Tokom posljednjih nekoliko godina u Ujedinjenom Kraljevstvu zabilježena je uznemirujuća stopa rasta islamofobije. Godine 2011. godine Sayeeda Warsi, bivša predsjednica Konzervativne stranke i jedna od vodećih muslimanskih političara u zemlji, podigla je zvona na uzbunu kada je kazala da je antimuslimanski rasizam u toj zemlji postao skoreo pa normalan. Na njenu i nesreću šire britanske muslimanske zajednice, stvari su krenule od lošeg do goreg.

Muslimansko vijeće Britanije poslalo je 2020.  godine dosje s 300 optužbi za islamofobiju protiv premijera Borisa Johnsona i članova Konzervativne stranke Komisiji za jednakost i ljudska prava. To je bio drugi put, bez uspjeha, da je Muslimansko vijeće Britanije preklinjalo nadzorno tijelo za jednakost da pokrene formalnu istragu protiv vladajuće stranke.

Prošlog decembra objavljeno je da je Ali Imdad bio podvrgnut islamofobnom zlostavljanju dok se vozio autobusom. Prema Imdadu, ne samo da mu niko nije priskočio u pomoć, već mu je, kada se pokušao odbraniti, vozač autobusa zaprijetio da će ga izbaciti.

Islamofobiju ne priznaju onako kako priznaju rasizam, vjerojatno zato što je tek u posljednjih 20 godina u značajnom smislu prepoznata u političkom diskursu. Zapravo, unatoč nekim akcijama, uključujući i Svestranačku parlamentarnu grupu (APPG) o britanskim muslimanima 2018. godine, još uvijek nema čak ni općeprihvaćene definicije islamofobije.

Ujedinjeno Kraljevstvo ima više od 3,4 miliona muslimana, što čini gotovo pet posto ukupne populacije. Britanska muslimanska zajednica utjelovljuje ogromnu raznolikost jezika, kulture i socioekonomskog statusa zajedno s raznolikošću islamskih praksi. No, unatoč tome što su u zemlji prisutni još od 16. stoljeća, muslimane se i dalje često tretira kao „druge“.

Islamofobija u Ujedinjenom Kraljevstvu doista se našla u središtu pozornosti 1970-ih zbog naftne krize OPEC-a, koja je vidjela povezanost Arapa i Muslimana, što se smatralo prijetnjom britanskoj ekonomiji i civilizaciji. Posljedice objave romana Salmana Rushdieja „Satonski stihovi“ 1988. godine, koji mu je donio bijes muslimana širom svijeta i fetvu iranskog vođe ajatolaha Ruhollah Homeinija, također su gurnuli islamofobiju u glavni tok.

Istodobno, afera Rushdie  i otuđenje muslimana koje je s njom došlo gurnuli su mnoge mlade muslimane u zemlji na povezivanje oko muslimanskog identiteta, što je zauzvrat dovelo do njihovog daljnjeg odbijanja od šireg britanskog društva. Iako su zakoni o rasi u zemlji pružali pravnu zaštitu sikhskim i jevrejskim zajednicama na temelju njihovog rasnog i etničkog identiteta, britanski su muslimani izostavljeni. U slučaju Nyazi v Rymans Ltd 1988. godine, muslimani koji se žalio uskraćena je zaštita prema Zakonu o rasnim odnosima iz 1976. godine, jer "muslimani uključuju ljude mnogih nacija i boja kože, koji govore mnoge jezike i čiji je jedini zajednički nazivnik vjera i vjerska kultura."

Čak i nekoliko desetljeća kasnije, britanski antirasistički zakoni nisu primjereni za odbranu muslimana od strane krajnje desničarskih grupa koje koriste suptilnije oblike predrasuda i diskriminacije. Prije nego što je postao premijer, Boris Johnson je žene pod burkama upoređivao s "poštanskim sandučićima" i "pljačkašima banaka". Unatoč tome što su islamofobični incidenti u sedmici nakon njegovih komentara skočili za 375 posto, interna istraga konzervativaca utvrdila je da su ti komentariu "s poštovanjem i tolerantni".

