Fikret ef. Arnaut rođen je 1964. godine u Arnautima – općina Zenica. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1983. godine. U septembru 1985. godine primljen je na šerijatski fakultet Jordanskog univerziteta, a diplomirao je krajem 1989. godine. Postdiplomski studij završio je na fakultetu “Imam Uzai” u Bejrutu. U aprilu 2009. godine u Torontu na Kanadskom institutu za islamske studije (Canadian Institute od Islamic studies od Toronto), pred komisijom u sastavu dr. Yakoob Khan, u svojstvu mentora, te dr. Ruth Sable i dr. Muhammeda Asrar Madanija kao članovi komisije, uspješno je odbranio doktorsku disertaciju na temu Život i djelo imama Ebu Hanife i njegov utjecaj na muslimane Balkana te je tim činom stekao zvanje i diplomu doktora nauka. Pored poslova imama, mualima i hatiba, autor je dvadeset i četiri knjige, studije i prevoda na arapski jezik. Trenutno obnaša funkciju koordinatora džemata “Sabur” u Münchenu.

STAV: Kako ocjenjujete odnos njemačkih vlasti prema muslimanima u toj zemlji te koliko bi značilo da islam kao religija bude u istoj ravni s drugim religijama koje su priznate u Njemačkoj?
ARNAUT: Ključni problem za islam i muslimane u ovoj sredini jeste zvanično nepriznanje islama kao religije. Islam u Njemačkoj nije priznat, ali se tolerira kao religija koja nije zvanična. Islamska udruženja djeluju kao udruženja građana i moraju biti registrirana na sudu kao takva, što podrazumijeva da trebaju imati statut, odbor i članove.
Dozvolit ćete mi da vas prvo ukratko informiram i podijelim s vama nekoliko statističkih podataka kako bismo mogli bolje razumjeti pojavu islamofobije, njene uzroke i opasnosti, kako prije svega za sljedbenike islama, također i za žitelje Njemačke. U SR Njemačkoj, po statistici iz 2003. godine, živi 82.398.326 stanovnika. Kada je riječ o religijskoj pripadnosti, 34 posto su katolici, 34 posto protestanti, 28,3 posto ostali, a muslimani čine 4,8 posto ukupne populacije. Dakle, muslimani su neznatna manjina u odnosu na ostale. Muslimansku populaciju uglavnom čine stranci koji imaju boravak u Njemačkoj, između 2,5 i 4 miliona muslimana. Oko 650 hiljada je muslimana koji su primili njemačko državljanstvo. Prvi dodiri islama s Njemačkom bilježeni su od 12. stoljeća posredstvom trgovaca koji su ostvarivali kontakte sa stanovništvom Njemačke, a prvi korijeni organizirane muslimanske zajednice u Njemačkoj sežu do početka 18. stoljeća, kada je grof Friedrich Wilhelm 1731. godine dodijelio jednoj grupi turskih gardista jednu prostoriju za obavljanje namaza u okviru garnizonske crkve. Prvo muslimansko mezarje nastalo je u Berlinu 1798. godine, a kasnije je 1866. godine napravljena i prva džamija. Trajnije i masovnije naseljavanje muslimana u Njemačkoj bilo je nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Prema podacima Ursule Spuler-Stegemann, u Njemačkoj je 2001. godine bilo 70 namjenski izgrađenih džamija i 2.204 mesdžida. Prema pisanju crkvenog biltena Kurir Kristliche Mitte, u Njemačkoj je u 1960. godini bilo 1.200 muslimana, a danas ih ima više od 3 miliona. U Njemačkoj su 1970. godine bile samo 3 džamije, danas ih ima 2.500, a za 30 godina, po mišljenju eksperata u Njemačkoj, bit će 12 miliona muslimana, a za najmanje 100 godina većina stanovništva u Njemačkoj bit će muslimani.
