Još iz vremena kada je Bosna i Hercegovina pala u ruke Osmanskog carstva, Bošnjaci su ratovali u tuđim vojskama van granica svoje države. Osmanskom carstvu Bosna je davala vezire, graditelje, naučnike, pjesnike, ali je isto tako dala i vojnike. Bošnjaci su upravljali u ime sultana Mađarskom, ratovali su u Sudanu osnivajući tamo svoja vlastelinstva, osnivali su fondacije koje su pomagale siromašnima u Meki. Bošnjaci su bili u redovima Osmanlija tokom pohoda na Beč, ratovali su na Kavkazu, pa sve do Jemena i Afganistana.
Kada su Habsburgovci anektirali Bosnu, bošnjačke pukovnije postale su elitne jedinice austrijske vojske. I u novija vremena ratovali su Bošnjaci daleko od svojih domova, pa je tako ostalo zabilježeno da se 1947. godine 40 Bošnjaka borilo na strani Arapa protiv Izraelaca na zidinama Jerusalema. Ipak, jedna od epizoda u historiji Bošnjaka ostala je relativno nepoznata i neistražena.
Riječ je o Bošnjacima koji su ratovali na strani pruskog kralja Friedricha II, sposobnim i vještim konjanicima koji će se toliko iskazati u osvajačkim pohodima da će nakon njih svaki konjički odred biti nazivan bošnjačkim, iako Bošnjaka u njima više nije ni bilo. A da bi se znalo otkud Bošnjaci u Pruskoj, treba se vratiti natrag u prošlost, u vremena prvih susreta Nijemaca s islamom i muslimanima.
Historija njemačko-muslimanskih odnosa ima duboke korijene, oni sežu još u 777. godinu, kada je Karlo Veliki primio tadašnjeg vladara Barcelone i Girone Sulejmana el-Arabija u gradu Paderbornu. Sulejman je pao u nemilost emira Cordobe, a Karlo je s njim sklopio pakt kako bi ga podržao. Ovaj susret smatra se jednim od prvih dokumentiranih susreta Nijemaca s nekim izaslanikom iz islamskog svijeta.
Četrnaest godina kasnije, intenzivirani su Karlovi odnosi s halifom Harunom el-Rašidom, a njemački izaslanici posjetili su Bagdad. Prema tada nastalim dokumentima, tvrdi se kako je Karlo bio prvi Evropljanin koji se upustio u dijalog s islamom. Njegov sagovornik bio je bagdadski halifa El-Rašid, koji mu je na poklon poslao slona 797. godine. Slona je doveo Jevrej imena Izak, koji je kasnije Karlu bio prevodilac tokom posjeta Bagdadu.
Karlo i Harun el-Rašid bili su najvažniji ljudi svog vremena, Karlo je osoba koju nazivaju “utemeljiteljem Evrope”, izravno je komunicirao s Bagdadom, a oba su vladara imala iste protivnike. S jedne je strane bio Bizant, a s druge strane stajala je islamska Španija. Španski Al‑Andalus bio je jednaka prijetnja i Karlu i Bagdadu, jer Cordoba nije smatrala El-Rašida vođom svih muslimana svijeta. Karlu i Rašidu vjera nije bila prepreka da se zajednički bore protiv Cordobe i Carigrada.
Nakon toga, ostali su u Njemačkoj tragovi iz srednjeg vijeka koji spominju arapske žene koje su križari doveli sa sobom, vraćajući se iz ratova na istoku. U blizini Hannovera i danas postoji kamen iz 17. stoljeća koji podsjeća na prve muslimane pokopane u Njemačkoj. Bili su to ratni zarobljenici iz Osmanskog carstva. U srednjovjekovnoj Evropi razvila se nova klima, bilo je to vrijeme prosvjetiteljstva, a jedan od zadataka bio je istražiti i učiniti prepoznatljivijim druge religije koje su do tada smatrane neprijateljskim. Posebno islam.
U tom je smislu posebno važna 1647. godina, kada je odštampan prvi neutralan prijevod Kur'ana kojeg potpisuje André du Ruyer. Njegov je rad koristio Wolfgang Goethe. Također, jedan od najvažnijih radova jeste prijevod Kur'ana Georga Salere iz 1734. na engleski jezik, koji se nedugo potom pojavio preveden na njemački jezik.
