Jedan od najznačajnijih predstavnika bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima s prostora novopazarskog Sandžaka jeste Ahmed Gurbi Novopazarac. Koliko je do danas poznato, Gurbi je autor jednog kompletnog divana na osmanskom jeziku. O dervišu, šejhu i pjesniku Ahmedu Gurbi-babi veoma su oskudni historijski podaci.
Znamo da je rođen i umro u Novom Pazaru i da je jedan dio života proveo u Edirneu. Do godina rođenja i smrti dolazimo posredno, preko njegovog Divana, koji je poslužio za djelomično rekonstruiranje njegove biografije.
U svom Divanu navodi kako ga je počeo pisati u Bosni 1135. godine po Hidžri (1722), u 25. godini, što kazuje da je rođen 1698. godine, a na natpisu na kamenoj ploči uzidanoj u prednji zid turbeta stoji da je građevina podignuta 1775/1776. godine, što upućuje da je vjerovatno umro koju godinu prije toga.
Jedno pažnje vrijedno priznanje ovom pjesniku prepoznajemo u imenovanju ulice koja prolazi pored Gurbijevog turbeta njegovim imenom.
Znaj da je Bosna domovina moja
Novi Pazar rodni grad je moj
Narod gazija i Ijudi ponosnih,
Boga jednog znaju, namaz ne puštaju
Narod naš, grad, djedovinu našu,
Uz dopust Gospodara ovo zborim:
Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim
Da od tuge svake naraštaj zaštiti…
Zemlja Bosna zavičaj je moj
svi ljudi svijeta ovo ime znaju
Gazija središte, to je
Kad’ mast prelije, sablja vodu pije…
Šeher moj sred Novog Pazara je
K’o u đulistanu bulbul zasjeli je
K’o pupoljak neprocvali
U sparini takvoj na mah ja ožednih
K’o voda bistra što spokojno stoji
Sa mnogo dana u godini snježnih
Hal moj u stvaranju neobičan posta
Bolnom ti se čini, i zdravi da ječi.
Tok vremena najzad, trenutku je jamac
Vlasnik uspravljeni sam na svom vatanu.
