Evropski dvorovi u srednjem vijeku, rado su za nevjeste imali bosanske princeze. Na taj način bosanska dinastija Kotromanića stupila je u rodbinske veze s više evropskih dinastija (Njemačka, Mađarska, Austrija, Bugarska, Španija, Srbija, Poljska). Neke od njih odigrale su značajnu ulogu u političkom, kulturnom i vjerskom životu tih zemalja.

Kotromanići su bosanskim dvorom, čije prijestolje je bilo na Bobovcu, vladali šest stoljeća

Kćerka bana Stjepana II Elizabeta postala je mađarska (Ugarska op.a.) kraljica. I njegove dvije unuke su sjedile na evropskim prijestoljima – Jagvida na poljskom, a Marija na ugarskom.

Princeza Elizabeta bila je takve ljepote da su se za nju otimali brojni evropski prinčevi. Od ponosnog oca uporno ju je tražio i srpski car Dušan za svoga sina Uroša, ali Stjepan je to odbio, mada su urgirali i neki ondašnji evropski krugovi. Srpski car ju je želio za snahu i zbog miraza jer je s njom mislio dobiti Hum (današnju Hercegovinu). Kad je vidio da ne ide milom, odlučio je to postići silom.

- S vojskom od 50.000 ljudi došao je pod prijestolni Bobovac kako bi lijepu princezu na silu doveo svome sinu. U zloj namjeri nije uspio. Bosanska prijestolnica bila je neosvojiva, a banova vojska nepobjediva, pa su se poraženi Srbi morali vratiti bez lijepe bosanske princeze - ističe poznati profesor i arheolog Enver Imamović.

Elizabeta je bila u braku sa ugarskim kraljem Ludovikom. Rodila mu je tri kćerke - Katarinu, Mariju i Jadvigu. Međutim prvorođena kćerka Katarina umrla je s osam godina.

Nakon smrti Ludovika, desetogodišnja kćerka Marija postala je kraljica Ugarske, a Elizabeta je postala reganta od trenutka ustoličenja Marije pa do njene udaje. Marija se udala za Sigismunda Luksemburškog, ali, nažalost njena i sudbina njene majke postaje tragična kada on iz Ugarske odlazi godinu poslije. Marija je tada zbačena sa prijestolja u korist napuljskog kralja Karla III.

Elizabeta je sedam sedmica nakon krunidbe Karla III naručila njegovo ubistvo, i iste godine sa Marijom odlazi u Hrvatsku, gdje su ih oteli plemići koji su htjeli osvetu kralja Karla III. Elizabeta Kotromanić, 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete zadavljena je pred očima svoje kćerke i tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana.

Elizabetina kćerka Jadviga postala je poljska kraljica. Kakva je bila i kakvu je uspomenu ostavila u narodu ostalo je zapisano u dokumentu koji se odnosi na govor Stanislawa Skarbimierza koji je održao prilikom njene sahrane u Krakovu 1399. godine u kojem stoji: "Molili smo se i plakali u tuzi za našom dobročiniteljicom. Glasovi naši dopirali su do neba, da nam je Bog sačuva kao ukras poljskog kraljevstva, za mir i kao naše posebno blago. Bila je utjeha udovica, siromaha i potlačenih. Vidjeli smo njenu majčinsku dušu u savjetovanju, opreznu u svim teškoćama. Uporno je nastojala sačuvati sve što je pripadalo poljskoj kruni. Znamo iz kakvog je plemenitog roda potjecala pa je u svemu plemenito postupala. Nikoga nikada nije uvrijedila. S pobožnošću je primala siromhe i za njih se brinula. Bila je nježna i tiha, nije se znala ljutiti. Vidjeli smo mnogo njenih plemenitih osobina, mnoge smo ih osjetili, i sigurno bi ih još više vidjeli da je Bogu drago bilo, da je još ostavi među nama. Neka nam bude zvijezda vodilja i utjeha, a kad nas obuzme tuga što je tako plenemita umrla, veselimo se da je takva bila dok je živjela. Njena slava među nama neće nestati, jer je ona, tako se u Boga uzdamo, na nebo smještena i usađena u srca ljudi. Njeno ime upisano je u knjizi života. Njena duša bila je od Boga i za to je i odletjela u Božije kraljevstvo. Svoj život je smatrala izgnanstvom i zato je iz ove doline suza otišla u nebeske dvore. Ona je njegovala i širila mir i radi toga je njeno mjesto na Gori Sionu. Ona se trudila da poštuje Boga i zato vječita radost zari njeno lice. Dok je živjela pretrpjela je strpljivo i ponizno mnoge nevolje, a da bi dokazala svoju strpljivost Bog ju je iskušavao strogim udarcima i raznim bolestima iz kojih je izišla čista poput zlata."

Princeza Katarina, mlađa kćerka bana Stjepana II, koja se udala za Hermana I u Štajersku, toliko je patila za očinskim domom i Bosnom da joj je otac morao poslati čitavu četu zemljaka da joj budu dvorjanici i prave društvo, kako bi joj bilo vičnije u tuđoj zemlji.

Marija Kotromanić također kćerka Stjepana II Kotromanića udala se za njemačkog grofa Ulricha V Helfensteina kojem je ovaj brak povisio socijalni status (jer je ona bila iz kraljevske vladajuće dinastije).

Ova bosanska princeza je sa sobom donijela miraz koji svjedoči o velikom bogatstvu, pored ostalog 10.000 zlatnih dukata, njenom mirazu divili su se gosti vjenčanja, a sve je zabilježeno i arhivirano u gradskom arhivu. Grof joj je kao dar prepisao nekoliko svojih posjeda, medju kojima i dvorac u Wiesensteigu. Marija Kotromanić finansirala je izgradnju bolnice u Geislingenu, koja još postoji.

I bosanski prinčevi su, međutim, ženili evropske princeze. Kotromanići su tako došli u srodstvo s austrijskom dinastijom Habsburgovaca, s ugarskim Anžuvincima, srpskim Nemanjićima, bugarskim Šišmanima, njemačkim Helfensteinima, štajerskim Hermanima.