U srednjem vijeku nastaje i Parzival, romantični ep Wolframa von Eschenbacha, u čijem je središtu muslimanski vitez. Nasuprot epu, događaj iz 1731. nije poezija. Tada pruskom kralju Friedrichu Wilhelmu I (1713–1740) u ispomoć dolazi 20 “turskih stražara”, stasitih vojnika koji se stavljaju u njegovu službu. Za njih je kralj iduće godine u Potsdamu napravio molitvenu dvoranu, prvu njemačku džamiju. Friedrich I kazao je kako je to mjesto namijenjeno njegovim “muhamedancima” kako bi mogli obavljati svoje vjerske dužnosti. Naziv “muhamedanac” tada pojavio se prvi put u upotrebi na njemačkom jeziku. U to doba on nije bio diskriminirajući, štaviše, uvođenjem u zvanični jezik trebao je ukazati na jednakost muslimana s kršćanima.
Friedrichova vojska nije ostala samo na 20 “turskih stražara”, broj muslimanskih plaćenika u pruskoj vojsci brzo se povećao na više od hiljadu ljudi. O tome kakav je odnos imao prema religiji, možda i najbolje govori dokument iz 1740. godine, kada je Friedrich odgovorio na upit Gradskog vijeća Frankfurta, koje je htjelo znati može li katolik dobiti državljanstvo u protestantskom gradu. Kralj je odgovorio potvrdno, dodajući: “Sve su religije jednake i dobre ako su ljudi koji ih priznaju pošteni ljudi, a ako Turci dođu i žele živjeti ovdje u zemlji, onda ćemo za njih graditi džamije.” Pruski je kralj ostao vjeran tom motu do kraja svoje vladavine. Uz protestante i katolike, i muslimani i Jevreji dobili su pravo na slobodu bogoslužja.
Nasljednik pruskog kralja Friedrich II sazrijevao je od 1736. do 1740. godine u dvorcu Rheinsberg, sjeverozapadno od Berlina. Tamo se od ranih jutarnjih sati do kasno u noć bavi spisima filozofa te francuskom klasičnom književnošću. U Rheinsbergu se mladi princ okružuje oficirima i intelektualcima. Svira flautu i organizira festivale, održava okrugle stolove o umjetnosti, književnosti, filozofiji i povijesti. Također, postoje zapisi kako je Friedrich II bio oduševljen islamskom tolerancijom i naukom, često je razgovarao s islamskim učenjacima, a neki od njegovih savjetnika bili su muslimani.
Friedrich II postaje pruski kralj 31. maja 1740. godine. Kada je krunisan, imao je 28 godina. Za Prusku tada počinje potpuno novo razdoblje. Friedrich II provodi reforme u društvu, ukida mučenje, kažnjavanje dezertera, cenzuru novina, ali u isto vrijeme ojačava vojsku, s kojom 1740. upada u Šlesku, tada dio Habsburškog carstva. Ekonomski razvijena pokrajina nalazi se na strateški važnom položaju odakle Prusi mogu ugroziti Habsburško carstvo, tada svjetsku silu. Četiri godine kasnije, napada i Saksoniju i želi za sebe osigurati Bohemiju, današnju Češku, kako bi dodatno oslabio Habsburgovce.
Za samo četiri dana Friedrichove trupe upadaju u Prag ,u kojem se tada govorio skoro pa isključivo njemački jezik, ali ofanziva je zaustavljena. Vojska se mora povući, desetkovana udarima pokretnih Austrijanaca, ali i tifusom, dizenterijom i dezertiranjem prisilno regrutiranih vojnika. Ipak, povlačeći se u Šlesku, kralj uspijeva iznenađujuće pobijediti Austrijance u junu 1745. godine u bici kod Hohenfriedeberga. Narod ga proziva Velikim.
Upravo je ta 1745. godina najvažnija za priču o Bošnjacima u pruskoj armiji pod komandom Friedricha II. Naime, tada je Sarkis, izvjesni albanski trgovac zlatom, Friedrichu ponudio usluge bosanskih konjanika, kao protutežu tatarskim konjanicima koji su služili u ujedinjenoj saksonskoj i poljskoj vojsci. Njih su navodno na izlazak iz turske vojske pridobili Sasi, a kasnije se i oni pridružuju pruskim jedinicama. Nakon što su ustrojeni u konjički puk, bili su jedina pruska vojna formacija naoružana kopljima.
