Sabit ef. Šiljić Šiljo svestrana je i harizmatična ličnost. Imamsku misiju obavljao je više od četiri decenije. Puškom je branio Bosnu i Hercegovinu od agresije. Više od 110 puta bio je dobrovoljni darivalac krvi. Iz hobija je postao najbolji bajker među hodžama i najbolji hodža među bajkerima. Rođen je u Lukavica Rijeci kod Doboja, a već gotovo četiri i po decenije živi u Mravićima u općini Doboj-Jug. Školovao se za poziv imama i nakon odsluženja vojnog roka u tadašnjoj JNA zaposlio se u džematu Mravići, gdje će ostati do odlaska u penziju. Tako je 42 godine i sedam mjeseci ostao s narodom Mravića. Insanlukom i profesionalnim odnosom prema imamskoj misiji zadobio je simpatije i povjerenje tog naroda, te postao primjer kako treba živjeti i raditi.

U želji da hodža Šiljo ostane u općini Doboj-Jug i po odlasku u penziju, privrednici iz Doboj-Juga i Tešnja, a pomagale su i džematlije Mravića, u Mravićima su mu sagradili kuću. Hodža Šiljo u šali kaže da su mu “barabe” sagradile kuću. Ta činjenica zorno ilustrira koliko je hodža Šiljo popularan u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Ispraćaj u penziju priređen mu je u novoj, kako on voli reći, Drugoj mravičkoj džamiji. Tim povodom desio se prigodni mevludski program, kojem su prisustvovali muftija zenički dr. hafiz Mevludin ef. Dizdarević, bivši muftija banjalučki Edhem ef. Čamdžić, glavni imam Medžlisa IZ Doboj Ibrahim ef. Halilović, pomoćnik glavnog imama Medžlisa IZ Doboj mr. Bajro ef. Džafić, te brojne njegove kolege imami, džematlije i prijatelji.

BOSANSKA GROMADA

Sabit-efendija nerado govori o sebi, o svom radu, o svojim vrlinama, kojih ima veoma mnogo. Na naše insistiranje, kazao je samo nekoliko egzaktnih podataka koji govore o njegovoj imamskoj službi. “U Mraviće sam došao 30. 10. 1978. godine. Ušao sam kroz mekteb i džamiju s jednom munarom, a 30. 5. 2021. izašao (završio aktivnu službu) iz džamije broj dva, koja ima dvije munare. Pretposljednju džumu predvodio sam 21. 5. 2021. u staroj džamiji, a posljednju 28. 5. 2021. godine u novoj džamiji. Za te 42 godine i sedam mjeseci klanjao sam 691 dženazu. Najteže je kad hodža klanja dženazu djeci koju je nekada učio u mektebu. Iako imamski poziv sa sobom nosi ogromnu odgovornost, opet bih ga odabrao, jer ovaj poziv ima draž, posebnost, ali i ponos. Nisam kanio da i poslije odlaska u penziju ostanem ovdje, jer imam kuću i imanje u rodnom selu u Doboj-Istoku. Međutim, kada je jedan dio ljudi shvatio da ću, ipak, otići, došli su i rekli mi: 'Nećeš ići odavde nigdje, mi ćemo ti pokušati napraviti kuću.’ Tako su jedne večeri došli s Mirnesom Tukićem, načelnikom općine Doboj-Jug, i zamolili me da ih ne ometam u njihovoj namjeri. Volim u šali reći: ‘Barabe su mi sagradile kuću.’”

Bajro ef. Džafić, jedan od njegovih najboljih prijatelja, za Sabita ef. Šiljića kaže: “Sabit ef. Šiljić-Šiljo je moralna institucija koja je svoj život dala za zajednicu. Kad je trebalo kopati temelje za munaru, on je zasukao rukave i s ćuskijom odvaljivao kamen. U vrijeme agresije kao borac je branio državu. Svoju hrabrost je pokazao i kad je trebalo vratiti prognani bošnjački narod u Doboj i obnavljati kuće i džamije. Na svim obnovljenim objektima bio je vakif. Stipendirao je učenike medresa. On je 112 puta dao krv. O sebi je govorio samo svojim dobrim djelima. Bio je i ostao primjer kakav treba biti imam.”

