Dr. Jamal Mosleh, rodom Palestinac iz Gaze, od završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu posvetio se afirmaciji hifza Časnog Kur’ana. A od 2005. godine radi to kroz Fondaciju “Hifz Časnog Kur'ana”, kada je Fondacija registrirana kao pravni subjekt. Od tada radi na području Bosne i Hercegovine i šire, radi neke projekte u Sandžaku, na području Crne Gore, Makedonije i Albanije.

“I prije 2005. počeli smo s radom pod nekim drugim okriljem, zapravo odmah iza Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ja sam od 2001. godine radio kao vodič i nadzornik jedne fondacije za hifz iz Saudijske Arabije s kojom i danas sarađujemo. U posljednje vrijeme najviše nas finansiraju iz Kuvajta, iz Bahreina i iz Bosne i Hercegovine; imamo ovdje naših ljudi koji imaju želju da kroz donacije pomognu naš rad. Najviše radimo na afirmaciji hifza. Kao rezultat našeg rada, imamo to da je među onima koji su završili hifz u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku mnogo onih kojima smo upravo mi u tome pomogli. Radili smo pomažući sekciju hafiza i muhafiza u medresama i fakultetima, i to u saradnji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Više stotina hafiza prošlo je kroz naše programe, a još više je djece koja su počela s nama, ali iz raznih razloga nisu završila. S Islamskom zajednicom organizirali smo trinaest državnih takmičenja učenja Kur’ana napamet u više kategorija: trinaest puta zaredom smo to radili tako što smo mi finansirali organizaciju takmičenja pod pokroviteljstvom Islamske zajednice BiH, zatim smo imali tri takmičenja za nivo Istočna Evropa, ali smo zbog virusa korona stali s organizacijom tih velikih takmičenja. Nadam se da ćemo s tim uskoro ponovo početi. Planiramo organizirati takmičenje za cijeli evropski kontinent u Sarajevu, jer Sarajevo zaslužuje da ima jedno veliko evropsko takmičenje ove vrste zbog svoje historije. Radimo na tome da to što prije organiziramo”, kaže Mosleh.

Osim sekcije hifza, Fondacija ima i druge projekte vezane za stipendiranje studenata. Njihovi stipendisti moraju biti hafizi, ne moraju to biti samo djeca koja su prošla kroz sekciju hifza Fondacije, mogu dobiti stipendiju i djeca koja su prošla kroz druge institucije ili su imali individualne muhafize. Ali važno je da budu hafizi i da imaju dobre rezultate tokom školovanja.

“Mi imamo i neke hedije, stipendije za naše polaznike škole hifza koje pratimo kroz njihovo školovanje u medresi, na fakultetu, na master studiju, a imamo i nekoliko slučajeva u kojima smo davali cijeli iznos za doktorat. Tokom godine organiziramo više seminara za hafize i hàfize, zatim imamo program stipendiranja djece hafiza koji su u srednjim školama. Imamo u Sarajevu centar koji već dvije godine radi punom parom, imamo program seminara koji traje od tri do šest mjeseci u nizu, imamo i program za mališane da uče kroz igru arapski jezik; dosta djece završava taj ciklus i ulazi u hifz Kur’ana. Mi ne tražimo da djeca koju stipendiramo ili koja prolaze kroz naše programe budu nužno studenti islamskih nauka, ne, imamo djece koja su na raznim fakultetima – medicina, prirodne nauke, IT... Pokušavamo im omogućiti da napreduju, da se vežu za Kur’an, ali i za društvo. Razvoj društva vezan je i za jedan i za drugi segment; bez obrazovanja nema razvoja društva, ta djeca, koja su sad na fakultetima ili u srednjim školama, jesu naša budućnost, oni će sutra biti predvodnici društva, ali ono što će u sebi nositi tokom cijeloga života jeste Kur’an, to je temelj, a sve ostalo je nadogradnja. Važno je da usvoje i Kur’an i opće obrazovanje”, govori nam Mosleh.

Nadoknaditi izgubljeno vrijeme

Jamal Mosleh došao je u Bosnu i Hercegovinu potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, upisao i završio Medicinski fakultet u Sarajevu. U ovom gradu zatekla ga je Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Ostao je ovdje cijeli rat. Poredeći period prije i odmah nakon Agresije s današnjim vremenom, kaže da je prije Agresije u Bosni i Hercegovini bilo možda desetak hafiza, a danas ih imamo – hvala Allahu – 650.

“Interesovanje ide uzlaznom putanjom, posebno je danas veliko zanimanje mladih ljudi. Znate, ranije kada biste nekome rekli treba naučiti 600 stranica napamet na arapskom jeziku, to je djelovalo puno, ali kada vide da je jedan uspio, onda razmišljaju – ako može on, što ne bih mogao i ja, tako da se ugledaju jedan na drugog. Ne prođe mjesec da ne dobijemo u Bosni barem dvoje-troje hafiza. Kod mene dolazi dosta ljudi koji traže pomoć raznih organizacije i vidim da je njihova želja da svaki grad, takoreći svako selo u Bosni, ima svoju školu Kur’ana. Ne bi to niko tražio da nema zainteresovane djeca. Danas svaki veći grad ima školu Kur’ana. Evo, kroz naš program je ovaj mjesec četvero-petero mladih završilo hifz”, priča nam Mosleh.

