Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav takozvane NDH, koja je bila italijansko-njemački protektorat sve vrijeme svog postojanja. Nezavisnu Državu Hrvatsku Slavko Kvaternik proglašava 10. aprila 1941. godine. Njenim su osnivanjem ustaše htjele integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase muslimanskom / bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Muslimane / Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju. Najistaknutiji među njima bili su Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Ademaga Mešić, Osman Kulenović i zagrebački muftija Ismet-efendija Muftić. Konačan status Bosne i Hercegovine riješen je na Bečkoj konferenciji ministara vanjskih poslova Njemačke i Italije Joahima fon Ribentropa i Galeaca Ćana 21. i 22. aprila 1941. godine. Zalaganjem Ribentropa odlučeno je da istočnu granicu tzv. NDH-a čini istočna granica Bosne i Hercegovine, čime je Bosna i Hercegovina postala sastavni dio tzv. NDH-a. Iako su i Hitler i Musolini priznali NDH, njenu su teritoriju podijelili na okupaciona područja. Hitlerovom odlukom od 24. aprila 1941. godine utvrđena je demarkaciona linija između njemačkog i italijanskog okupacionog područja, koja je kroz Bosnu i Hercegovinu prolazila crtom Bosanski Novi, Prijedor, Banja Luka, Jajce, Travnik, Sarajevo, Rudo i dalje prema sjevernoj granici Crne Gore. Sjeverno privredno bogatije područje Bosne i Hercegovine bilo je njemačko, a južno od demarkacione linije bilo je italijansko okupaciono područje.

TEROR NAD SRBIMA, JEVREJIMA I ROMIMA

Uključivanje Bosne i Hercegovine u tzv. NDH ustaško vodstvo branilo je i obrazlagalo pravaškom doktrinom o hrvatskom nacionalnom biću bosanskohercegovačkih Muslimana / Bošnjaka koji, po riječima Starčevića i Pavelića, “čine najčišći dio hrvatskog naroda”. Ustaški vrh smatrao je Bosnu i Hercegovinu „istočnom Hrvatskom“ kojoj je bila namijenjena posebna uloga da ojača državnu cjelovitost i jedinstvo tzv. NDH. Ovim ciljem rukovodio se i Pavelić kada je odlučio dio vlade na čelu s potpredsjednikom dr. Osmanom Kulenovićem premjestiti iz Zagreba u Banju Luku. Ovo uključivanje Bosne i Hercegovine u tzv. NDH zahtijevalo je i formiranje ustaških organizacija kao faktora njene stabilnosti. S ovim je ciljem ustaški vrh u Bosnu i Hercegovinu uputio nekoliko istaknutih ustaša na čelu s pukovnikom Jurom Francetićem, koji je imenovan za glavnog ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu. Uporedo s formiranjem ustaških organizacija i civilne vlasti radilo se i na stvaranju vojnih formacija: domobranstvo, ustaška vojnica i dijelovi Francetićeve Crne legije koja je bila stacionirana u Istočnoj Bosni.

Nedugo po uspostavi vlasti, ustaše, kao najdosljedniji sljedbenici nacističke ideologije i politike, počinju provoditi svoju nacističku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima. Prvo donoseći niz zakonskih odredbi koje su doslovno prepisani nirnberški rasni zakoni (Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda). Ove zakonske odredbe pripadnike srpskog, jevrejskog i romskog naroda stavljale su izvan zakona. Početkom maja krenuli su masovni pokolji, pljačke, progoni i pokrštavanje srpskog naroda s ciljem stvaranja etnički čiste države. U ovim zločinima učestvovao je i jedan broj Bošnjaka predvođenih Hakijom Hadžićem i Alijom Šuljkom, proustaški orijentiranim političarima koji su se istakli kao nosioci antisrpske i antijevrejske propagande na liniji čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba i njenog pretvaranja u etnički čistu hrvatsku zemlju. Ovakva politika vodila je Bošnjake u propast. Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav tzv. NDH Bošnjaci i Bosna i Hercegovina bivaju prikliješteni u smrtonosni zagrljaj velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma koji su za konačni cilj imali fizički nestanak Bošnjaka i teritorijalni nestanak Bosne i Hercegovine. Velikohrvatski nacionalizam pokušao je kroz asimilaciju Bošnjaka i kroz zločine nad Srbima na onim prostorima Bosne i Hercegovine gdje je živjelo izmiješano bošnjačko i srpsko stanovništvo, prije svega mislimo na prostor Istočne Bosne i Istočne Hercegovine, doći do svog konačnog cilja. Upravo su ustaški zločini bili okidač za četnički pokret da se nad Bošnjacima izvrši genocid.

