Zašto svjedočimo pokušaju političkog obespravljivanja bošnjačkog naroda? Zašto zapadne države, koje smo, koliko do jučer, smatrali najvećim prijateljima i bliskim saveznicima, sada otvoreno provode imperijalističku i kolonijalnu politiku kojom Bošnjake žele ne samo staviti pod trajnu patronažu Beograda i Zagreba već ih i ostaviti bez autentičnih političkih predstavnika, čak i samog prava da se politički okupljaju i udružuju na nacionalnim osnovama? Zašto ambasade zapadnih demokratija i institucije Evropske unije u Bosni i Hercegovini provode nedemokratske, štaviše aparthejdske eksperimente, kojima se Bošnjaci svode na građane drugog reda? Šta se tačno desilo i kada?

Isto tako, zašto očita diskriminacija i obespravljivanje najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini prolazi relativno mirno i bez ozbiljnijeg otpora bošnjačkog društva? Zašto bošnjačka sudbina počinje nalikovati na nešto što se može naći na stranicama antikolonijalne literature ili u knjigama Rudolfa Daumanna poput poznate Propasti Dakota Indijanaca? Šta se to dešava s Bošnjacima pa mirno, gotovo nezainteresirano, posmatraju kako ih se pretvara u untermensche, urođenike koji ostaju čak i bez svoga rezervata, crvenokošce koji nemaju pravo čak ni da izaberu vlastitog poglavicu koji bi se mogao požaliti Velikom Bijelom Ocu, već im glasnogovornike bira neka korumpirana “indijanska agencija” u vidu OHR-a?

SUROVA REALPOLITIKA I NEMILOSRDNE KALKULACIJE

Na prvo pitanje odgovor je relativno jednostavan i već dobrano poznat. Kao što smo i upozoravali prije nekoliko godina, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron obznanio zaustavljanje procesa prijema novih članica u Evropsku uniju, zapadni centri moći imaju novu političku računicu i u okolnostima globalnog preslagivanja odlučili su preurediti politički poredak na Zapadnom Balkanu.

Prakticirajući nemilosrdnu realpolitiku namjeravaju zadovoljiti apetite većih na račun manjih. Konkretno, u ovoj ili onoj mjeri, želi se udovoljiti apetitima Srbije, Albanije, Hrvatske, te donekle i Bugarske i Grčke, nauštrb interesa Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Računa se da će se time sniziti potencijali za političku nestabilnost koje Rusija koristi kao ulaznicu za ovaj prostor te da će samim doći do čvršćeg vezanja balkanskih država za Zapad, jer im Rusija, ali i Istok, pod kojim se podrazumijevaju kako Kina, tako i Turska, više neće imati šta ponuditi. Istovremeno, smanjili bi se efekti Zapadu mrske “balkanizacije”, tačnije smanjio bi se broj relevantnih adresa s kojima bi se moralo razgovarati. Preko kontrole samo tri adrese; Beograda, Tirane i Zagreba kontrolirao bi se relativno ogroman prostor, koji bi uključivao sve nekadašnje republike i pokrajine bivše SFRJ (osim Slovenije) plus Albaniju. Pojednostavljeno rečeno, Zapad uvodi nivo srednjeg menadžmenta u političkoj hijerarhiji Zapadnog Balkana.

No šta učiniti s gubitnicima u ovoj paklenoj tranziciji, šta s Bošnjacima, Crnogorcima i Makedoncima? Da bi ih se stavilo u trajno podređen položaj, prvo je bilo potrebno nametnuti im one političke snage koje će drage volje učestvovati u procesu njihovog političkog “oddržavljenja”, zapadne klijente koji će osigurati da taj proces dekonstrukcije prođe mirno i bez problema. U tom cilju iskorišten je omiljeni narativ svih zapadnih “nevladinih” organizacija i sponzoriranih medija, narativ “borbe protiv korupcije”, na čijim je krilima i krenuo proces koji se kolokvijalno naziva “dritanizacija”.

Nakon ozbiljne medijske pripreme terena koja se svodila na neprestanu kriminalizaciju i demonizaciju onih političkih snaga koje su označene kao prepreka regionalnom preustroju, formirane su koalicije sastavljene od nereprezentativnih političkih projekata koje su zatim krenule u preuzimanje vlasti uz obilatu organizacionu, materijalno-tehničku, propagandnu i svaku drugu pomoć ambasada kao svojevrsnih kriznih štabova. Iako krajnje nestabilne, manjinske i na samoj ivici legitimiteta, svaku od ovih klijentelističkih vlada karakterizirala je velika brzina u povlačenju suludih političkih poteza kojim se trajno željela zacementirati podređenost njihovih država, društava i naroda onim drugim.

