Bajrami, osim toga što su najvažniji bošnjački vjerski praznici, za bošnjački su narod već nekoliko decenija i vrijeme kada se odigravaju neki historijski, čak i sudbinski važni momenti, nažalost, uglavnom tragedije. Svi se sjećamo prvog dana krvavog Ramazanskog bajrama iz aprila 1992. godine, kada su srpski agresori zauzeli Bijeljinu, započinjući i ubijanje Sarajeva. Pamtimo i Kurban-bajram iste godine, kada je počeo pokolj bošnjačkog naroda Ljutočke doline u Krajini, ali i Diviča kod Zvornika, dok su se u isto vrijeme odigravali najstrašniji zločini u Višegradu, u kojem su srpski zločinci na Mostu Mehmed-paše Sokolovića ritualno klali Bošnjake.
Nažalost, čini se da je postao gotovo pa običaj da Bošnjacima za Bajrame, umjesto čestitki ili darova, komšije spremaju najgora iznenađenja, koja ih nekako redovno zateknu potpuno nespremne. Stoga se nije zgoreg zapitati u kakvom to halu, u kakvom stanju i raspoloženju Bošnjaci dočekuju i ovaj prvi Bajram 2022. godine. Kakva je situacija među njima samima, a šta se dešava u okruženju? Šta su to Bošnjaci spremili za sebe, a šta su drugi spremili za Bošnjake?
PANDEMIJA NEPOVJERENJA
Pođimo prvo od najtežeg i najstrašnijeg iskušenja, koje je Bošnjake kao kolektiv zadesilo u ovih 25 godina nakon agresije. Iako je pandemija virusa korona svakako potresla i uzdrmala čitavu planetu, apsolutno sve države i društva, ona je razotkrila i neke specifične mahane bošnjačkog društva, sistemske greške koje se možda i ne bi mogle primijetiti bez krize ovakve magnitude. Ovdje nije riječ toliko o slabosti državnih institucija i njihovom neblagovremenom i zakašnjelom odgovoru na određene elemente krize, poput nabavke vakcina, jer su te slabosti ugrađene u sami Ustav Bosne i Hercegovine i svi su ih trebali do sada biti odlično svjesni.
Ono što zaista iznenađuje jeste reakcija bošnjačkog kolektiva, koji je nespremno dočekao sabotaže srpsko-hrvatske politike na nivou državnih i entitetskih institucija, i to u takvoj mjeri da je dopustio da ga se u cijelom procesu beskrajnih sabotaža i podmetanja još i dodatno obmane pa je svoje ogorčenje usmjerio isključivo na vlastite političke predstavnike, a time i vlastiti politički suverenitet. Ovo nije pokušaj da se bošnjački politički predstavnici aboliraju od svog dijela političke odgovornosti, već prije da se skrene pažnja na činjenicu da dobar dio bošnjačke javnosti ne vidi da se na bošnjačke predstavnike napada iz razloga koji imaju malo veze s borbom protiv korupcije, a daleko više s namjerom da se kompromitacijom i kriminalizacijom oslabe bošnjačke političke pozicije. Istini za volju, teško bi se moglo bilo šta bolje i očekivati od društva koje se nalazi pod svojevrsnom medijskom okupacijom i kojem se pamet razvlači doslovno na dnevnoj osnovi.
Ipak, jednom dijelu bošnjačke javnosti i društva ne služi na čast činjenica da je sebi dopustio da bude obmanut propagandom paraobavještajnih paramedija u takvoj mjeri da počne dovoditi u pitanje humanizam, etiku, savjest, pa čak i samu ljudskost doktora najveće zdravstvene ustanove u državi. Makoliko maliciozno i dugotrajno bilo medijsko bombardiranje izmišljenim aferama, sama činjenica da postoji dio bošnjačke javnosti i društva koji je spreman povjerovati da njegovi politički predstavnici namjerno kupuju pokvarene respiratore da bi zatim doktori svjesno na njih stavljali oboljele te ih tako ubijali ipak pokazuje da postoji i ozbiljna kriza autoriteta i krajnjeg međusobnog nepovjerenja u bošnjačkom društvu.