DISTANCIRANJE BOŠNJAKA OD NDH

Zbog svih ranije navedenih događaja, u drugoj polovici 1941. godine, na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine negodovanje Muslimana ovakvoj genocidnoj politici, koju su provodile vlasti NDH, iskazuje se nizom rezolucija. Ukupno ih je bilo osam: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani. Najpoznatija je Sarajevska rezolucija koju je potpisalo 108 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje (društva muslimanskih vjerskih predstavnika) protiv počinjenih zločina i u kojoj se osuđuju oni Bošnjaci koji su učestvovali u tim zločinima. Rezolucija je uručena i dr. Jozi Dumandžiću koji je boravio u Sarajevu kao specijalni Pavelićev izaslanik pri njemačkoj komadi, nakon čega je Rezolucija umnožavana i dalje distribuirana. Upućena je najvišim organima vlasti tzv. NDH, kao i bošnjačkim predstavnicima u tim organima. Inicijatori i idejni tvorci ove rezolucije bili su Mehmed-efendija Handžić, istaknuti alim, i Kasim-efendija Dobrača, predsjednik El-Hidaje. Svim rezolucijama zajednička su dva motiva i obilježja: osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima i stanovište koje odgovornost za bošnjačko sudjelovanje u zločinima veže isključivo za bošnjačke pojedince, izvršioce zločina.

Pojava ovih rezolucija i osuda zločina značili su distanciranje Bošnjaka od NDH. Bošnjački građanski krug nije više bio spreman podržavati vlast Nezavisne Države Hrvatske. Reagiranje istaknutih i uglednih Bošnjaka izazvala je ustaška politika zločina i ove muslimanske rezolucije predstavljaju jedinstven primjer građanske hrabrosti i poštenja iskazan u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, o muslimanskim rezolucijama pisalo se i govorilo vrlo malo, pogotovo u periodu između Drugog svjetskog rata i Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prvi ih je put spomenuo dr. Mehmed Hadžijahić na naučnom skupu održanom 1971. godine u Drvaru, gdje je održao referat o poznatim rezolucijama iz 1941. godine. Kasnije je ovaj referat štampan u knjizi 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, u izdanju Instituta za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu, danas Institut za istoriju u Sarajevu.

ZABORAVLJENI HANDŽIĆ I DOBRAČA

Također i autori i inicijatori Sarajevske rezolucije Mehmed-efendija Handžić i Kasim-efendija Dobrača pali su u zaborav i šira javnost zna vrlo malo o njihovom radu.

Mehmed-efendija Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu, gdje završava osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a zatim odlazi u Kairo na Al-Azhar, koji završava kao najbolji student i vraća se u Sarajevo, gdje radi kao predavač u Gazi Husrev-begovoj medresi, a zatim i kao upravnik Gazi Husrev-begove biblioteke. Umro je iznenada, 29. jula 1944. godine.