Islamofobiju ne potiču samo desničarski političari. Iako se široko izvještavalo o prisutnosti islamofobije u Konzervativnoj stranci, Laburistička stranka, koja se smatra najvećom antirasističkom političkom strankom u zemlji, također je bila u vijestima iz pogrešnih razloga. Krajem prošle godine Laburistička muslimanska mreža objavila je izvještaj o islamofobiji unutar stranke, otkrivajući da je više od jednog od četiri člana muslimanskih laburista doživjelo diskriminaciju u stranačkim redovima i da polovica muslimanskog članstva nije vjerovala da će se novo vodstvo stranke pozabaviti tim pitanjem.

I mediji igraju ulogu u problemu, možda zbog njihove usredotočenosti na islam u stranim kontekstima. Još 2007. godine otkriveno je da u sedmičnom izvještavanju britanskih medija 91 posto priča o mus,limanima su negativne prirode. Novija studija Britanskog muslimanskog vijeća prošle godine otkrila je da se nije puno toga promijenilo. Studije su pokazale da izloženost negativnim prikazima muslimana u medijima čini vjerojatnije da će stanovništvo podržati vladine politike koje su štetne za muslimane i njihova prava.

Anketa Arapskih vijesti / YouGov 2017. pokazala je da 38 posto Britanaca vjeruje da islam nije kompatibilan sa zapadnim vrijednostima. Mnogo veći udio ispitanika imao je nepovoljan pogled na islam u odnosu na bilo koju drugu vjeru.

Udruživanje muslimana - tamo gdje se na njih gleda kao na vanjsku prijetnju - pretvara ih u naizgled legitimne mete za sumnjičavost, nadzor i prikupljanja obavještajnih podataka. Vladini programi poput Preventa, protuterorističkog programa, vjerojatno pojačavaju islamofobiju jer se na muslimane odnosi više od 65 posto preporuka, unatoč tome što čine samo pet posto britanske populacije.

To je mnoge britanske muslimanske studente navelo na strah od slobodnog izražavanja ili političkog angažiranja. Problematizirana su čak i muslimanska dobrotvorna društva. Studija iz 2017. godine pokazala je da je "38 posto svih objavljenih zakonskih istraga provedenih u muslimanskim dobrotvornim organizacijama, unatoč tome što predstavljaju samo 1,21 posto sektora."

Pitanja poput rasizma i islamofobije nisu samo apstraktni koncepti ograničeni na područje akademskog diskursa; imaju stvarne negativne posljedice za ljude u svim aspektima života. Studije su pokazale da je manja vjerojatnost da će muslimanskim studentima biti ponuđena mjesta na Univerzitetima Russell Group, koja se smatraju elitnim institucijama u zemlji, čak i kada imaju iste ocjene kao i njihovi bijeli vršnjaci.

U međuvremenu, muslimani i dalje "trpe najveći ekonomski nedostatak“ u britanskom društvu, a stope nezaposlenosti u zajednici dvostruko su veće od opće populacije. Udio muslimana na višim rukovodećim, administrativnim ili profesionalnim poslovima tek je upola manji od opće populacije.

Tokom godina mnogi kreatori politike, uključujući bivše premijere Tonyja Blaira i Davida Camerona, uputili su pozive muslimanskoj zajednici da uloži veće napore kako bi se prilagodila "britanskim" vrijednostima. Većina tih poziva na veću integraciju samo je "asimilacija pod krinkom multikulturalizma", kako je napisao Leon Moosavi.

Podrazumijeva marginaliziranu grupu koja se odriče vlastitog identiteta i usvaja identitet dominantne grupe a da dominantna grupa zauzvrat ne mora činiti bilo kakve značajne ustupke. Osim toga, prihvaćanje takozvanih britanskih vrijednosti nije spriječilo istaknute muslimane kao što su baronica Warsi, sekretar škotskog kabineta za pravosuđe Humza Yousaf, gradonačelnik Londona Sadiq Khan ili novinar Ash Sarkar da budu mete islamofobnog zlostavljanja.

To više nije samo pitanje šačice ljudi punih predrasuda i sa zaostalim pogledima. Problem je dubok i sistemski. Zapravo, jedini način na koji se problemi ove veličine mogu ikad riješiti jest reforma koja započinje, prije svega, priznavanjem da je islamofobija stvaran problem. Za početak, treba usvojiti radnu definiciju islamofobije što zahtijeva ogromnu hrabrost i političku volju. To se mora dogoditi prije nego kasnije. Britanski muslimani već su dovoljno dugo patili.

Mohammad Zaheer je novinar i politički komentator a ovaj je članak napisao za Foreign Policy.