Friedrich je Bošnjake 1745. godine organizirao u 1. husarskom puku “Von Ruesch”. Nije poznato koliko ih je tačno bilo, no neki izvori spominju brojku od 60 konjanika. Prema istim izvorima, oko 90 posto bilo ih je “muhamedanske vjere”, a među njima se nalazio i određeni broj kršćana, pa se tako spominju imena poput Aleksandra ili Ivana Bosniaka. Koliko je Friedrich bio zadovoljan njihovim umijećem, govori i činjenica da im je dodijelio stalne garnizone na istoku Pruske.
Bošnjački kopljanici, ili “Bosniakenkorps”, spominju se i u Glasniku Zemaljskog muzeja 1902. godine. Bošnjaci su nosili prepoznatljive krznene kape, uske čakšire, laganu kožnu obuću i tijesne jeleke, a način na koji su ratovali inspirirao je kasnije osnivanje nekoliko takvih “bošnjačkih” pukova širom Evrope, iako Bošnjaka u njima uopće nije bilo. Bošnjački se pukovi sve do početka 20. stoljeća spominju u Poljskoj, Danskoj, Bavarskoj, Holandiji, pa čak i u Švedskoj, a naziv su zaslužili zbog načina ratovanja koji je do tada bio potpuna nepoznanica evropskim oficirma tog vremena.
U državnom arhivu u Berlinu i Dresdenu postoje dokumenti u kojima stoji kako je u ljeto 1745. usred rata “mala grupa muslimanskih Bošnjaka stigla u pruski kamp u Chlum u Bohemiji na služenje vojnog roka”. Riječ je, dakle, o prostorima današnje Češke Republike. Iako je pruska vojska u svojim redovima u to vrijeme imala mnoge pripadnike gotovo svih evropskih naroda, dolazak Bošnjaka, te neobične konjičke divizije, bio je vrlo neobičan. Govorili su nerazumljivim jezikom i bili odjeveni u “šarenu orijentalnu nošnju”.
Ono što također stoji u dokumentima arhiva jeste da su konjanici od 1745. do 1761. godine ratovali pod bosanskom zastavom sve dok 1799. godine nisu postali dio pukovnije “Tovarczys”. Ona se “sastojala djelomično od ‘muhamedanaca’ različitih nacionalnosti, ali u jedinstvenom obliku”. Muhamedanci različite nacionalnosti bili su Bošnjaci, Albanci i Tatari.
U prusku vojsku zvanično su primljeni 26. jula 1745. godine. Svaki od njih imao je mjesečnu plaću od pet talera i 21 groša. Od toga se novca morala održavati odjeća, oružje i konji. Bošnjaci su bili prvi vojnici pruske konjice koji su, pored puške i sablje, nosili koplje s dvokrakom zastavom. U prvim godinama Sedmogodišnjeg rata (1756–1763) “Bošnjaci” su se još uvijek borili kao mješovita skupina u svojoj narodnoj nošnji. Od 1760. počinju nositi uniforme i s glava skidaju turbane. Bošnjaci i Tatari ratovali su 1756. godine pod zapovjedništvom feldmaršala Von Lehwardta na istoku Pruske. Dvije godine kasnije uspješno su se borili protiv ruske konjice u Pomeraniji, Neumarku i Zorndorfu. Sudjelovali su u okupaciji Kolberga, borili se na području današnjeg poljskog Poznańa.
Petnaest godina nakon dolaska Bošnjaka, Prusi počinju širiti glasine kako Osmanlije planiraju rat protiv Rusije. Varka je upalila i brojni muslimani, pripadnici ruske vojske, prelaze pod prusku zastavu. U januaru 1762. godine od tih vojnika osniva se Bošnjački korpus, koji čini oko hiljadu vojnika. Imaju i svog imama, riječ je o “poručniku Osmanu, propovjedniku pruskih muslimana”.
Ipak, čini se kako u tom puku više nije bilo Bošnjaka. Tolerancija prema muslimanima u Pruskoj bila je u skladu s vanjskom politikom, koja je od 17. stoljeća gradila prijateljske odnose s Osmanskim carstvom, za razliku od Austrije i Rusije. Godine 1777. u izvještaju tadašnjeg osmanskog ambasadora u Pruskoj, poslanom sultanu Abdulhamidu I, stoji i ovo: “Stanovnici Berlina priznaju poslanika Muhameda i ne boje se priznati da su spremni prihvatiti islam.”
Bošnjačka pukovnija raspuštena je 26. jula 1807. godine. Tako je okončana 60-godišnja tradicija egzotične, legendarne vojne jedinice, vjerovatno najčudnije, ali nesumnjivo jedne od najhrabrijih i najslavnijih konjičkih jedinica velikog pruskog kralja.