Kasim-efendija Dobrača rođen je 1910. godine u selu Vragolovi pokraj Rogatice. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese odlazi na Univerzitet Al-Azhar, koji završava 1935. godine. Vratio se u Sarajevo, u kojem prvo predaje vjeronauku po svjetovnim školama, a zatim počinje raditi u Gazi Husrev-begovoj medresi sve do 1947. godine, kada biva uhapšen od novih vlasti pod optužbom da je organizirao grupu koja će raditi na rušenju režima u Jugoslaviji, mada se pouzdano znalo da takva organizacija nije postojala niti je Kasim Dobrača bio njen organizator, što je na suđenju i dokazao. I pored toga je osuđen na petnaest godina strogog zatvora s gubitkom građanskih prava od pet godina po izdržanoj kazni. Nakon odležanih devet godina izlazi iz zatvora narušenog zdravlja i zapošljava se u Gazi Husrev‑begovoj biblioteci, u kojoj radi do 1979. godine, kada odlazi u penziju, a nedugo nakon toga i umire.

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, njihovi inicijatori i autori, nažalost, predstavljaju samo jedan u nizu događaja i ljudi koji su obilježili jedan dio bosanskohercegovačke historije, a neopravdano su decenijama bili zaboravljeni i zapostavljeni. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine predstavljaju jedinstven čin hrabrosti i građanskog otpora kojim se pokušao zaustaviti zločin koji su ustaške vlasti provodile. Zbog svega navedenog trebamo biti ponosni na ove događaje i ljude i pokušati ih otrgnuti od zaborava.

(Tekst je prvi put objavljen u našem printanom izdanju, Stav, august 2015, br. 23)