On objašnjava da smo, otkada su se Osmanlije povukli s ovih prostora, na polju hifza imali veliki pad na cijelom Balkanu. Nastao je snažan pritisak na muslimane, mnogo toga nisu mogli ni učiti, ni prakticirati.

“Nadam se da ćemo što prije nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Evo, u Novom Pazaru prije više od deset godina, kada smo osnovali školu Kur’ana ondje, nije bilo nijednog hafiza. Sada ih ima skoro četrdeset. Bez obzira na situaciju, na pritisak, na politički sistem i neslogu islamskih institucija, ipak ima interesovanja i ima željenih rezultata. U posljednje vrijeme, vidim, mnogo je veće interesovanje ženske djece za hifz. To me raduje, to je jako, jako važno, jer one će sutra biti glava porodice, odgajati nove generacije, oblikovati svoje porodice tako da imamo što više ljudi koji će biti vezani za Kur’an; ne moraju svi biti hafizi, jeste da mi želimo da ima više hafiza, ali radimo na tome da imamo ljude vezane za Kur’an, da ne prolazi ni jedan dan da ne uzmeš Kur’an i pročitaš jednu, dvije stranice radi bereketa i hajra u kući, da uvijek ima neko u porodici neko ko će uzeti Kur’an svaki dan. Mi ne učimo djecu samo da budu hafizi, nego da nauče nekoliko sura napamet za početak, da mogu obaviti namaz kako treba, da znaju učiti Kur’an”, govori Mosleh.

Lijepa iskustva u Bosni

On dodaje da nisu ni svi ashabi Allahovog Poslanika bili hafizi, mnogi muslimani ne znaju ni čitati Kur’an. Istina, u nekim muslimanskim zemljama žive milioni hafiza.

“Ja gledam na tu stvar ovako – koliko vrijedi jedan hafiz ovdje ili ondje negdje u državama koje imaju milione hafiza? Kod nas u Bosni hafizi imaju veliku vrijednost za društvo, dok je u tim državama, gdje imamo milione hafiza, njihova vrijednost, njihov doprinos društvu izuzetno mali. Ovdje jedan hafiz mnogo znači u smislu kako ljudi gledaju na njega, koliko ga poštuju, on je primjer ljudima, dok u nekim državama, nažalost, ima situacija da su hafizi bez posla, da na cesti traže milostinju. Bez obzira na to koliko je kod nas broj hafiza mali, jer 600 je malo u odnosu na milion, njihova vrijednost za ovdašnje muslimane je velika. Uvijek pokušavamo djeci dok uče hifz kazati da oni mnogo vrijede; dosta ljudi nemaju mogućnost kao mi ovdje za učenje, da nas neko prati, pomaže...”, pojašnjava Mosleh.

Jamal Mosleh je, priča nam, posebno ponosan na jedan projekt Fondacije, a riječ je o tome da svako dijete koje ovdje uči hifz ima svoga donatora u Kuvajtu, koji prati njegov rad, pomaže mu, održava veze kako bi pokazao svome štićeniku da nije sam, da uvijek ima nekoga uz sebe.

Osim donatora iz arapskih zemalja, mnogo je ljudi iz Bosne i Hercegovine koji žele da pomognu rad Fondacije, iako većina projekata Fondacije ima osigurane donatore i finansiranje.

“Ja imam lijepa iskustva s radom u Bosni, s djecom, s hifzom, s Islamskom zajednicom; na Fondaciju gledam kao na dio Islamske zajednice, iako smo osnivači ja i neki ljudi iz Saudijske Arabije. Osjećam da sam više Bošnjak nego Palestinac – ja se jesam rodio u Gazi, ali sam odatle otišao kada sam imao 17 godina. Više od 35 godina živim u Bosni. Ovdje sam završio fakultet, sudbina je bila da postanem bosanski zet i ostanem ovdje da radim. Jako sam sretan zbog toga”, priča Mosleh.

Teško je gledati Gazu danas, kaže Mosleh. Od 1987. godine, kada je izašao iz Palestine, ukupno je ondje uspio boraviti tri-četiri mjeseca, i to svakih deset godina po jedan mjesec. Uspijevao je ulaziti u Gazu, iako je to teško jer je Gaza u blokadi. Njegova djeca imaju želju ići onamo, ali posljednjih petnaest godina nisu mogli posjetiti rodni grad svoga oca.

“Moj život je ovdje. Tako je Allah odredio. Imao sam prilike da idem bilo gdje – od Engleske do Amerike – ali meni je najljepše u Bosni, bolje je za mene i za moju djecu da živimo ovdje”, kaže na kraju razgovora dr. Jamal Mosleh.