U Njemačkoj islam nije priznat kao religija, a njezini sljedbenici mogu se udruživati i formirati kao udruženja građana, kao što to rade sportski klubovi i razna druga udruženja. Udruženja moraju imati statut i listu članova. Država ni na koji način ne pomaže muslimanska udruženja. Ona se moraju održavati od svoje članarine i donacija vjernika. Najmasovnija jeste Turska islamska zajednica, pa onda slijedi IZ Bošnjaka, Afganistanaca i Iranaca. Njemački Ustav garantira slobodu prakticiranja vjere, vjerskog organiziranja i poučavanja vjerskim propisima. No Njemačka nije laicistička država kao što je to Francuska niti je religija strogo odvojena od države. Ona želi biti neutralna (religionsneutral), tj. ne miješati se u pitanja vjere i vjerskih zajednica. Međutim, Jevrejska vjerska zajednica, protestantska i katolička crkva imaju status priznatih javnih korporacija (Körperschaft des öffentlichen Recht), dok ni jedna islamska zajednica niti muslimanska organizacija u Njemačkoj to pravo nema. Ustvari, u jednoj od pokrajina (Hessen) ovo je pravo dodijeljeno još i Ahmedija džematu (Muslimanska zajednica ahmedije). To u praksi znači da država prikuplja crkveni porez, u ime crkava i uz naplatu svojih usluga predaje ga dotičnim crkvama. To također znači pravo crkava da upravljaju državnim obdaništima, bolnicama i drugim socijalnim ustanovama. Iako je muslimanska zajednica nakon kršćanske druga po veličini vjerska zajednica u Njemačkoj, ona nije priznata. Druga činjenica koja je veoma važna, kada je riječ o položaju i pravima muslimana u Njemačkoj, jeste da se useljenici u Njemačku smatraju kao stranci (Ausländer) i ne dobivaju status useljenika, a do 2000. godine tako su tretirali i njihovu djecu rođenu u Njemačkoj, te stoga ne predviđa nikakve mjere protiv rasizma niti mjere za osiguravanje jednakopravnosti i jednakih mogućnosti za sve. Ove su činjenice za posljedicu imale homogenizaciju i getoizaciju muslimana u njemačkom društvu.

STAV: Danas u Münchenu postoji veći broj džemata. Kada su Bošnjaci masovno počeli dolaziti u Njemačku, odnosno kada se počela javljati potreba za organizaciju u vidu džemata?
ARNAUT: Džemat “Sabur” u Münchenu organizira se i nastaje u mjesecu martu 1990. godine. Nekoliko entuzijasta Bošnjaka, svjesni važnosti i značaja džemata, posebno u sredinama gdje su muslimani manjine i gdje su izloženi asimilaciji i procesu otuđivanja, pokreću ovo veliko i za muslimanski narod važno povijesno djelo. Put od ideje do realizacije će biti težak i trnovit. Na putu ostvarenja formiranja džemata održava se nekoliko sastanaka u privatnim stanovima. Do tada se nekoliko Bošnjaka viđa i sreću petkom na džumi na adresi Dachauerstr. 36, gdje je namaze i džematske aktivnosti obavljao imam albanske nacionalnosti Jakub ef. Muhammedi. On je hutbe i vazove djelomično prevodio i na bosanski jezik upravo radi prisustva nekolicine Bošnjaka. Prvi sastanak inicijativnog odbora za osnivanje bošnjačkog džemata održan je u stanu Muhameda Ćemana. Drugi sastanak održan je u stanu Kasima Mešinovića, na kome je prisustvovalo 13 džematlija koji su podržali ideju osnivanja džemata. Na samom startu upućen je jedan dopis tadašnjem vrhovnom islamskom starješinstvu u Sarajevu u kome se upoznaju naši vjerski predstavnici s pomenutom inicijativom te zahtjevom da se izda dekret o tromjesečnom postavljenju imama. Vrhovno islamsko starješinstvo zasjedalo je 21. marta 1990. godine i na toj sjednici je izdato rješenje o postavljanju imama Fikreta ef. Arnauta za imama u džematu “Sabur”. Taj datum zvanično se uzima za početak funkcioniranja i rada prvog bošnjačkog džemata u Münchenu. Subotom i nedjeljom izvodila se vjerska pouka.
Ovdje treba spomenuti nesebičnu spremnost i velikodušnost dr. Ahmeda Halife, direktora Islamskog centra u Freimannu, koji nam je ustupio prostorije njihovog centra za razvijanje naših aktivnosti, bez ikakve materijalne nadoknade. Odziv djece na vjersku pouku bio je prilično veliki. Nedjeljom na podne-namazu također su se okupljali odrasli te je svake nedjelje poslije podne-namaza upriličeno predavanje. Smatramo da su ova predavanja imala veoma pozitivan odjek i džamija je svaki put bila sve punija. To je bio pokazatelj da je naš narod bio željan vjere. Džumu smo klanjali zajedno s Albancima u prostorijama mesdžida na adresi Dachauerestr. 36. Imami su napravili raspored da jedna hutba bude na bosanskom, a druga na albanskome jeziku, a jedno predavanje prije džume na bosanskom, a drugo na albanskom. Inače tu malu podrumsku prostoriju koja je bila totalno neuvjetna finansirao je Islamski centar u Freimannu, a bila je jedino pogodna što se nalazila blizu glavne stanice u Münchenu, dakle u samom centru grada, pa je bila povoljna za obavljanje dnevnih namaza. Tu smo klanjali dnevne namaze osim sabaha. U tim je prostorijama upriličen i punkt vjerske pouke srijedom i četvrtkom.