SARAJEVSKA REZOLUCIJA

Potpisani muslimani razmotrivši po prijedlogu Glavnog odbora El-Hidaje, organizacije ilmije /muslimanskog svećenstva/ teško stanje u kome se danas nalaze muslimani Bosne i Hercegovine i uočivši da se to stanje iz dana u dan pogoršava osjetili su se i kao pripadnici svoje uzvišene vjere islama i kao ljudi dužnim da konstatiraju slijedeće činjenice i da zatraže lijeka nevoljama u kojima se nalaze.
1./ Stanje muslimana u Bosani i Hercegovini je danas vrlo teško. Neće biti pretjerano ako reknemo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nijesu doživjeli težih časova. U akcijama koje poduzimaju komunisti i pobunjeni pravoslavni Srbi stradaju u najvećoj većini samo muslimani. To stoga što su najviše izmiješani muslimani sa pravoslavcima u ovim krajevima. U ovim neredima strada mirno građanstvo i nedužni ljudi; stradaju goli životi i propada sav imetak; sela se pale, stanovnici prisiljeni da bježe i sele, svakim danom se zbjegavaju u veće gradove bez igdje išta. Na stotine pa čak i na hiljade siročadi ostalih bez svojih roditelja vape za pomoći i potucaju se tražeći zaštite. Konstatirajući ovo ističemo da ovo nijesu žrtve koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered, koji se sve više širi i vodi propasti muslimana Bosne i Hercegovine. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj i pored raznih utješljivih izjava od strane odgovornihnčimbenika (ispravljeno ručno: prekriženo suvišno slovo “n” u sredini), stanje se ne popravlja nego se svakim danom pogoršava i ugrožava i one krajeve, koji nijesu dsle (ispravljeno ručno: do sada) direktno pogodjeni istaknutim nevoljama. Što je još najgore poduzimani su i poduzimaju se taki potezi, koji samo više izazivaju oštre reakcije pobunjenika, pa je na taj način bijednio (ispravljeno ručno: prekriženo suvišno slovo “i”) i nezaštićeno stanovništvo nedužno izloženo stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samog toka činjenica, a nešto možda i komunističkom propagandom stvara u širokim neupućenim slojevima uvjerenje da je ovo sistem, koji se smišljeno provodi.
2./ Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela, koja su provodjena u posljednje vrijeme bacaju odgovornost na muslimane i pretstavljaju sve dogadjaje medjusobnim razračunavanjima izmedju muslimana in (ispravljeno ručno: prekriženo suvišno slovo “n”) pravoslavnih. Tako isto mišljenje imaju neki pravoslavci u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari medjutim pravilnije i izbližeg upoznaju vidi se da muslimani nijesu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Muslimani su se i ranije ogradjivali od svoh zlodjela, koja su provodjena te je u rezoluciji, donesenoj na glavnoj godišnjoj skupštini El-Hidaje organizacije ilmijje, održanoj 141 (ručno ispravljeno: prekrižen posljednji broj 1 i iza broja 4 stavljena tačka) VIII. ove godine unešena i ova tačka:
4. / “Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih nevinih muslimanskih žrtva, koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično dogadjaju. Osudjujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana.
Pozivamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države strogo klone svakog zlodjela. Molimo državne vlasti, da što prije zakonski zavedu sigurnost u svim krajevima ne dozvoljavajući da se što bilo učini na svoju ruku kako ne bi nevini ljudi stradali.” I mi sada konstatiramo da je zlodjela mogao učiniti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to, da ni oni nisu to nijesu od sebe činili dok im nije dato oružje, uniforma, ovlaštenje, a često puta i naredbe. Stoga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost niti su im oni inicijatori. Konstatiramo i to da su u svrhu da se odgovornost za nedjela obori na muslimane izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimani vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom i nazivali medjusobno muslimanskim imenima. Muslimani nijesu nikom spremali ni mislili nikakva zla, što najbolje potvrdjuju činjenice da su svi muslimani?bivši (ispravljeno ručno: prekrižen suvišni znak pitanja “?”) jugoslovenski vojnici, odmah nakon rata predali vojno oružje. Na zahtjev vlasti odmah su muslimani predali i privatno oružje. Muslimani su i u svojoj prošlosti za vrijeme Turske kada su bili jedini gospodari, tolerirali bez razlike sve vjere i nikom nijesu zlma (ispravljeno ručno: zuluma) činili. Stoga se ni danas muslimani pretstavljati inicijatorima zločina i onima koji ne trpe pravoslavnih i izazivaju sve nerede kao što to neki namjerno čine.
3./ U svakim teškim prilikama pojavljaje se i netrpeljivost prema islamu od nekih katolika. Ta se odražava u pisanju, u privatnim i javnim govorima i nejednakom postupku prema (ispravljeno ručno slovo “e” i slovo “m”) katoličkoj i islamskoj vjeri. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa najviših mjesta u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera. Ovu našu konstataciju spremni smo uvijek potvrditi konkretnim primjerima.
Nakon ovih konstatacija tražimo od svih odgovornih čimbenika, i svih muslimanskih vjerskih i političkih predstavnika da se zauzmu na svim nadležnim mjestima:
1/ da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve gradjane u državi bez ma kakvih razlika.
2/ da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom odbranom
3/ da se u buduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu.
4/ da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni koji su ovaka zlodjela naredjivali ili za njih dali mogućnost.
5/ da zakone primjenjuje samo redovno redarstvo (ispravljeno ručno: redovne vlasti) i redovita vojska.
6/ da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najoštrije kazne oni koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred.
7/ da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima, koji su nedužno postradali u ovim neredima.

