Raspad bivšeg Sovjetskog Saveza na 16 nezavisnih država prije više od tri decenije otvorio je mogućnost regionalnim silama, srednjim i manjim državama da uspostave diplomatske i trgovinske veze s novim članicama UN-a radi ostvarivanja nacionalnih i strateških interesa. Zemlje Srednje Azije, popularno nazvane stanovima, posebno su privukle pažnju velikih i snažnijih sila zbog enormnih nedovoljno eksploatiranih prirodnih resursa i bogatstva kojim raspolažu, ali još više zbog geopolitičkog položaja i značaja ovog područja za države koje imaju aspiracije da globalno dominiraju.

Pored Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kine, Irana i Indije, te Velike Britanije i EU-a, za zemlje Srednje Azije poseban interes pokazao je i Izrael, unatoč udaljenosti ovog područja od Palestine. Zapadne sile posebno su zainteresirane za utjecaj na ovom području, a njihov interes za stanove dodatno je porastao proteklih nekoliko godina zbog konfrontacije zapada s Rusijom koju žele oslabiti, između ostalog, i tako da ograniče utjecaj Moskve u području Srednje Azije koji je sve vrijeme najprisutniji, posebno u vojnom pogledu. Rusija se upravo u ovom dijelu svijeta, kao nekadašnja imperijalna sila koja je bila okupirala ovo područje i učinila ga vlastitim imperijalnim plijenom i teritorijem, nadmetala s Velikom Britanijom. Neki historičari ovo su područje označili krovom svijeta, bez čije je kontrole nemoguće održati globalnu hegemonističku kontrolu.

Jačanje utjecaja Kine

Drugi razlog geopolitičke borbe za stanove jeste pokušaj zapadnih sila da ograniče i balansiraju utjecaj Kine na ovom području koje Kina također smatra svojim predvorjem. Posebno se američki i britanski, te interes Indije za stanove može posmatrati kao pokušaj suzbijanja Kine u cilju slabljenja njenog infrastrukturnog megaprojekta Pojas i put (BRI), koji prolazi kroz ovo područje, sve do Istanbula i račva se dalje ka Evropi, Africi i Bliskom istoku. Zanimljiva je nedavna izjava bivšeg lijevo orijentiranog laburističkog predsjednika Vlade Australije Paula Keatinga (1991–1996), jednog od vodećih kritičara zapadne iracionalne ratnohuškačke politike suzbijanja Kine u svijetu, da Amerika, iako se osjeća sigurnom u svom okruženju između dvaju okeana i prijateljskih zemalja na sjeveru i jugu koje su inferiorne u odnosu na SAD, te iako je daleko najdominantnija pomorska i nuklearna vojna sila, ipak ima određena ograničenja u odnosu na Kinu. SAD se nema kud širiti na kopnu, dok Kina primjenjuje strategiju širenja svog ekonomskog utjecaja, umrežavanja i povezivanja preko cijelog područja Srednje Azije, sve do Istanbula i Gdanjska u Evropi te Bliskog Istoka i Afrike. Iako to Kina čini iz vlastitih ekonomskih interesa, kineska strategija predstavljena je korisnom za sve zemlje koje participiraju u ovom najvećem razvojnom globalnom projektu u modernoj povijesti čovječanstva. Da je to tačno, najbolje ilustrira primjer slabljenja američkog utjecaja u Zapadnoj Aziji i jačanje utjecaja Pekinga. Kina je s Iranom, Saudijskom Arabijom i drugim naftom i plinom bogatim državama regije potpisala strateške sporazume, a njen utjecaj u Africi nadmašio je utjecaj tradicionalnih evropskih sila Francuske i Velike Britanije.