Edhem ef. Čamdžić je bio saborac efendije Šilje. Ostali su dobri prijatelji i poslije demobilizacije. Za Šilju će kazati: “Sabit ef. Šiljić Šiljo je bosanska gromada. Nije napuštao svoj narod, a ni narod nije njega napustio.”

BRANILAC BOSNE I HERCEGOVINE

Hodža Šiljo nije imao dilemu kada je trebalo braniti domovinu. Među prvima je uzeo pušku i stao na prvu liniju odbrane. Kad nije bio na liniji, bivao je sa svojim džematlijama. U ratnom nedostatku traktora i zaprege, zajedno s Edhemom ef. Čamdžićem i Bajrom ef. Džafićem, znao je vući plug i orati zemlju za sjetvu pšenice. Nosilac je čina kapetana Armije RBiH, a za zasluge u odbrani dobio je vojno priznanje Armije RBiH Srebrni štit.

Na pitanje zašto se odlučio i s puškom braniti domovinu, odgovorio je: "Smatrao sam da mi možemo odbraniti Bosnu i Hercegovinu. Ona je postojala i prije agresije, a postojat će i do Sudnjeg dana. Bio sam ovdje uz narod i nastojao sam da imamo što više ljudi u Bosni, jer mi nismo spremali naš narod da odlazi sa svojih ognjišta. Ako borac ovdje ima porodicu, uvijek će se vraćati svojoj domovini.”

NAJBOLJI BAJKER MEĐU HODŽAMA

Netom pred dolazak na službu u Mraviće kod efendije Šilje pojavila se ljubav prema motorima. Prvi motor kupio je 1977. godine. Motore je zavolio još u osnovnoj školi. Tome je najviše doprinio njegov hodža iz mekteba Ibrahim ef. Vehabović, koji je imao motor. Često ga je vozio i kod dječaka Šilje izmamljivao uzdah. Prvo učešće na motorijadi imao je 4. jula 1979. godine na Tjentištu.

Motorom je odlazio i na Ajvatovicu. Početkom obilježavanja 11. jula u Srebrenici bio je jedini bajker iz njegovog kraja koji je na Dan sjećanja došao motorom, a sada u Srebrenicu 11. jula putuje više od 20 bajkera s područja Doboj-Juga, Tešnja, Maglaja. Motorom odlazi i na poznato dovište Djevojačka pećina kod Kladnja. Kanio je motorom otputovati i na hadž. No nije bilo suđeno. O tom motoru hodža Šiljo kaže: “Kupio sam ga 4. maja 1989. godine u Tesliću. Uzeo sam ga s namjerom da odem na hadž u Meku. Prije rata se moglo ići privatnim vozilima, autima, motorima, slabo se išlo avionima. U Stanarima sam trebao preći preko pruge, naišao je voz i motor je prebijen na dva dijela, meni nije bilo ništa. Zanimljivo je što sam te godine, ipak, otišao na hadž, ali ne motorom već avionom. I ne treba kazati da je neko problematičan samo zato što voli motore. To nije tako. Istina, ima tu svega, ali najčešće su to fini momci. Onaj koji je pijan ili troši drogu može voziti motor do prve krivine, do prvog znaka. Nisu motori krivi zbog nesreća, zbog padova, pogibije. Uvijek je kriv čovjek.”

DOBROVOLJNI DARIVALAC KRVI

Za hodžu Šilju kažu da je dobar i human čovjek. Spreman je svakog momenta pomoći drugome. Najbolja potvrda izrečenog jeste njegovih 112 dobrovoljnih davanja krvi, najdragocjenije tečnosti. Kad je napunio 65 godina, prestao je davati krv, jer je ne uzimaju od ljudi koji napune 65 godina. Žao mu je zbog takvih pravila, jer smatra da bi zdravlje dobrovoljnog darivaoca krvi trebalo biti glavni kriterij dokle se može učestvovati u ovoj humanoj misiji. Za ovaj angažman dobio je niz priznanja. Najveću nagradu očekuje na Vječnom svijetu.

U druženju s ljudima efendija Šiljo je duhovit, neposredan, uljudan. Zna slušati druge. Zna se našaliti kako mu je supruga glavna, kako je ona njegov stožer, te kako je mora slušati.