Posao se mora što prije i što temeljitije obaviti i to tako da sljedeće vlade, budu li sastavljene od autentičnih predstavnika, ne mogu ništa efikasno učiniti kako bi popravile polukolonijalni položaj u koji su dovedene. U Crnoj Gori to se ogleda u pokušaju stavljanja Crne Gore pod šapu Srbije, u Makedoniji kroz popuštanje svim zahtjevima Bugarske, Grčke i Albanije, a u Bosni i Hercegovini kroz kapitulaciju “osmorke” pred zahtjevima SNSD-a i HDZ, tačnije Beograda i Zagreba, čak i kada ti zahtjevi dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a o bošnjačkim interesima da i ne govorimo.

MUDROST ŠUTOLOGA I KALKULANATA

Odgovor na drugo pitanje, zašto takva politička agresija relativno mirno prolazi, malo je kompliciraniji. Suština probleme jeste u tome što naša politička javnost, naročito famozni javno angažirani intelektualci, svi oni koji bi trebali biti u prvim redovima odbrane nacionalnih bošnjačkih političkih i kulturnih prava i oni koji će alarmirati i mobilizirati mase kada su ona ugrožena, ta prava i te slobode ne osjećaju kao svoje.

Upravo ta intelektualna kasta odgovorna je zašto ozakonjenje diskriminacije Bošnjaka kao građana drugog reda, čiji glas vrijedi manje i koji nemaju pravo na političku reprezentaciju, prolazi bez protesta i uličnih nemira, kako bi to već bilo u nekom normalnije centriranom društvu. Taj beskorisni esnaf bošnjačkoj je javnosti nametnuo bajku o građanskoj državi te je pomogao HDZ da kompromitira riječ “legitimni predstavnici”. Vodeći uzaludnu borbu za građansku državu, u kojoj neće biti konstitutivnih naroda, jedino što su uspjeli jeste legitimizirati dekonstituiranje i aparthejdizaciju Bošnjaka.

Oni su ti koji su karikirali borbu za nacionalna prava kao nešto sramno i prljavo, nedostojno pristojna svijeta i poštena čovjeka, oni su ti koji su nametnuli kozmopolitizam kao bošnjački vrhunski ideal. Oni su prvo uspavali, zatim deideologizirali i denacionalizirali, a na kraju i demoralizirali bošnjačku javnost. Zbog njih je znatnom procentu Bošnjaka svejedno je li politički zastupljen, te je stoga dobar broj Bošnjaka ambivalentan kada im se to pravo uskraćuje i takvu diskriminaciju ne shvaća kao casus belli. Intelektualci su na oltaru mitološke Bosne i Hercegovine, pune dobrih ljudi i dragih komšija koji žive u ljubavi i slozi, žrtvovali Bošnjake i njihova prava. Umjesto da prosvjećuju, oni su zaglupljivali.

Ipak, čak i u toj partikularnoj grupaciji nisu svi podjednako krivi i odgovorni jer se ona dijeli u dvije grupe: beskorisne i aktivno štetne. Ovi prvi i dalje sanjaju o građanskoj državi na prostoru cijele Bosne i Hercegovine i, iako njihove fantazije mogu biti opasne, uglavnom se radi o relativno dobronamjernim ljudima koji ne mogu prerasti svoje zablude i izaći iz vlastite političke adolescencije u kojoj ono što je ispravno i ono što je realno ima istovjetnu težinu.

Pravi problem leži u ovim drugima, čiji se “realizam” sastoji u pokušaju da iskoriste demonstriranu bošnjačku toleranciju, koja je u oštrom kontrastu s netrpeljivošću srpskog i hrvatskog društva, te posljedičnoj želji da naprave građansko anacionalno društvo na isključivo većinski bošnjačkim prostorima, i to prema vlastitoj mjeri. Takav parazitski instinkt manjine, koja sebi želi stvoriti ugodno životno mikrookruženje u bošnjačkoj većini, rezultirao je tome da najveće ideološke, političke i kulturološke protivnike vide u svim onima koji zastupaju bošnjačke interese, nevažno je li riječ o politici ili kulturi. Otuda spremnost takvih da se stave u službu stranih ambasada, koje nameću aparthejd za Bošnjake, ili da sarađuju sa srpskim i hrvatskim nacionalistima, a protiv bošnjačkih patriota, jer ovi prvi djeluju na prostoru za koji oni nisu životno zainteresirani.

BOŠNJAČKI INTELEKTUALAC - ŠTA JE TO?