Odnos zapada prema Kini u Washingtonu objašnjava se kao takmičenje velikih sila, ali i kao kooperacija gdje je to moguće i neophodno, budući da Kina, za razliku od Rusije, nije revizionistička sila koja želi podrivati globalni poredak ili ga rušiti. Ali Kina je svjesna da Washington sistematski provodi politiku suzbijanja Kine (containment) u Indopacifičkoj regiji koristeći mrežu saveznika koje želi po svaku cijenu uvući u konfrontaciju s Kinom. Neki analitičari čak smatraju da se ne radi samo o suzbijanju već o otvorenoj konfrontaciji s Kinom i nastojanju Washingtona da Kinu oslabi i spriječi njen uspon i utjecaj u istočnoj Aziji i šire. Ova aktivna konfrontacijska strategija u stručnoj hladnoratovskoj terminologiji poznata je kao roll back. U tu svrhu Amerikanci koriste nekoliko saveza među kojim su poznati QUAD, platforma za sigurnosni dijalog u kojem sudjeluju SAD, Australia, Indija i Japan. Drugi, angloamerički ekskluzivni savez jeste AUKUS (Australija, Velika Britanija i SAD), kao i bilateralni sigurnosni savezi Amerike i Južne Koreje, Japana, Filipina, a Washington nastoji pridobiti i kompletnu Asocijaciju zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN), ali je ova organizacija polarizirana glede opravdanosti konfrontacije s Kinom jer s njom održava konstruktivne, prijateljske i izvanredno profitabilne trgovinske odnose.

Kina je najviše profitirala od globalizacije koju je proteklih decenija predvodio SAD. Peking stoga želi nastaviti  proces globalizacije jer Kini najviše odgovara mir i stabilnost na globalnom planu. Kina, naravno, želi reformirati globalni poredak kako bi osigurala utjecaj koji joj kao velikoj sili s pravom pripada. Rusija, pak, ima potpuno drukčiji odnos prema globalnom poretku kao revizionistička velika sila u opadanju, koja na silu pokušava zadržati status velike sile podrivajući i sabotirajući zapadne interese gdje god je to moguće, iako je Rusija, osim što zauzima najveći geografski prostor i posjeduje nuklearni arsenal i obilje energenata, ipak nedovoljno snažna i utjecajna u domenu mehke moći da bi bila ekonomski i u kulturološkom pogledu privlačna za ostatak svijeta. Rusija stoga posebno remetilački djeluje na istoku Evrope, na Kavkazu, na Balkanu i naravno u Srednjoj Aziji, u svom vlastitom dvorištu, gdje je svjesna da je itekako ranjiva i odakle joj može doći opasnost ako bi njeni zapadni rivali uspjeli ostvariti disproporcijalno veliki utjecaj u stanovima Srednje Azije.

Konfrontacija s Kinom i Rusijom i sabotaža Irana

Epicentar konfrontacije zapada s Kinom svakako je Indopacifička regija, gdje se sudaraju dva okeana i dva kontinenta, ali je središte ovog sukoba, koji još nije prerastao u vojnu konfrontaciju, područje Srednje Azije, gdje je strategija zapada simultana konfrontacija s Rusijom i Kinom, ali je njen cilj također sabotiranje utjecaja Irana u ovom tradicionalnom području nekadašnje Perzijske carevine. Agresivni odnos Velike Britanije prema Rusiji jasno se očitovao u 16. stoljeću, kada su Britanci pokušali da Moskovsko kraljevstvo podrede svojim ekonomskim interesima i da preko njega pronađu kopneni put do bogatstava Indije. London nije u tome uspio, pa su Englezi bili primorani koristiti morski put do Indije. Velika Britanija je svoj utjecaj u Srednjoj Aziji uspostavila prije Rusije. Britanija je prilično brzo počela izvlačiti bogatstva iz svojih azijskih kolonija, pokrivajući time deficit koji je nastao izvozno-uvoznim operacijama s američkim i evropskim kompanijama kroz trgovinu s Indijom i Kinom. Rusko-perzijski rat, koji je London potaknuo (1826–1828), bio je pokušaj Londona da uspori prodor Rusije na jug, ali je poraz Perzije pomogao u konsolidaciji Rusije na Bliskom istoku, potkopavši poziciju Britanije. Prvi afganistanski rat, koji se završio neslavno po britansku krunu, a u kojem je Britanija izgubila više od 5 hiljada vojnika i velike materijalne gubitke, te rusko osvajanje Srednje Azije, omogućili su Moskvi da u drugoj polovini 19. stoljeća okupira Buharu i Khivu, na štetu interesa Londona. Početkom 20. stoljeća ponovo je izbio sukob britanskih i ruskih interesa, a Britanija je već tada ustupila svoj status vodeće svjetske sile Sjedinjenim Državama i nakon što je postala najpouzdaniji američki partner u Evropi. Jedan od razloga zbog kojeg se Britanija odlučila na Brexit jeste oslobađanje kontrole Bruxellesa kako bi mogla obnoviti svoju globalnu ulogu, stoga i slogan Global Britain, što se može tumačiti kao britanski pokušaj obnavljanja nekadašnje imperije.

