Novoizabrani predsjednik Libana Joseph Aoun pozvao je na sveobuhvatnu odbrambenu politiku za suprotstavljanje izraelskim napadima i na dijalog sa susjednom Sirijom. Načelnika vojske Aouna za predsjednika je izabrao libanski parlament, čime je okončan dvogodišnji politički vakuum otkako je predsjednik Michel Aoun napustio funkciju u oktobru 2022.

- Pozivam sve strane da razgovaraju o sveobuhvatnoj odbrambenoj politici koja će državi omogućiti da okonča izraelsku okupaciju i odbije njenu agresiju - rekao je Aoun u inauguracionom govoru u parlamentu. Obećao je da će obnoviti područja razorena izraelskim napadima, uključujući južni Liban, regiju Bekaa, južna predgrađa Bejruta i druga područja širom zemlje.

Kao vrhovni komandant Oružanih snaga, ponovo je potvrdio "isključivo pravo države na nošenje oružja".

- Imamo priliku da započnemo ozbiljan dijalog sa sirijskom državom i uspostavimo zdrave odnose između naših naroda - rekao je Aoun i naglasio važnost rješavanja pitanja sirijskih izbjeglica "bez rasističkih prijedloga ili negativnih pristupa".

 

 

Liban je mala zemlja. Prostire se na samo 10.000 kvadratnih kilometara. Važan jer zbog svoje vjerske raznolikosti, koja uključuje između 15 i 20 različitih zajednica – uglavnom muslimanskih i kršćanskih – ali, prije svega, zbog svog geografskog položaja. Kolonijalna podjela onoga što je bilo Osmansko carstvo ostavila je Liban u rukama Francuske, države koja je potakla klicu podjele između njegovih zajednica favorizirajući kršćane.

U novembru 1943. Liban je stekao nezavisnost od francuskog mandata, rezultat kolonijalne podjele Bliskog istoka dogovorene između Pariza i Londona u tajnim sporazumima Sykes-Picot iz 1916. Međutim, ta nezavisnost nije u potpunosti postignuta sve do 1946. kada su posljednji francuski vojnici napustili zemlju. Samo dvije godine kasnije, nova država se suočila sa stvaranjem Izraela duž svoje južne granice, što je dovelo do bijega ili protjerivanja nekih 750.000 Palestinaca, odnosno, Nakbe (katastrofa).

Liban je stjecište kultura i religija od davnina. Njime su vladala različita carstva, ali zemlja iz toga nikad nije profitirala. Libanom je dominiralo Osmansko carstvo, onda je nakon toga postao evropska kolonija, da bi nakon toga patio u građanskom ratu i konačno dočekao krhki mir koji je ugrožen atentatom na bivšeg premijera Rafika Haririja.

Liban je uvijek bio i dobro skrovište za progonjene manjine u kojoj stoljećima žive izbjeglice iz različitih regija, različitih religija, kršćani i muslimani, podijeljeni u različite sekte i upravo ta činjenica otežava njihovu koegzistenciju.

Danas je zemlja pretežno muslimanska, šiija je 35 posto, a 23 je posto sunita. Kršćana je 27 procenata, oni su prije svega maroniti, ali ima i pravoslavaca, Armena i protestanata. Posebno treba spomenuti Druze, šiitsku sektu nastalu u 10. stoljeću i nastanjenu u Izraelu, Siriji i Libanu, koja predstavlja sedam posto stanovništva zemlje.

Liban je usvojio konfesionalni sistem podjele vlasti od svog osnivanja, s mjestom predsjednika rezerviranim za maronitske kršćane, mjestom premijera za sunitskog muslimana i mjestom predsjednika parlamenta za šiju. Ovaj sistem je osmišljen kada su kršćani bili u većini, a suniti u većini među muslimanima, omjer koji je sada preokrenut visokom stopom nataliteta šiija.