No i dalje ostaje pitanje gdje su u ovim burnim vremenima nestali i zašto šute oni za koje su mnogi čuli, ali ih dugo niko nije vidio, ta plaha i samozatajna endemska vrsta – bošnjački intelektualci? Zašto se ne oglašava VKBI, zašto šuti “Preporod”? Gdje su tolike “bošnjačke” i “nevladine” organizacije koje decenijama parazitiraju na budžetskim sredstvima? Gdje su silni, dobro sinekurama i budžetskim novcem futrovani bošnjački kulturni radnici, koji doslovno žive od truda i znoja bošnjačkih masa? Gdje su alimi i vjerski uglednici koji puštaju krike nad božićnim plakatima da barem jednom kriknu nad sudbinom svojih džematlija, koje pred njihovim očima svode na politički obespravljenu masu? Šta je s tolikim ideološkim merhametlijama i političkim rahmetlijama od čijih se “mudrih savjeta vladaru” donedavno nije moglo opstati?

Nema ih. Oni ili odobravaju proces političke dekonstrukcije Bošnjaka, ili stidljivo koketiraju s novom realnošću, ili konformistički šute i kalkuliraju. Grozničavo procjenjuju na koju će stranu puhnuti politički vjetrovi i dobro se paze da ne istrče prije vremena, da preuranjenom ili teškom riječju sebi ne uskrate šanse za profitabilnu poziciju ili status uglednika u nekom novom poretku. Jer ambasada sve prati. A šutnja je zlato. Na kraju krajeva, svakom režimu trebaju intelektualci, velikodostojnici, kulturnjaci, pa zašto buduće generacije lišiti svoje silne životne mudrosti i uskratiti im bisere vlastitih promišljanja o bitku? Intelektualac, velikodostojnik i kulturnjak može se biti i bez prefiksa bošnjački. Suština, a ne forma. I tome slične mudrosti iz riznice vječitog oportunizma.



BOŠNJAČKO - BITI ILI NE BITI POLITIČKI NAROD

Poenta svih ovih opservacija jeste da se proces dekonstituiranja Bošnjaka ne odvija u vakuumu već je u pitanju političko oranje već dobro nađubrenog tla. Politički akteri, mediji, javnost, društvo, svaki od tih elemenata, odranije je kalibriran za ono čemu danas svjedočimo. To nije teorija zavjere, defetizam niti neopravdana paranoja, već suha činjenica. Bošnjačko je društvo od potpisivanja Daytona podešavano ne za neke konkretne invazivne procese, poput današnje depolitizacije, već je generalno, ali konstantno nagrizano i slabljeno tako da se ne može koherentno i organizirano oduprijeti bilo čemu što dolazi sa Zapada, čak i ako je riječ o političkom obespravljivanju. Medijska okupacija, kriminalizacija onih koji su vodili otpor agresoru, stalna proizvodnja afera, rušenje tekovina odbrane od Agresije, relativizacija preživljenog iskustva, demonizacija nacionalnog, dekonstrukcija tradicionalnih vrijednosti, pokušaji da se poremeti moralni i vrijednosni kompas... sve je to bilo u sklopu slabljenja otpornosti Bošnjaka na vanjske uplive.

Sama odluka zapadnih centara moći da koriste Bošnjake kao politički kusur u geopolitičkoj trampi jasno govori kako oni smatraju da je degeneracija i dekadencija bošnjačkog društva takvog intenziteta da će Bošnjaci mirno prihvatiti čak i ustavni puč i pravno nasilje, pa su požurili djelovati prije nego što se to promijeni. U tom smislu, indikativno je to da su ovi procesi pokrenuti baš onda kada su Bošnjaci počeli pokazivati prve naznake povratka izgubljenog političkog suvereniteta, posebno na polju vanjske politike.

Bošnjaci moraju pokušati povratiti izgubljenu političku težinu te od objekta politike postati ponovo subjekt. Ne čak, već naročito, ako to znači postati suviše problematičnim i nezgodnim za naše vajne “prijatelje” koji su nas mislili mirno i lijepo upakirane isporučiti i pokloniti našim dojučerašnjim dželatima. Ono što Bošnjaci sada mogu i moraju uraditi jeste dokazati im da su se grdno prevarili te povesti borbu za svoj opstanak kao politički narod koji brani svoje ustavno pravo na političku reprezentaciju. Ova borba mora se voditi na svakom društvenom polju i u svakom obliku. Politički, medijski, organizirano, individualno, riječju, djelom, a ako zatreba, i tijelima i životima na ulici i pred institucijama. Jer i poslije rata je rat.