Predugo se, ali izgleda bezefektno, među Bošnjacima prepričava kazivanje akademika Filipovića o bošnjačkoj kratkovidosti. Malo koji Bošnjak nije čuo za Sulejman-bega, kojem je kućna pomoćnica, na pitanje šta se to priča u kućama katolika, pravoslavaca i muslimana, odgovorila da se u katoličkim kućama priča o onome šta je svećenik govorio, u pravoslavnim kućama se priča o politici i uniformama, šta su uradili žandari, gdje su bili šumari, šta je s vojskom, kako je bilo na sudu, dok se kod muslimana priča o tome šta će se sutra za ručak. Helem, toliko se navedeno kazivanje prepričava među Bošnjacima da bi insan pomislio da su se Bošnjaci napokon distancirali na pristojnu udaljenost od sofre i sinije, bureka i hurmašice, ćetenije i sutlije, hošafa i himbera, geršla i kadaifa, somuna i halve, rešedije i baklave... ali jok! Bošnjaci, čini se, još nisu izvukli ključnu po(r)uku iz kazivanja kućne pomoćnice, a trebali bi izvući pouku s nemilosrdne hegemonističke političke pozornice. Tačno da insana neka zebnja obuzme.

Misle Bošnjaci da će im neko drugi čuvati i braniti domovinu, slijepi su i pored očiju. Često, poput noja, gurnu glavu u pijesak da ne bi vidjeli i čuli istinu. Naravno, ima izuzetaka, ali mi se bavimo dominantnom pojavnošću na bošnjačkoj sveukupnoj društveno-političkoj sceni. Kad se Bošnjacima poruči da se uozbilje, oni zbijaju šale, prozivaju rijetke među njima koji vide dalje od sofre, krijući se iza lažnih profila, piskaraju, baš kao djeca, bježe iza zavjese, jer još nemaju hrabrosti ni da se sami sa sobom suče – oči u oči.

ŠUTNJA U BARUŠTINI

Gdje je tek bošnjačka sinhronizirana akcija zbog koje bi se njihovi susjedi zamislili, zapitali, zabrinuli, baš onako kako su Bošnjaci ovih dana obuzeti njihovim show programima, “pesmama”, saborovanjima, diplomatskim i podmuklim prijetnjama i sl.

Zbog odsustva akcije bošnjačka društveno-politička scena u kontinuiranoj je reakciji. Umjesto da sami pišemo svoje nacionalne programe, da se okupljamo i okrupnjujemo, ideje brusimo i razvijamo, mi tavoreći jedni druge prokazujemo, čitamo njihove zaključke i jadikujemo. A zašto nam je tako? Zato što se na ključnim pozicijama nalaze vrste Bošnjaka koje nisu dorasle vremenu.

Prva grupa Bošnjaka na pozicijama obuzeta je ličnim interesima, dominantno materijalnim, njima je ovladao onaj čisti i goli materijalizam. Gledaju da im pozicija bude što udobnija, mekša, lakša, bez obzira na to što je u očuvanju bošnjačke nacije zarad ove i buduće generacije nužno da ta pozicija bude toliko trnovita i bolna da je samo najhrabriji i najodlučniji prihvataju.

Druga grupa Bošnjaka na pozicijama su oni koji ne umiju potisnuti osvetnički poriv. Oni su na poziciji samo da bi se svetili – kome drugo nego li Bošnjaku! Sve kad bi tim ljudima i plaćali da potisnu poriv osvete, oni to ne bi mogli. Tako se bošnjačka društveno-politička scena ljulja kao klatno između golog materijalizma (akumulacije kapitala dok se na poziciji) i osvetničkog duha (uništavanja svih Bošnjaka neistomišljenika, koji fingiraju kao neprijatelji Bošnjaka na poziciji). Nema među Bošnjacima ni dovoljno glava koje bi balansirale među ovim grupacijama (idealista, realista, materijalista, egoista itd.) prije nego izbije bilo kakav, a kamoli ozbiljniji sukob.

Dok se tako na bošnjačkoj političkoj sceni ljudi od interesa međusobno slamaju, gaze, lome, uživaju u komforu, na drugoj strani srpska i hrvatska politička scena predano i pomno radi na podjeli države Bosne i Hercegovine, najprije na ekonomskom, vjerskom, obrazovnom, kulturološkom i energetskom polju, što, u konačnici, ima za cilj fizičku podjelu države, koja će, budu li Bošnje uživale od plate do plate, biti vrlo izvjesna.

Umjesto da je svaki dan kod Bošnjaka dan pune pripravnosti, saborovanja, stalnih zasjedanja, sjednica, institucionalnih, vanistitucionalnih, pojedinačnih i kolektivnih, a koje bi imale samo za cilj da spriječe ponovni genocid nad Bošnjacima i podjelu njihove države, Bošnjaci brižno gaze jedni druge, glođu se između sebe, a medijatori, koji bi to morali biti na svakom nivou administrativne i teritorijalne organizacije, ganjaju neke svoje pozicije, udobne živote, luksuzne godišnje odmore, šalju nam kojekakve parole (sapirući vlastitu savjest i tražeći opravdanje vlastitoj pasivnosti) i sl. Na akademsko-kulturnom polju Bošnjake gaze susjedni projekti šunda i kiča, što ima za posljedicu kulturnu asimilaciju Bošnjaka. I koga briga?

