijenog Smaila, njegov imenjak Smail Sadović, stomatolog iz Sarajeva: “Moj amidžić imenjak, Smail (Saliha) Sadović, rođen 1910. godine u Trebinju, ubijen je 1942/43. godine u logoru Jasenovac. Po priči zatočenika koji su se spasili ubijen je na svirep način, kao i većina drugih logoraša. Njegov drugi brat Ibrahim, rođen 1908. godine, poginuo je kao partizan 1945. godine u borbama oko Beograda. Treći brat Mahmut, rođen 1912. godine, odveden je na Goli otok, pod lažnom optužbom da je saradnik Informbiroa. Ustvari, bio je potpuno nevin. Njihova majka Salih-aginica nije mogla podnijeti tragediju sinova. Poludjela je i na psihijatriji umrla”.

Mehmed Lokmić pomagao je NOP. Otkriven je, uhapšen i otpremljen u logor Jasenovac, odakle se nije vratio. Njegova supruga Habiba (Mehmeda) Lokmić izjavila je pred Gradskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 24. 1. 1946. godine (broj U.G. broj 175/46): “Moj muž Mehmed Lokmić, policijski činovnik, pomagao je NOP, te je zbog toga aprila mjeseca 1942. godine bio uhapšen. Njegovo hapšenje naredio je Gregorić i Radoš. Bio je tada četiri mjeseca u zatvoru i nekako nam je uspjelo izvaditi ga. Dana 20. marta 1945. godine ponovo je uhapšen, kada je bilo veliko hapšenje u policiji. Muž se nalazio u zatvoru u Belediji do 4. aprila te godine, kada je s ostalim zatvorenicima otpremljen iz Sarajeva za logor. Do danas nisam ništa saznala za sudbinu svog muža.”

Dešavale su se i masovne odmazde. Tako su Nijemci i ustaše u Hrasnici kod Sarajeva uhapsili stotinjak mještana, otpremili ih u Jasenovac, gdje ih je 41 ubijeno. O tome svjedoči Mujo Lokvančić iz Hrasnice: “Ubačeni agent u partizanske redove sačinio je spisak saradnika, pomagača i pristalica partizanskog pokreta, kao i njihove rodbine i predao ga njemačkoj komandi (Gestapo). Oko 100 Hrasničana uhapšeno je 13.03.1943. godine. Nijemci su izdvojili 10 građana koje su kasnije ubili, a ostale su predali ustašama. I ja i moj otac predati smo tog dana, iako sam imao samo petnaest godina. Otac se izvukao s još nekoliko Hrasničana, a mi smo deportirani u Jasenovački logor. Poučeni iskustvom, prije dolaska u logor, nekoliko nas promijenili smo imena i predstavili se pod lažnim imenima. Ja sam zvanično u logoru evidentiran kao Mustafa Bešlija, a i danas me poneko tako zove. To mi je spasilo živo,t kao i mojom drugovima, s obzirom da na spisku Gestapoa nije bilo tih imena. Prema mom saznanju, 35 Hrasničana poslije tog hapšenja ubijeno je u logoru, a 40 udovica ostalo je bez muževa. Od peterice logoraša ne znam imena pošto nisu iz Hrasnice. Za sve podatke koje sam dao svjedočim pred Bogom.”