POLITIČKE NUSPOJAVE
Ova nesretna karakteristika naročito je došla do izražaja prilikom još jedne medijske afere, kada su se umjesto respiratora ovaj put koristile vakcine kako bi se ponovo ideja kredibilnosti bošnjačke politike dovela u pitanje. A o kakvom je relativizmu riječ, pokazuje i to da, dok se afera Respiratori napuhivala prikazivanjem bošnjačkih političara kao korumpiranih lopova koji djeluju netransparentno mimo državnih i entitetskih institucionalnih okvira, afera Vakcine je pumpana na tezi da su bošnjački političari nesposobni jer nisu u stanju da djeluju van tih istih blokiranih institucionalnih okvira države i entiteta. U svemu je tome dio bošnjačke javnosti potpuno izgubio iz vida prave krivce, koji i jesu razlogom zašto bošnjački predstavnici nisu mogli djelovati kroz oficijelne institucije.
Kada su bošnjački predstavnici, zbog posvemašnje nestašice na svjetskom tržištu, u uvjetima nemilosrdne monopolizacije proizvoda, ali i kanala distribucije, pokušali nabaviti respiratore preko privatnih posrednika i dobavljača, optužilo ih se i progonilo kao lopove. A kada su se nakon toga, prilikom nabavke vakcina, odlučili za oficijelne mehanizme, poput COVAX-a, opet ih se optužilo, ovaj put da su nesposobni i neodgovorni. Štaviše, i kada je postalo jasno da srpska politika, kako Beograda, tako i Banje Luke, blokira bilo kakvu mogućnost da Federacija BiH nabavi vakcine direktno iz Rusije, opet su za veliki dio “sarajevskih medija” i dio bošnjačke javnosti nekako glavni krivci bili bošnjački politički predstavnici.
Ista vrsta nastranosti demonstrirana je i tokom istinske međunarodne afere s „non-paperom“ kojom je opstanak Bosne i Hercegovine opet doveden u pitanje. Iako je u pitanju direktno i vrlo opasno ugrožavanje samog opstanka Bošnjaka kao naroda, dio bošnjačke javnosti, potaknut medijskim podzemljem, odlučio je abdicirati od pameti te sve tumačiti u kontekstu nekog „predizbornog dogovora nacionalista na vlasti“. To je poprimilo takve sulude dimenzije da se moglo naići na članke u nekim medijima, ili diskusije na društvenim mrežama, u kojima su pojedini novinari i mnogobrojni “analitičari” sasvim ozbiljno tvrdili je „non-paper“ ustvari pokušaj skretanja pažnje s afere “Respiratori” te da su u to upetljani mnogobrojni akteri, uključujući i predsjednike stranih država.
Da bi stvar bila gora, opet je postojao dio javnosti koji je bio spreman povjerovati u takve sulude konstrukcije. Kako tumačiti takvu vrstu političkog sljepila, gotovo svojevoljne retardacije? Zašto ona toliko podsjeća na iste suicidalne tendencije koje su pokazane i 1992. godine, kada je nemali broj pojedinaca u bošnjačkom narodu više vjerovao medijskim napisima umjesto vlastitim očima i ušima te je minimizirao opasnost i odlagao zbijanje redova, čak pritom optužujući i vlastite političke predstavnike za zavjere i loše namjere. A svi dobro znamo kako je to završilo i do čega je dovelo.
OPASNI TRENDOVI
Čini se da ovakva vrsta krize autoriteta stoji u direktnoj korelaciji s nezdravom politizacijom cjelokupnog bošnjačkog društva. Bošnjaci kao da su dolaskom demokratije prešli iz krajnosti potpune političke pasivnosti većine stanovništva tokom komunizma u krajnost politizacije skoro svakog oblika javne i društvene aktivnosti. Također, način na koji je danas uređena država, naročito Federacija Bosne i Hercegovine sa svojim kantonima, potiče političke ambicije velikog broja ljudi. No problem je izgleda dublji.
Nažalost, riječ je o vrlo nezdravoj politizaciji koju ne krasi borba ideja, već prije svega borba za fotelje mnogobrojnih javnih institucija i službi svih nivoa. Te fotelje ne znače tek sinekure za pojedinca koji u njih zasjedne, već i mogućnost patronaže, stvaranja čitave klijentelističke piramide koja postaje neka vrsta mreže socijalne sigurnosti, dugoročno osiguravanje društvenog statusa.
