Mađarska riječ bosnyák pojavljuje se kao pridjev ili imenica. Prema definiciji Velikog rječnika mađarskoga jezika pridjev bosnyák “bošnjački, bosanski” i imenica bosnyák “Bošnjak, Bošnjakinja, Bosanac, Bosanka” označava pripadnike južnoslavenske nacije koja je postala islamske vjeroispovijesti u vrijeme turske okupacije, a živi pretežito u Bosni te Hercegovini.
Prvi podatak o riječi nalazimo 1508. kada se pojavljuje kao prezime, a prvi podaci o pridjevu i etnonimu potječu iz 1693. Leksem bosnyák dobio je vlastitu natuknicu u kapitalnom višetomnom rječniku mađarskoga jezika iz 1862. Taj rječnik ima izuzetno važno mjesto u mađarskoj leksikografiji, i to zato što se smatra prvim velikim jednojezičnim rječnikom mađarskoga jezika. Natuknicu nalazimo u njegovu prvom svesku, a pridruženi gramatički podaci daju na znanje da se radi o imenici, tj. etnonimu koji se odnosi na stanovnike Bosne i Hercegovine. Autori na kraju natuknice donose i poslovicu: Rá-rá kezdi, mint bosnyák a tánczot “Neprestance iznova težiti uspješnom obavljanju kakve radnje, a bez obzira na prethodni neuspjeh” Ispod te natuknice nalazi se i natuknica Bosnyákország “Bosna”. Ta se vlastita imenica više ne upotrebljava, štoviše u novijim rječnicima nema ni traga njezinoj upotrebi.
U etimološkome je rječniku mađarskog jezika navedeno da je mađarska riječ bosnyák srpskohrvatskog podrijetla. Naravno, etnonim Bošnjak nastao je sufiksalnom tvorbom od toponima Bosna i potvrđuje se od 15. stoljeća. Ta je riječ tada bila proširena na mađarskom prostoru, a ili zahvaljujući turskim okupacijama – jer su ju preuzeli i Turci – ili dolasku slavenskog stanovništva. Južni Slaveni od 16. su stoljeća masovno naseljavali razne dijelove Ugarske, a njihovi su migracijski valovi tekli sve do druge polovice 18. stoljeća. Na mađarskome dijelu Baranje živi i mala etnička skupina južnoslavenskog podrijetla koja sebe naziva Bošnjacima ili bošnjačkim Hrvatima. Njihovi preci uglavnom su se doselili u 17–18. stoljeću iz Bosne i žive u sljedećim naseljima: Salanta (mađ. Szalánta), Nijemet (mađ. Németi), Pogan (mađ. Pogány), Suka (mađ. Szőke), Udvar (mađ. Pécsudvard), Kukinj (mađ. Kökény), Semelj (mađ. Szemely).
Ti Bošnjaci, koji žive južno od Pečuha, govore istočnobosanski, šćakavski dijalekt štokavskog narječja s jekavskim refleksom jata. Smatraju se Hrvatima, za što potvrdu nalazimo u njihovoj katoličkoj vjeri, čime se razlikuju od pravoslavnoga življa mađarskog dijela Baranje, čiji pak pripadnici sebe smatraju Srbima. Na jugu Mađarske rasprostranjeno je i prezime Bosnyák, koje upućuje na bosansko podrijetlo nositelja. Međutim ne nalazimo ga među najčešćim mađarskim prezimenima, odnosno među onima koja nosi više od 1000 osoba u Mađarskoj.
Autori Velikog rječnika mađarskoga jezika bosanski jezik definiraju kao južnoslavenski jezik čiji su srodni jezici hrvatski i srpski. No u zagradama stoji i podatak nyelvjárásnak tartott “smatra se dijalektom”. Riječ je o dopuni koja izravno zrcali neznanje o jezičnoj stvarnosti na južnoslavenskome prostoru i neznanje o jezičnoj stvarnosti u Bosni i Hercegovini. Nažalost, takvo je stanje u Mađarskoj s jedne strane opće, a s druge je posve neshvatljivo stoga što je riječ o jezicima susjeda iz okolnih zemalja.
Slika o tome još je jasnija ako se doda to da se još uvijek događa da, primjerice, kakvo poduzeće traži radnika koji govori srpskohrvatski jezik. Sve to potvrđuje da je jezična politika zajedničke južnoslavenske države, tj. Jugoslavije, imala i još uvijek ima dugoročne negativne posljedice. Zanimljivo je to i u smislu da rječnik navodi prve podatke o bosanskome jeziku, koji potječu iz 19. stoljeća i prvih godina 20. stoljeća. To potvrđuje da upotreba naziva bosnyák nyelv “bosanski jezik” ipak ima oslonac i u mađarskoj tradiciji.
