Pravosudni epilog na 174. plenarnom zasjedanju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine donio je zvaničnu potvrdu onoga što je svakom laiku odavno bilo očigledno. Kao što se moglo i pretpostaviti, angažman inostranih agencija kojima entitetske vlasti iz Banje Luke plaćaju promociju secesije protivan je temeljnom pravnom aktu zemlje.

Na inicijativu zamjenika čelnika državnog Predstavničkog doma Denisa Zvizdića, sudije su pretresle sporazume koje je Vlada Republike Srpske sklapala preko okeana, s težištem na aranžmanu s kanadsko-američkom kućom "Dickens and Madson". Taj ugovor bez uvijanja je proklamirao razbijanje države, odnosno osamostaljenje RS-a, ali i niz drugih neustavnih zadataka kao što je brisanje s crne liste zvaničnika sankcioniranih zbog neustavnog Dana RS-a, preko eliminacije autoriteta i odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta, pa sve do jačanja političkog položaja Milorada Dodika, i to u periodu kada mu je mandat na čelu entiteta već bio pravosnažno oduzet odlukom Suda Bosne i Hercegovine.

U obrazloženju odluke, koja se proteže i na kasnije ugovore poput onog s početka 2026. godine, precizirano je da pravo na kreiranje budžeta ne daje entitetima odriješene ruke da javnim novcem finansiraju rušenje državnog suvereniteta. Sud je utvrdio i institucionalni vakuum jer u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji uređuje lobističku praksu, registar lobista, niti pravila djelovanja u toj sferi.

Naročito je apsurdan detalj iz ugovora u kojem se entitet RS lažno legitimizirao kao "strana politička stranka", trošeći budžetska sredstva na stranačke i separatističke agende. Sudije su podsjetile na nepobitnu ustavnu činjenicu da su entiteti tek administrativne jedinice podređene suverenitetu države Bosne i Hercegovine, bez ikakvog prava na samoodređenje, otcjepljenje ili status države.

I šta smo, na kraju, dobili ovim pravnim traktatom? Ništa osim još jednog jeftinog predizbornog poena za NiP-ov kadar.

Podnošenje ove apelacije od Denisa Zvizdića bilo je tek proračunato skupljanje političkih poena pred biračima, jer je i autoru inicijative i cjelokupnoj javnosti od samog starta bilo kristalno jasno da od ove apelacije pred državnim Ustavnim sudom u praksi neće biti apsolutno ništa. Riječ je o klasičnoj predstavi za mase u kojoj se pobjedom proglašava mrtvo slovo na papiru.

Tragična farsa leži u činjenici da cijeli civilizirani svijet plaća lobiste kako bi gradili i jačali državu, dok smo samo mi fenomen u kojem se plaća rušenje sopstvene domovine i to našim vlastitim parama. Šablon je do bola jednostavan i ponižavajući. Milorad Dodik zagrabi milione iz budžeta koji krvavo puni domaća sirotinja, potom taj novac prebacuje strancima da po svjetskim metropolama pljuju po Bosni i Hercegovini, a onda naši dežurni "pravni eksperti" slavodobitno uskoče sa svojim "eureka" zaključkom kako to, eto, nije po pravilu i ustavu. Kakvo epohalno otkriće!

Uskovidni sarajevski političari mašu sudskim presudama, a Dodik ne benda ni sud, ni državu, niti ih iole ozbiljno razmatra. On nesmetano krstari po Moskvi i Tel Avivu, provodeći svoju agendu u djelo, a sudovi mu prijete odlukama koje u praksi služe samo za potpalu. Postali smo jedina država na svijetu koja mirno, hladnokrvno i uredno finansira sopstvenu razgradnju.

Bez imalo sumnje, najveću političku i moralnu odgovornost za ovaj cirkus snosi vladajuća Trojka. Milorad Dodik je tokom cijelog ovog mandata nesmetano razvlačio državu, krčmio javni novac na njeno blaćenje i otvoreno radio na njenom razbijanju, a vrhuška Trojke je, zarad očuvanja vlastitih ministarskih i direktorskih fotelja, držala glavu pognutom. Šutjeli su, pravili se slijepi na secesionističke ugovore i paktirali s rušiteljima institucija samo da ne ugroze raspodjelu vlasti.