U vojnim analima Prvog svjetskog rata, datum 7. juni 1916. godine zabilježen je kao dan kada je Druga bošnjačka regimenta austrougarske vojske, u jednom od najsmjelijih juriša na čitavom talijanskom frontu, zauzela strateški ključnu kotu Monte Meletta. Ovaj vojni uspjeh, ostvaren uz izuzetno visoke gubitke, postao je centralni element mita o bosanskohercegovačkim jedinicama, čiji je borbeni poklič neprijatelju ledio krv u žilama, a čiji je istoimeni marš odjekivao ratištima od Galicije do Južnog Tirola. Analiza događaja, zasnovana na vojnim izvještajima i historijskoj dokumentaciji, otkriva kako je jedna precizno izvedena operacija prsa u prsa postala temelj reputacije najodlikovanije jedinice u cjelokupnoj Carskoj i kraljevskoj vojsci.

Sredinom 1916. godine, austrougarska ofanziva u Južnom Tirolu, poznata i kao "Kaznena ekspedicija" (Strafexpedition), imala je za cilj probijanje talijanskih linija i spuštanje u niziju prema Veneciji, čime bi se Italija izbacila iz rata. Međutim, napredovanje je zaustavljeno na platou Asiago, gdje je talijanska vojska uspostavila gotovo neprobojan sistem odbrane na planinskim vrhovima. Monte Meletta, sa svojim strmim liticama, sistemom bunkera, rovovima i preprekama od bodljikave žice, predstavljala je ključnu tačku otpora. Prethodni pokušaji osvajanja rezultirali su neuspjehom i teškim gubicima, zbog čega je komanda zadatak povjerila jedinicama koje su već imale reputaciju specijalista za najteže zadatke. Izbor je pao na Drugu bošnjačku regimentu (Bosnisch-Hercegovinische Infanterie Regiment Nr. 2), čija je okružna komanda bila stacionirana u Banjoj Luci, a njeni bataljoni popunjavani regrutima sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine.

Ove jedinice, prepoznatljive po fesu kao sastavnom dijelu uniforme – sivom u ratnim uslovima, a crvenom u paradnim – nisu bile etnički homogene. Naprotiv, njihov sastav je precizno odražavao vjersku strukturu Bosne i Hercegovine: prema službenoj evidenciji, činili su ih muslimani (Bošnjaci), pravoslavci (Srbi) i katolici (Hrvati). Upravo je ta multikonfesionalnost, uz izraženu odanost caru i vojničku disciplinu, smatrana njihovom snagom. Austrougarska administracija je od aneksije 1878. godine sistematski radila na izgradnji posebnog identiteta ovih jedinica, dozvoljavajući im specifične uniforme i poštujući vjerske običaje, što je rezultiralo stvaranjem izuzetno lojalnih i borbeno efikasnih trupa.

Napad na Monte Melettu, zakazan za 7. juni, bio je planiran kao munjevit i brutalan juriš. Nakon kratke artiljerijske pripreme, vojnici Druge bošnjačke regimente krenuli su u gotovo samoubilački uspon uz stjenovite padine, direktno na utvrđene talijanske položaje. Prema svjedočenjima učesnika i ratnim izvještajima, ključni momenat nastupio je kada su se vojnici, pod teškom mitraljeskom vatrom, približili rovovima. Umjesto da zastanu i potraže zaklon, jurišni odredi su, uz povike "Juriš!" i "Bošnjaci dolaze!", fiksirali bajonete i uletjeli direktno među talijanske branioce. Nastala je borba prsa u prsa, u kojoj su bosanskohercegovački vojnici, poznati po vještini rukovanja hladnim oružjem, u potpunosti razbili odbranu. U svega nekoliko sati, strateški vrh koji je mjesecima odolijevao bio je osvojen. Cijena pobjede bila je zastrašujuća. Samo u tom danu, regimenta je zabilježila gubitak od 208 poginulih vojnika, uz veliki broj ranjenih.

Borbeni poklič, koji je tog dana odjekivao planinom, nije bio slučajan. Bio je direktno povezan sa vojnim maršem "Die Bosniaken kommen" (Bošnjaci dolaze), koji je još 1895. godine komponovao Eduard Wagnes, kapelnik pri komandi u Grazu. Kompozicija je napisana u čast bosanskohercegovačkih trupa koje su te godine stigle kao smjena garnizona. Njen energični, orijentalnim motivima prožet ritam, brzo je postao popularan širom Monarhije. U ratnim uslovima, marš je dobio novu, psihološku dimenziju. Za saborce je predstavljao najavu dolaska elitnih trupa koje će prelomiti bitku, dok je za neprijatelja postao sinonim za strah od beskompromisnog i surovog protivnika. Zauzimanje Monte Melette pretvorilo je ovaj marš i prateći povik u legendu, cementirajući status bosanskohercegovačkih regimenti kao udarnih jedinica.

"U rukama su im samo bodeži i puške. Iscrpljena tijela stalno traže predah. Žestoka vatra s platoa Gallio ide u njihov desni bok. S leđa im udaraju granate s Monte val Bellea i Col del Rossa. A oni, kao da su gonjeni, uprkos smrti i paklu, idu sve bliže Monte Melettu. (…) Jedan neprijateljski mitraljez mijenja smjer, kosi na mjestu prodora u nadolazeću plimu. To je trenutak Huse Škorića. Poput zmije klizi ispod prepreke, skače, baca se na Alpince… udar… još jednom… i još jednom. Mitraljez šuti. Uzmiču. Dignute ruke… deset, dvadeset i više… Bošnjaci opijeni pobjedom kreću za bjeguncima, skaču, bacaju se, čuče i jure duž rova koji vodi ka trigonometru Monte Meletta", napisao je Schachinger.

Uspjeh na Monte Meletti bio je samo jedna u nizu bitaka u kojima su se ove jedinice istakle. Njihova hrabrost i žrtva na frontovima od Karpata do Soče donijele su im status najodlikovanije formacije u austrougarskoj vojsci. Vojnici iz Bosne i Hercegovine dobili su ukupno 42 Viteška križa Ordena Marije Terezije i preko 30.000 drugih medalja za hrabrost, što je statistički daleko nadmašivalo sve druge jedinice unutar monarhije. Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, ove regimente su rasformirane, a njihova priča potisnuta je u novim državnim i ideološkim narativima.

Međutim, sjećanje na njihovu žrtvu nije u potpunosti izblijedilo. Većina poginulih boraca sa Monte Melette, zajedno sa hiljadama drugih vojnika iz Bosne i Hercegovine, sahranjena je na vojnom groblju Lebring, južno od Graza u Austriji. Na ovom mjestu, gdje se nalazi i spomenik "Umirućem bosanskom vojniku", svake godine početkom juna održava se zvanična komemoracija u organizaciji austrijske države i udruženja "Crni krst". Ovaj događaj danas ne služi samo kao pomen na poginule, već i kao rijetka historijska poveznica između Austrije i Bosne i Hercegovine, svjedočeći o zajedničkoj, složenoj i krvlju plaćenoj prošlosti. Tako priča o Monte Meletti, sto godina kasnije, izlazi iz okvira vojne historije i postaje fenomen koji ilustruje kako se identitet, lojalnost i žrtva jedne generacije prelamaju kroz turbulentnu historiju Balkana i Srednje Evrope.