Prvi podatak o bosanskome jeziku nalazimo u velikom djelu istaknutog geografa Jánosa Hunfalvya iz 1884. godine. U knjizi Egyetemes Földrajz “Opća geografija” također piše o slavenskim jezicima. Utvrđuje da se slavenski jezici dijele na tri velike skupine: istočnu, zapadnu i južnu. Južnoslavenski su jezici po njegovu mišljenju, bugarski, srpski, hrvatski, slovenski i bosanski, za koji naravno rabi oblik bosnyák. Rječnik navodi sljedeći podatak iz 1901. koji se pojavljuje u ogromnom izdanju Az Osztrák-Magyar Monarchia írásban és képben “AustroUgarska u pismu i slici”, koje opisuje geografiju, kulturu, umjetnost, književnost, entografiju, povijest čitave Austro-Ugarske, odnosno svih zemalja Monarhije.
Poseban svezak namijenjen je i Bosni i Hercegovini te sadrži kratko poglavlje i o jeziku . Autor je tog dijela Davorin Nemanić, nekadašnji ravnatelj Prve gimnazije u Sarajevu. Antal Hodinka, slavist i povjesničar rusinskoga podrijetla, preveo je Nemanićev tekst na mađarski. U njemu se naziv jezika dosljedno upotrebljava kao bosnyák “bosanski”, što odgovara službenoj jezičnoj politici Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini (autor skreće pozornost na to da upravo muslimani svoj jezik zovu bošnjačkim/bosanskim, a taj naziv ukorijenjen je i u višestoljetnoj bosanskoj pismenosti).
Čitatelji tako mogu steći uvid u suvremeno jezično stanje u Bosni i Hercegovini, odnosno doznati da se ondje govori štokavsko narječje. U pogledu refleksa jata govori su različiti, no prevladavaju ikavski i jekavski govori. Nakon uvoda slijedi kratak pregled jezične povijesti, ali to naravno nije povijesni pregled razvoja sustava, nego vanjska jezična povijest. Davorin Nemanić pak piše o prvim jezičnim spomenicima koji su nastali na tlu Bosne i Hercegovine, o bogumilima i književnom stvaralaštvu bosanskih franjevaca, kao što je Matija Divković.
Na kraju toga kratkog teksta donosi se nekoliko napomena o bosanskome jeziku koje se odnose na poneke suvremene jezične pojave. Najzanimljivijom se može držati ta da se vokativ u bosanskome jeziku gubi.
Kratak osvrt o bosanskom jeziku Davorina Nemanića iz 1901. na razini je tadašnje lingvistike. Vrijednost toga osvrta krije se u činjenici da je to prvi opsežniji tekst o bosanskome jeziku, a pisan na mađarskome. Nemanićev tekst vjerno odražava stav austorugarske jezične politike, tj. sud o samostalnom bosanskom jeziku kao službenome u Bosni i Hercegovini. No Austro-Ugarska je jezična politika oslonila na tradiciju koja se formirala u drugoj polovici 19. stoljeća. Admir Muratović predstavlja jezičnu politiku 19. stoljeća, a službenom se nominacijom bosanskoga jezika bavi rad Edine Solak.
Nakon Prvoga svjetskog rata na južnoslavenskom prostoru uslijedile su značajne promjene čiji se utjecaj nije zapažao samo na političkoj nego i na jezičnoj razini. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je pritom obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu. Službeni je jezik nove države postao srpsko-hrvatsko-slovenački, a poslije srpskohrvatski ili srpsko-hrvatski, srpski ili hrvatski. Ta je jezična politika obilježavala i Kraljevinu Jugoslaviju (od 1929.).
Drugi svjetski rat donio je niz političkih i društvenih promjena koje su umnogome utjecale i na razvoj jezika na našim prostorima. Rečeno je, dakako, traga ostavilo i na razmišljanje o jeziku, što nedvosmisleno potvrđuju objavljeni znanstveni te znanstvenopopularni radovi i djela. Poslije Drugog svjetskog rata i u Mađarskoj je bilo govora o srpskohrvatskom jeziku te o jednom narodu, tj. Jugoslavenima, a takvo je stanje dodatno otežao sukob Staljina i Tita. Prema mađarskoj propagandi Jugoslavija je bila “neprijateljska” zemlja koja je bila u rukama imperijalista. Upravo su zato veze između tadašnje Mađarske i Jugoslavije bile loše, a što je samim tim negativno utjecalo i na njihove kulturne poveznice.
S vremenom je međutim došlo i do nekih pozitivnih promjena. U tom je smislu osobitoga isticanja vrijedno razdoblje nakon revolucije u Budimpešti 1956. godine. Osim toga povećao se broj objavljenih prijevoda djela jugoslavenskih književnika, a objelodanjena je i prva povijest jugoslavenske književnosti. U spomenutoj je knjizi ukratko prikazana južnoslavenska jezična porodica te srpskohrvatski dijalekti.
Po autorovu tumačenju stanovnici Bosne i Hercegovine jesu Srbi i Hrvati čiji jezik svjedoči jači utjecaj turskog jezika. Okosnica cijele knjige upravo je jugoslavenska misao, a naglasak je ipak na prikazu srpske kulture i književnosti. O Bosni i Hercegovini pak progovara svega jedno kratko poglavlje o bosanskim franjevcima i Matiji Divkoviću.