Na jednom od početnih skupova u džamiji u Freimannu nedjeljom naišao je tadašnji imam Zagrebačke džamije Hasan ef. Čengić s omladinskom ekskurzijom te održao dirljiv vaz, što je bio dobar impuls za početak džematskog rada. Nekoliko telefonskih razgovora obavljeno je i s imamom iz Stuttgarta Hamzom ef. Subašićem, koji je također dao korisne instrukcije oko početka osnivanja džemata. Došlo je i do razmjene posjete imama i džematlije na relaciji Stuttgart – München. To su bile lijepo organizirane i osmišljene posjete. Jedne smo prilike u početnim danima postojanja i razvijanja našeg džemata sreli kod Abdulaha Nanića imama Džemaludina ef. Ibrahimovića. On je već dugo vremena boravio u Njemačkoj. Sjedište mu je bilo u Nürnbergu i bio je zadužen ispred Njemačke da se brine o potrebama muslimana s područja bivše Jugoslavije. Posebno se brinuo o kategoriji emigranata. On je njemački državljanin i oslovljavali su ga muftijom. Prvo javno i masovnije okupljanje Bošnjaka u Münchenu na vjerskoj osnovi bilo je kroz džemat “Sabur” na čelu s organizatorima džemata i sa mnom kao imamom.
Mevludi su, kao što je već rečeno, imali posebnu draž i značaj na putu organiziranja džemata. Na mevludima bi se osjećala radost i sloga među muslimanima. Radovali bi se i mladi i stari. To su bili nezaboravni susreti. Džemat bi poslije svakog održanog i dobro pripremljenog mevluda bio bogatiji za kojeg člana. Džemat “Sabur” se isključivo finansirao od članarine i nešto veoma skromno od prihoda prodaje knjiga. Po islamskom učenju, velika vrijednost se predaje istrajnosti u djelima. U jednoj hadiskoj predaju se navodi: “Allahu su najdraža djela u kojima se istrajava, makar bila i mala.” A istrajni u dobrim djelima mogu biti samo pravi vjernici. To je jednostavno fenomen koji treba proučavati.

STAV: Kako se razvijao džemat “Sabur” u odnosu na ostale minhenske džemate?
ARNAUT: Džemat “Sabur” je osnovan 1990. godine i to je prvi džemat koji je osnovan među Bošnjacima u Münchenu. Danas naš džemat broji 320 porodica, a najveći broj članova imao je za vrijeme Agresije na BiH od 1992. do 1995. godine, kada je imao 1.400 članova. Uglavnom svi kasnije nastali džemati u Münchenu nastali su procesom odvajanja od matičnog džemata. Npr. 1994. godine formira se džemat “Fedžr”, u kome su većinom zastupljeni Bošnjaci iz Sandžaka i on je osnovan na inicijativu vjerskih lidera direktno iz Sandžaka. Kasnije, 1999. godine osnovan je džemat “Tevhid”, također cijepanjem jednog dijela džematlija iz “Sabura”. Ovo se desilo u periodu kada smo ušli u projekt kupovine vlastitog prostora 1998. godine i jednom dijelu članstva nije odgovarala lokacija zapadne strane grada Münchena. To je bio jedan težak period za džemat “Sabur” jer je finansiranje džematskog novokupljenog prostora išlo isključivo preko članova. Mi smo za potrebe rada našeg džemata uspjeli kupiti zgradu koja je koštala milion i sedam stotina i pedeset hiljada DM. Od toga smo imali petogodišnji kredit u visini jednog miliona. U takvoj jednoj kriznoj situaciji spasonosna je bila akcija vakifa kojim smo uspjeli da od naših ljudi osiguramo potreban iznos za vraćanje kredita. Uspjeli smo mobilizirati 300 vakifa s iznosom vakufnine od po 3 hiljada DM, a njima smo zauzvrat obećali da će biti vakifi ovog džemata i njima će se učiti hatma svakog ramazana dok postoji ovaj hajrat.
