Trideset tri godine prošle su od zločina u istočnoj Bosni - zločina u selu Jusići, općina Zvornik, gdje je 27. maja 1992. ubijeno 50 bošnjačkih civila, među njima i žene i starci.

Njihova krivica? Ostali su u svojim kućama. Vjerovali su da ih niko neće dirati.

Danas, 2025. godine, ti ljudi nisu dobili pravdu. A država, umjesto da štiti žrtve, ostavlja ih da se svakog maja iznova suočavaju s istom tišinom.

Ostaje sjećanje, bol i, najgore od svega, ponovna poniženja.

Optuženi dolazi - na mjesto zločina!

Ako je iko mislio da ne može gore od šutnje, 2022. godine se uvjerio u suprotno.

Vlado Ristanović je s Perom Radićem, Božom Vidovićem, Petkom Tomićem i Brankom Studenom optužen za ubistva i progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Jusića u maju 1992. godine.

Optuženi Ristanović upravo u Jusićima, bez ikakve najave i uz "pratnju" svojih advokata, pojavio se 2022. godine na mjestu gdje je, kako tvrde brojni svjedoci, lično ubijao.

Ušao je u selo automobilom, hodao jusićkim sokacima, dolazio do podruma iz kojih je izvodio žrtve. 

Žene koje su ga prepoznale, stale su mu na put. I tada su, godinama kasnije, ponovo gledale istog čovjeka, na istim mjestima, s istim pogledom.

"Grize li te savjest?", pitala ga je Hajrija Hasanović. Nije ni morao odgovoriti. Sama njegova prisutnost bila je odgovor.

Optuženik Vlado Ristanović došao na mjesto gdje su vršeni ratni zločini

STAV U JUSIĆIMA: Odvodio Bošnjake u smrt, sada im opet ulazi u kuće

Pravda ne samo da kasni, ona je ponižena

Da bude jasno, ono što su advokati i optuženi uradili 2022. godine nema veze sa zakonom. To je bila samovoljna demonstracija sile i zastrašivanja.

I što je najtragičnije, takav čin nije naišao ni na jednu ozbiljnu reakciju institucija.

Preživjeli Bošnjaci ostali su sami. Da traže pravdu. Da se bore za dostojanstvo. Da brane istinu, iako to nije njihov posao.

Nije Hajrija Hasanović sudija. Ni druge žrtve. Ali su garant da se Jusići neće zaboraviti. Jer sistem to očigledno pokušava.

Imenovanje Vasića

Zvornik pamti, Republika Srpska nagrađuje: Političke funkcije kao dio šire strategije negiranja ratnih zločina

Povratak kao čin hrabrosti

I da paradoks bude veći, Jusići nisu samo mjesto zločina. Oni su i mjesto prvog bošnjačkog povratka u Republiku Srpsku. Simbol otpora i snage.

Godine 1996. prvi Bošnjaci su se vratili u svoje porušene, minirane kuće. Bez zaštite, bez sigurnosti, ali s nepokolebljivom voljom. Oni koji su preživjeli zločin, odlučili su - vratit ćemo se. I ostali su.

Husejin Muratović je pred samu odluku za povratak na svoje, bio kod prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji im je dao punu podršku za povratak i izrazio svoj strah po pitanju sigurnosti, jer je to bila samo godina nakon genocida u Srebrenici.

- Predsjednik Izetbegović je tada istinski stao iza povratka. Obećao je sve resurse da nas zaštiti. Mi smo tokom rata bili na prostoru Sapne, svakog dana smo gledali u svoje kuće. Bili smo odlučni da želimo na svoje - izjavio je Muratović ranije za Preporod. 

Njihov čin bio je herojski. I danas je ostao neprepoznat, nezahvalno ignorisan, dok se zločinci kreću slobodno, a svjedoci primaju prijetnje i traže zaštitu.

U zemlji koja sebe naziva demokratskom i pravednom, 33 godine bez presude za masovni zločin nad civilima trebale bi izazvati alarm.

Umjesto toga, imamo sistemsku tišinu. Tužilaštva odugovlače. Suđenja se odgađaju. Optuženi slobodno šetaju. Porodice žrtava iznova proživljavaju istu bol. Sve to dok država gleda u drugu stranu.

Dženaza 1. juna

U Memićima će biti ukopane četiri žrtve, tri bez identiteta

Bošnjaci Jusića su pokazali dostojanstvo i snagu. Obnovili su selo. Odgojili novu generaciju. Izgradili džamiju. Ulažu, rade, žive. Ali ne pristaju na zaborav.

Zato i ova godišnjica treba biti i glas protiv nepravde. Protiv zaborava.

I protiv svih koji su omogućili da se zločinci slobodno kreću, dok majke ukopavaju djecu bez presude u ruci.