U Sarajevu, na Lejlei–kadr, 27 ramazana 1360 /18. X. 1941. /

H. Mehmed Handžić, pretsjednik El-Hidaje, Muhamed Pašić, ravnatelj Šeriatske gimnazije, Mustafa Varešanović dopretsjednik džematskih imama, Hafiz Hasib Fazlić, predsjednik muallimskog udruženja, Dr. Vejsil Bičakčić glavni liječnik POR Sarajevo, Ešref Berberović, predsjednik Musli. društva “Trezvenost” u Sarajevu, Abdulah Dervišević, predsjednik Kotarskog odbora El-Hidaje, Kasim Dobrača član gl. odbora El-Hidaje, Hafiz Ramiz Jusufović tajnik imamsko-mualimskog udruženja mjesnog kotar. odbora El Hidaje, Muhamed Traljić, student, Fejzulah Hadžibajrić član Glav. odbora El Hidaje, Husein Đozo, član Glavnog odbora El Hidaje, Muhamed Fočak član Glavnog odbora El-Hidaje, Hamdija Zulfikarpašić trgovac iz Sarajeva, Jusuf Čengić trgovac, Salih Fočo trgovac, Mustafa Bičakčić trgovac, Derviš Atić mlinar Industrijalac, Šerif Vranić trgovac, Saračević Tajib (napisano na arebici), Mesihović Šaćir član Ulema medžlisa u miru, Mulić Abdulah učitelj, Hadži H. Ibrahim Redžić šer. sudac u miru, Husein Kadić, Asim Hadžišabanović industrijalac, Handžić H. Hafiz Akif imam Glavne Drž. Bolnice, Hafiz Ibrahim Prohić, muallim, Hasan Zulfikarpašić, trgovac, Hafiz Muhamed Pandža, član Ulema – medžlisa, Mehmed-Ali Ćerimović, Mehmed Šahinagić, posjednik,Ing. Asim Šeremet, viši poljoprivredni savjetnik u miru Sarajevo, Ahmed Mešinović trgovac, Edhem Fočo, trgovac, Asim Arslanagić trgovac, Sulejman Gorušanović trgovac, Sulejman Muhasilović trgovac, Halid Čaušević Hafiz Ibrahim Riđanović, Kemal Čaušević, Uzeir H. Hasanović trgovac, Mustafa Softić,Hamdija Mujičić, Hašim Skopljak, Edhem Ćejvanija, Hf Omer Mušić, nastavnik, Salem Muharemagić, Salem Demir, H. Hasan Nezirhodžić, Hamdija Delić, trgovac, H. Šabanović – publicista, Ahmed Burek, ravnatelj Gazi H. Medrese, Muhamed Kemura, Dr. Šaćir Sikirić, rektor VIŠT škole, Ismet Njemčević, trgovac, Kasim Turković, član bivšeg vak. Mear. sabora u Sarajevu, Hamdija Kapidžić, profesor, Mustafa Drljević, prof., Nedim Filipović, suplent, Ćazim Nožić, prof., Salim Ćatić, profesor, Bajraktarević Mahmud, profesor, Derviš M. Korkut, kustos Zem. muzeja, Ibrahim Čadordžić, predsj. vak. Povjerenstva i šeriat. Suda, Mahmud Bahtijarević, član ulema medžlisa u miru, Osman Sokolović, sekretar trg. obrt. komore u miru, Bekir Omersoftić, zamjenik državnog tužitelja, Dr. Behaudin Salihagić sudac, Besim Korkut, profesor, Ahmed Kasumović -II -, Prašo M Sejid, Ahmed Tabaković, trgovac, H. Šabanović Fejzulah Edhem Bičakčić, biv. ravnatelj gr. Štedionice Hadžijahić Hafiz Džemaludin, Nanić Muhamed, Edhem Đulizarević, Ismet Sulejmanović, Faik Musakadić, predsjednik musl. kult. i hum. društva “Bratstva”, Hamdija Đukić, Ahmed Tuzlić, supl., I. Trebinjac, suplent, Muhamed Hazim Tulić, prof., Ahmed Tufo trgovac, Hasan Bajraktarević, student, Skaka Ahmed, vjeroučitelj, Skaka Abdulah obrtnik, Kasim Bukvić student H. M. Merhemić, Abdulah Fočak, Mujezinović Hf. Mustafa, Edhem Mulabdić, Hasan O. Užičanin obrtnik, Musakadić Asim, liječnik, H. Alija Aganović, Repovac Nasih, sudac, Mašić dr. Husein, kot. Sudac, Dr. Muhamed Kulenović, predsjednik sudb. stola, Sarajevo, Osman Sikirić, vijećnik banskog stola, Mehmedbeg Fidahić, Osman Forta, šeriat. Sudac Munir Tarabar, vježbenik šer. suda, Kulenović Hafiz Sulejman šer. sudac Ahmed Selimović, Omerhodžić Osman.