Možda ovi statistički podaci izbistre malo sliku čitaocu da ima bolju predstavu šta je značilo u gradu Münchenu organizirati jedno ovakvo udruženje. Treba znati da u gradu Münchenu trenutno imaju 43 mesdžida i mjesta za obavljanje namaza. Najveća je centralna džamija s munarom koja je izgrađena za vrijeme olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine. U gradu Münchenu, po statistici iz 2014. godine, ima oko sto hiljada muslimana. Od balkanske populacije u Münchenu ima 17.471 građanin iz BiH, 13.841 iz Srbije i Crne Gore, dok iz Turske ima 39.204 građana. Ukupan broj stranaca u Münchenu jeste 419.391. München je multietnički grad s više od 100 različitih nacija. Zauzima površinu od 3.107 hektara s najdužim gradskim prečnikom od 118 km. Smješten je u podnožju Alpa na nadmorskoj visini od 519 m s izuzetno lijepom klimom. Kao grad je osnovan 1158. godine od monaha koji su na obali rijeke Isara ubirali crkvene poreze i po njima je dato ime gradu München. Ima sada 1.534,935 stanovnika. Od toga je 54 posto ateističke populacije. Onda slijede katolici s 33,1 posto populacije, 11,9 posto su evangelisti, 0,3  posto su Jevreji, dok se 0,7 posto odnosi na druge religijske sekte. Muslimani kotiraju s procentom od 7,2 posto, a islam kao vjera službeno nije priznat od države. Valjalo je u ovim okolnostima organizirati vjersku zajednicu i razvijati aktivnosti s ciljem čuvanja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Jedan od uspjeha kojim se ponosimo jeste da smo imali prijem kod gradonačelnika s polaznicima našeg mekteba.

STAV: Prema informacijama koje imamo, veliki broj bošnjačke omladine integrirao se u njemačko društvo. Mnogi su danas uspješni menadžeri i inžinjeri u velikim kompanijama. Postoji li opasnost od asimilacije?
ARNAUT: Prema mom mišljenju, postoji velika opasnost od asimilacije, koju dobrim dijelom koče upravo džemati. Svojim programima i aktivnostima promoviraju univerzalne vrijednosti koje treba čuvati, a to su jezik, vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Mi već imamo, kao što ste spomenuli, našu mladu populaciju koja je ovdje završila visoko obrazovanje i ponosni smo na njih. Radi ilustracije, navest ću podatak da je naš dugogodišnji predsjednik džemata dr. Šaban Musoski svršenik dva fakulteta i danas je uposlenik jedne velike kompanije, te uveliko pomaže rad i razvoj našeg džemata. Naravno, imamo i slučajeva naših intelektualaca koji ne znaju zaviriti u prostorije naših džemata iz različitih razloga. Rekao bih da je takve asimilacija davno progutala.

STAV: Kako i na koji način možemo spriječiti asimilaciju omladine, odnosno da li djeca imaju priliku učiti bosanski jezik i ne prekidati kontakt s tradicijom Bošnjaka?
ARNAUT: Održavanjem nastave vjerske pouke na bosanskom jeziku, kao i održavanje posebnih časova bosanskog jezika u mnogim džematima jeste aktivnost koju treba nastaviti njegovati i čuvati. Mi u sklopu naših programa imamo izlete za polaznike mekteba i za omladinu, a često održavamo i tribine s našim javnim ličnostima i profesorima iz domovine. Djeca imaju priliku učiti bosanski jezik kroz časove dopunske nastave koji se organiziraju na različitim mjestima. Između ostalog, i kod nas se nedjeljom već drugu godinu održavaju časovi dopunske nastave. Nadamo se da će u skorije vrijeme i Njemačka krenuti putem drugih država iz okruženja i da će priznati islam i tome omogućiti i djelovanje islamskih zajednica da budu u rangu i tretmanu ravnopravnih drugih vjerskih zajednica. Apeliram na sve nivoe naših utjecajnih institucija i pojedinaca da uvijek spominju i naglašavaju ovu činjenicu jer je islam ovakvim tretmanom diskriminiran. Veliki je minus za sve političke faktore u Njemačkoj što islam kao monoteistička nebeska religija do danas ima ovako neriješen status u Njemačkoj, a u ekspanziji je. Često sam isticao ovu činjenicu gdje god sam bio u prilici.