Slično poimanje uočava se i u udžbeniku srpskohrvatskog jezika za Mađare (Tomić–Kapitánffy 1980). Na početku udžbenika nalazi se poglavlje Opće informacije o srpskohrvatskom jeziku, gdje se iznosi da “Kao materinski ga jezik [tj. srpskohrvatski, E.D.] govori većina stanovništva u četirima saveznim republikama Jugoslavije: u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori”. Smatramo da navedena dva primjera potvrđuju da do devedesetih godina prošloga stoljeća o bosanskom jeziku u mađarskom kontekstu uopće nije bilo riječi. Zanimljivo je, naime, da nije uočljivo nijedno upućivanje na zbivanja povezana sa standardizacijom bosanskoga jezika koja su započela u Bosni i Hercegovini tijekom sedamdesetih godina.
Raspad Jugoslavije donio je niz društvenih, političkih no i jezičnih promjena. Doba srpskohrvatskog jezika završilo je s raspadom bivše zajedničke južnoslavenske države. Nastalo je novo okružje u kojemu se s jedne strane govorilo o samostalnom hrvatskom i srpskom jeziku, s druge strane kudikamo rjeđe o bosanskom, ako je o njemu uopće i bilo spomena. Mađarska je javnost pratila događaje u susjeda i brzo je prihvatila i promjene bivšega zajedničkog standardnog jezika.
Hrvati i Srbi, koji u Mađarskoj čine autohtonu nacionalnu manjinu, smjesta su, umjesto prijašnjih južnoslavenskih, osnovali vlastita društva. U manjinskim školama nastavni je jezik postao ili hrvatski ili srpski, a umjesto srpskohrvatskoga. Akademski svijet također je slijedio promjene, stoga su se na filozofskim i pedagoškim fakultetima pojavili novi studiji hrvatskog jezika i književnosti te srpskog jezika i književnosti. To smatramo važnim korakom, i to ponajprije zato što još uvijek postoje zemlje gdje ne postoje zasebni studiji tih jezika i književnosti. U Mađarskoj pak nema studija bosanskoga jezika i književnosti.
István Nyomárkay (1937–2020) imao je ključnu ulogu u pojavljivanju bosanskoga jezika u znanstvenome diskursu. Ugledni i istaknuti slavist, akademik (HAZU, Mađarska akademija znanosti), redoviti profesor i predstojnik Katedre za slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Loránda Eötvösa u Budimpešti, bio je jedini koji pisao o bosanskom jeziku nakon raspada Jugoslavije.
Nyomárkay je 2001. godine u časopisu Mađarskog lingvističkog društva Magyar Nyelv objavio rad o jezičnoj stvarnosti u zemljama bivše Jugoslavije. Rad je kasnije objavljen i u njegovoj knjizi “Prošlost i sadašnjost naših jezika”. U uvodu rada piše: “Danas, dobrih deset godina nakon raspada Jugoslavije i gotovo sedam godina poslije krvavoga rata govorimo već o trima standardnim jezicima: o hrvatskom, srpskom, bosanskom, štoviše i o četvrtom, o crnogorskom.”
Deseto je poglavlje njegova rada posvećeno upravo bosanskom jeziku. Uz mađarski leksem bosnyák piše (bosanski jezik). Jedini je to primjer u mađarskoj stručnoj literaturi kada se navodi bosanski naziv jezika uz mađarsku istoznačnicu bosnyák. Prvom rečenicom autor potvrđuje da je bosanski bio službeni jezik u Bosni i Hercegovini u vrijeme Austro-Ugarske. Upućuje na višestoljetnu tradiciju upotrebe bosanskog jezika te navodi prvu gramatiku iz 1880. godine.
Najznačajnijim obilježjima bosanskog jezika smatra sljedeća:
- a) približavanje hrvatskom leksiku, npr. povijest umjesto istorije, slušatelj umjesto slušaoca
- b) unatoč približavanju u nekim se riječima ipak očituje bosanska tradicija, npr. hirurg, hemija, okean
- c) standardizacija nekih dijalektalnih obilježja, npr. pisanje etimološkog i sekundarnog h: hrđa, hudovica, lahak d) turcizmi, npr. findžan, mejdan, šehid
Na kraju poglavlja o bosanskom jeziku izlučen je zaključak da je bosanski jezik muslimana u Bosni koji još nema čvrst standard. Nadalje, nekoliko godina kasnije Nyomárkay je objavio knjigu“Kratka povijest hrvatskoga i srpskog jezika”. To je jedino djelo na mađarskom jeziku koje prikazuje povijesni razvoj dvaju spomenutih jezika. U uvodnome poglavlju knjige Nyomárkay (2007: 9–24) piše o jezičnoj politici i sociolingvističkom stanju novoštokavskog dijasistema. U vezi s bosanskim jezikom donosi se podatak da je međunarodno prihvaćen s donošenjem Dejtonskoga sporazuma 1995. godine. Svakako treba istaknuti da je Nyomárkay bio jedini mađarski slavist koji se bavio bosnistikom i složenim pitanjem standardnih jezika novoštokavskog dijasistema. Mađarsku je znanstvenu javnost obavještavao o suvremenim događajima, ali njegove riječi na koncu nisu imale znatnijega odjeka.