Bošnjačka akademska zajednica, u toj baruštini, koju je i sama proizvela, pretežno šuti, a kad i progovori, bolje bi joj bilo da nastavi šutjeti, jer nerijetko uništava i ono jedva izboreno i skupo plaćeno bošnjačko reanimiranje nacionalnog identiteta.

Zar je tolika mudrost okupiti po deset Bošnjaka sa svakog univerziteta i kreirati strategiju?! Zar je tolika mudrost okupiti sva “Preporodova” društva, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Krug 99 na čistim bošnjačkim osnovama? Da, jeste, jer šta će reći bosanski Hrvati i Srbi, šta će reći Bosanci, šta će reći endemske apologete građanštine?! Mogu zahaturiti, a bošnjačka akademsko-kulturna zajednica duboko je iskompleksirana i premrežena snishodljivim i poltronističkim ljudima. Zato baruština godi mnogima.

TESTIRANJE ZA DŽEHENNEM

U tim i takvim okolnostima Bošnjaci, kao djeca pred ekranom, u nedostatku vlastitih ideja, akcija, saborovanja, zasjedanja, polemiziranja i djelovanja prate susjedne aktivnosti. I ne samo da ih prate nego se jadni upinju da to podrže, glasaju, odnosno analiziraju ono što susjedi kažu, tobože, eto, nešto novo je na sceni (samo za laike).

Tako je i sa svesrpskim saborovanjem nakon kojeg su se Bošnjaci dali da pomno analiziraju šta to srpski politički, akademski, vjerski i kulturni vrh želi. To ne bi ni bio problem da su Bošnjaci sami sa sobom i unutar sebe riješili neka pitanja, jer tek tad bi se Srbi zapitali kako se obratiti Bošnjacima?!

Prije godinu Bošnjaci su testirani kad im je diktator u liku Visokog predstavnika derogirao Ustav, urušio njihovu izbornu volju, nametnuo snishodljivu i potkupljivu kartel-vlast, a oni ni mukajet. Ostali mirni, kao usnule djevojčice. Umjesto da se nisu mrdali s ceste i ispred Parlamenta, oni su kao djeca cvijeća malo galamili i otišli svojim kućama da gunđaju sebi u njedra. Ništa Bošnjake ne budi, pa zar bi ih mogao probuditi svesrpski sabor, grandovi, show programi i slično?! Tako su Bošnjaci pokazali da ih možeš gaziti i da će oni trpjeti, mogu trpjeti sve, a reagiraju tek kad agresor nasrne, i to samo i isključivo oružjem, onim težim, ne lakšim! Do kada, dragi Bošnjaci, gdje je ta kičma, zar su na pozicijama pretežno sve goli beskičmenjaci i sitnošićardžijce?!

Bošnjaci prate srpske ili hrvatske tv kanale, slušaju srpsku ili hrvatsku muziku, “pevaju pesme”, gledaju njihove serije, filmove, dokumentarce, programe, srpsko-hrvatski titlovane i sinhronizirane crtane filmove (u školama, vrtićima, domovima, kućama), učestvuju u njihovim show programima, plešu i smiju se uz negatore genocida, pa čak i uz članove porodica počinioca najgorih zločina. Međutim, zar je do naroda? Ne, narod teško možemo kriviti prije nego okrivimo i pozovemo na odgovornost bošnjačku akademsku, kulturnu, političku, medijsku, privrednu scenu, koja je zadužena da sve prethodne sadržaje kanališe bošnjačkim kulturološkim tokovima. Valja to primijetiti, ali ko će to primijetiti? Privrednik, koji je tek od jučer stekao neko bogatstvo i koji ne zna čemu bogatstvo služi (ne služi bijesnim vozilima i vilama), akademski ili kulturni radnik koji gleda da namakne u džep još koju hiljadu maraka više (ne shvata da njegovo znanje mora biti korektiv društva, a on neumorni pregalac na tom polju), vjerski službenici među kojima samo rijetki istinu glasno govore i na akciju pozivaju (njih ne zanima ko ih sluša nego da se stanje popravi). Od političara nemojmo očekivati da ispravljaju anomalije prije nego to učine prethodno navedena lica, jer se političar, po prirodi, prilagođava glasovima i ide onamo gdje je podrška veća, bez obzira na prevrtljive karaktere i odsustvo principa.

Završit ćemo s akademikom Filipovićem, kojem je amidža Muhamed-beg, početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, kazao da ćemo mi (mislio je na muslimane) platiti zločine NDH-zije nad Srbima, jer Srbi uvijek na Bošnjacima naplaćuju sve svoje nevolje, a što se uistinu i desilo 27. jula, kad je došlo do masovnog ustanka Srba. Tada je poklano sve živo u svim muslimanskim selima na ključkom srezu. Pametnom dosta!