Nakon što su talibani umarširali u Kabul, svijet je spoznao da je politika vojnog nametanja demokratije nemoguća. Štaviše, napokon se spoznalo da su pojmovi militarizam i demokratija međusobno suprotstavljeni te da ne mogu supostojati jedan uz drugoga, odnosno u svojoj naravi militarizam poništava demokratiju i obrnuto. Osim humanitarne i izbjegličke katastrofe, talibansko preuzimanje vlasti otvorilo je i bezbroj pitanja koja se tiču američkog intervencionizma, ali ponovo je u fokus svijeta otvorilo prostor za bezbroj predrasuda prema islamu i muslimanima, a za taj posao su se talibani pokazali kao idealni likovi. Talibani otkrivaju civilizaciju i voze autiće u lunaparku, talibani otkrivaju teretanu i nespretno dižu tegove, bile su slike koje kao da su izašle iz humorističkog nastavka Borata.

U svemu tome, nekom je palo napamet da uporedi Bosnu i Hercegovinu s Afganistanom. Naravno, hrvatske analitičare ponajviše je zanimalo to što je primjer Afganistana pokazao da se ne može umjetno stvoriti nacija te su paralele išle u smjeru opravdavanja Čovićeve politike blokada. Odnosno, željelo se poručiti da, kao što u Afganistanu nije bilo moguće stvoriti naciju i uvesti demokratiju, nije moguća ni građanska država u Bosni i Hercegovini.

Uporedba je neprihvatljiva i zlonamjerna jer, da je u Afganistanu bilo 50 posto stanovnika za tu državu, Afganistan bi bez sumnje opstao. To jest, vladavina demokratske većine uvijek ima šanse da uspije. To Hrvati najbolje znaju jer su demokratskim putem glasali za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Stoga je posve neprimjereno da podmeću neuspjeh jer je Bosna i Hercegovina postala nezavisna na referendumu koji je izglasala većina stanovništva te je međunarodno priznata bez obzira na to koliko Srbi negodovali. Štaviše, u duhu nedavnih Milanovićevih izjava, hrvatska politika bi trebala pripaziti kada priziva manjinski status bosanskim Hrvatima, a zaista se trebaju priupitati kakav su status Srbi imali u Hrvatskoj prije agresije na tu zemlju. Bili su konstitutivni narod, a danas su zaštićena manjina u zemlji gdje službeno postoji samo jedna nacija – Hrvati.

Nadalje, ovakve su uporedbe na tragu tuđmanovske imaginacije i viđenja Bosne kao divljeg prostora koji treba pokoriti, a potom pripitomiti i civilizirati. Nešto slično nedavno je napisao bivši predsjednik VSTV-a Milan Telgeltija, zaključivši da “Zapad griješi u procjeni da će očuvanjem BiH Srbi i Hrvati demokratizovati Bošnjake i anulirati radikalizam”. Posve na tragu stare velikosrpske teze da Srbi brane kršćansku Evropu od mudžahedinskih hordi koje samo čekaju da krenu u juriš preko Save.

Ova izlizana teza ujedno je trebala biti opravdanje za genocid, etničko čišćenje i organiziranje konclogora. Aparatčik one politike koja je izvršila genocid taj ultimativni anticivilizacijski čin, koji je dokazan i presuđen u Haagu, vidi kao neku vrstu opravdane prevencije. Nisu li na isti način razmišljali i nacisti i nije li upravo ovakvo monstruozno stajalište najveća prijetnja Evropi? Ne zagovara li Telgeltija novi genocid ovakvim stajalištima?

Slijedom toga, lansirana je najveća podvala, teza da je Bosna i Hercegovina nekakav neuspjeli međunarodni projekt i da je sličnost s afganistanskim scenarijem poučna. Potpuno pogrešno, jer nije međunarodna vojna alijansa predvođena SAD-om oslobodila Bosnu i Hercegovinu, već ju je odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovine unatoč embargu. Pobjednika nema, ali s obzirom na to kakva je sila krenula na Bošnjake i državu, s obzirom na dvostruku agresiju i čak tri fronta (srpski, hrvatski i Abdićev kvislinški), uspjela odbrana jednaka je pobjedi. Pri tome, posve je jasno da međunarodna vojna alijansa ne postavlja marionetsku vlast kao što je to uradila u Afganistanu. Posebno ne među Bošnjacima. Postavili su Dodika, što se pokazalo krajnje štetnim i po državu i po sam srpski narod.

Legalni organi vlasti, koje je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu podržala, a ne postavila međunarodna zajednica, pokazali su političku zrelost i uspjeli izgraditi efikasan odbrambeni sistem i armiju koja je bila sposobna da očuva nezavisnost i teritorijalni integritet države. Kada je došlo do međunarodnog sporazuma, i međunarodna zajednica je ostala na stanovištu podrške legalnoj državotvornoj vlasti.

Naime, razlozi za očuvanje države Bosne i Hercegovine dolaze iznutra te je riječ o državotvornoj organskoj potrebi dominantno Bošnjaka, potreba nije uvezena izvana. Bosna i Hercegovina je, stoga, posve autentična i neuporediva, a u Afganistanu su vlasti s podrškom međunarodne zajednice posve propali te pokazali nezrelost u onome u čemu su dobili podršku te je očito “Veliki Brat” zaključio da su ulaganje i podrška neisplativi i neodrživi.

Uporedba je umjetna i tačna samo u onom dijelu gdje srpske i hrvatske subverzivne politike ulažu u paštunizaciju bošnjačke političke scene. Žele pokazati da je efikasni probosanski blok neodrživ, ulažući u njegovu destrukciju, s ciljem da međunarodna zajednica digne ruke te da se Bosna i Hercegovina proglasi nemogućom državom. Uskoro bi moglo započeti i etiketiranje bošnjačke politike kao talibanske s ciljem aktiviranja mnogobrojnih predrasuda prema muslimanima i profitiranjima na njima.

Kako god, uporedbe su apsolutno neprihvatljive, ali moglo bi se govoriti o iskustvima Bosne i Hercegovine i iskustvima Afganistana ili bilo kojih drugih konfliktnih ili postkonfliktnih društava. Moguće je, naprimjer, da Palestinci iskoriste iskustvo Bosne i Hercegovine u organiziranju odbrane i stvaranje disciplinirane vojske jer u tom pogledu Armija RBiH se može usporediti s najuspješnijim narodnooslobodilačkim pokretima u historiji.

Ono s čime pod hitno dio Bošnjaka mora prestati jeste promoviranje idiotske i odavno propale ideje bosanska nacije, koja ne samo da je nemoguća već služi kao potvrda svih srpskih i hrvatskih paranoja o bošnjačkom unitarizmu.

U svemu je ipak bilo zabavno čitati Dnevni avaz, koji je brže-bolje među prvima izbacio poredbu Bosne i Hercegovine s Afganistanom. Možda je riječ o direktnom nalogu iz komšiluka preko Drine, ali u ovom slučaju ipak bismo rekli da pokazuju ambiciju svoga vlasnika koji bi da se nametne i da bude neki Karzai ili Gani. Kad nije uspio na demokratskim izborima, pristao bi on da ga imenuju velikim Paštunom. A najviše ga raduje pomisao da bi nakon propasti države završio kao Gani, u helikopteru punom eura prebjegao u neki Porto Montenegro. Nadanje, ludom radovanje.