Ova vrsta politizacije pokazuje da je na sceni degeneracija bošnjačke političke kulture, koja je iz „krize parlamentarizma“ ušla u fazu krize samog stranačkog sistema praćene odumiranjem unutrašnje kohezije i hijerarhije stranaka te posvemašnjom personalizacijom politike i političkog života na gotovo svim nivoima. Stranački funkcioneri više nisu samo tek predstavnici vlastite stranke, njene politike i ideja, već sve više samostalni politički akteri koji funkcije na koje su postavljeni ili izabrani, te političku i finansijsku moć koja iz toga proističe koriste kao vlastiti „politički miraz“.
Napustiti stranku te preći u drugu, nekada sasvim suprotne političke i ideološke orijentacije, nije više političko samoubistvo za osobu koja bi se odlučila na tako nešto, već sasvim legitiman potez koji će pozdraviti dobar dio bošnjačkog biračkog tijela. Postavljati, smjenjivati pa ponovo postavljati kompletna rukovodstva javnih institucija čitavog kantona također je postao sasvim legitimni oblik političke borbe. To umjesto gađenja i revolta budi neobičnu strast i zanimanje dijela bošnjačke javnosti koje prati takve opasne procese poput neke telenovele.
Treba li i spominjati da sve ovo dovodi do permanentne političke nestabilnosti, gotovo političke anarhije, u bošnjačkom društvu. Ono postaje doslovno nesposobno koherentno reagirati, a kamoli aktivno djelovati u slučaju bilo kakve krize. Umjesto toga, imamo stalno političko vrenje unutar bošnjačkog društva potpuno i konstantno zauzetog prizemnim i sitničavim međusobnim političkim borbama, koje mu odvlače pažnju i iscrpljuju svu snagu i volju.
Nekada se čini da je bošnjačko društvu upalo u neku vrstu masovne histerije, da je u pitanju kolektivno duševno oboljenje, kriza političke svijesti naroda čiji je jedan dio potpuno pao pod utjecaj negativne propagande medijskih sihirbaza te smatra da mu nema druge već da lijevom sebi odsiječe desnu ruku, ne uviđajući da bi u takvom postupku i procesu samopovređivanja iskrvario do smrti.
OKRENIMO SE JEDNI DRUGIMA
Ako je to već stanje u kojem dočekujemo i ovaj Bajram, onda nije politički stereotip već politički imperativ ponovo i stalno pozivati na istinsko bošnjačko jedinstvo. To nije poziv za okupljanje u jednu ili nekoliko stranaka, već prije svega poziv na ponovno uspostavljanje međusobnog povjerenja, apel da se sačuva zdrav razum, da se ne dopusti da medijska okupacija te prizemni interesi sitnih politikusa dovedu do kolektivnog pomračenja uma zbog kojeg ne bismo bili kadri vidjeti brojne opasnosti koje prijete samom opstanku naše države i naroda, dok se samoproždiremo i samorazdiremo. Poziv na jedinstvo jeste poziv na uspostavljanje čvrstih okvira unutar kojih se mora ograničiti međusobna politička borba onih stranaka i aktera koji se nazivaju bošnjačkim i probosanskim, zadavanje granica legitimne političke borbe izvan koje svako istupanje mora biti tretirano kao maliciozna subverzija bošnjačkih nacionalnih interesa. To je poziv na smirivanje međusobnih tenzija, poziv da se odbaci politički radikalizam svake vrste te vrati umjerenost u međusobnim odnosima kao temeljnoj vrlini bošnjačke političke kulture.
Sve to više nije pitanje dobrog političkog ukusa ili bontona već doslovno opstanka same bošnjačke političke kulture i njenih temeljnih vrijednosti, čiji bi nas nestanak odveo u posvemašnji moralni relativizam te političku anarhiju nesagledivih posljedica. Stoga bi možda ponajbolja vrsta bajramske poruke Bošnjacima u ovom političkom kontekstu bio poziv da nakon klanjanja bajram-namaza, uprkos svim političkim podjelama i netrpeljivosti, zaista iskreno čestitaju jedni drugima, da se rukuju i zagrle te pritom dobro međusobno zagledaju u oči i konačno shvate da gledaju oči vlastitog brata pored kojeg drugog nemaju, niti će ga ikada imati.