Za strateške planere u Londonu Srednja Azija dugo je važila kao područje od strateškog interesa, ne samo zbog značajnih rezervi minerala već i zbog geostrateškog položaja kao mosta između Evrope i Jugoistočne Azije. Analitičari vjeruju da je, otkako je Richard Moore postao šef Britanske obavještajne službe, došlo do pojačanih aktivnosti britanskih operativaca u Kazahstanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Postoje i neke indicije, iako je to teško dokazati, da pomenute službe čak kontroliraju neke ekstremne islamističke grupe za provođenje subverzivnih operacija u korist slabljenja britanskih oponenata u regiji. Štaviše, London se nikad nije odrekao ambicija pokušaja zloupotrebe nekih elemenata u Republici Türkiye za realizaciju  svojih interesa u regiji, kako bi prije svega Rusiju potisnuo iz Srednje Azije. U tim pokušajima glavna prepreka Britancima na tom putu jeste turski predsjednik Erdoğan i njegova politika koja se rukovodi prevashodno zaštitom interesa Republike Türkiye u regiji, tako da se može očekivati podrška Londona turskoj opoziciji za koju se u Londonu vjeruje da bi mogla biti nagodnija interesima politike globalne Britanije i politike zapada u širem smislu. Dobri odnosi Ankare i Moskve, bez obzira na određene konkurentske politike u Južnom Kavkazu, Libiji i Siriji, predstavlja trn u oku zapadne strategije čiji je cilj podrivanje interesa  azijskih rivala u Srednjoj Aziji, posebno Rusije u Srednjoj Aziji, ali isto tako Kine i Irana, gdje Türkiye kao autonoman igrač više ne želi služiti interesima zapada. Ovu činjenicu treba imati u vidu kada je riječ o odnosu zapadnih država prema predstojećim izborima u Türkiye i eventualnim kalkulacijama kako podržati tursku opoziciju predsjedniku Erdoğanu kako bi se oslabili pragmatični, ali korektni odnosi Ankare i Moskve.

Stvarni motivi Washingtona

Politika Washingtona prema zemljama Srednje Azije makar deklarativno podržava nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet zemalja regije. Američki su zvaničnici u zadnje vrijeme često prisutni u zemljama regije, što ilustrira pojačani angažman SAD-a za ovo podneblje. Stav State Departmenta može se svesti na pomaganje u izgradnji prosperitetne, sigurne i demokratske Srednje Azije, uz obećanja ekonomskog ulaganja kroz razne inicijative. Ali jasno je da je Washington prije svega motiviran da ostvari utjecaj u regiji koja se nalazi na granici s Rusijom i Kinom, glavnim američkim oponentima i velikim silama. Nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a (NSS) jasno navodi koji su to glavni izazovi za ovog globalnog hegemona. Prema NSS-u,  Rusija „predstavlja neposrednu prijetnju slobodnom i otvorenom međunarodnom sistemu“, a Kina je „jedini konkurent s namjerom da preoblikuje međunarodni poredak, koja sve više koristi, ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć za ostvarivanje tog cilja“. Drugim riječima, Rusija je za SAD izazov sadašnjosti, a Kina je izazov budućnosti. Zemlje Srednje Azije graniče s oba ova američka rivala. Iako su neki posmatrači pogrešno protumačili ishitreno američko povlačenje iz Afganistana kao odustajanje od globalne hegemonije, istina je pak da je to samo bilo repozicioniranje američke strategije i preusmjeravanje resursa u realizaciju istog cilja – očuvanja globalne dominacije na način preoblikovanja strategije Washingtona u Srednjoj Aziji koju nikad nije napustila. Alice Wells, bivša glavna zamjenica pomoćnika sekretara za južnu i Srednju Aziju u State Departmentu, potvrdila je da je centralna mantra američke strategije podrška SAD-a „nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ regije  „u osnovi sveto trojstvo američke politike u Srednjoj Aziji“. Bolje obaviješteni posmatrači složit će se da niti jedna od pet država Srednje Azije nije demokratska, osim Kirgistana, koji ima određene elemente demokratskih procesa i najrazvijenije građansko društvo. Američka politika ima aspirativne namjere demokratizacije regije jer je glavna prizma globalne politike, kako je vidi Bidenova administracija, borba između demokratije i autokratije.  Budući da se Srednja Azija nikako ne uklapa u ovu ideološku viziju, Bidenova administracija je otvorila prostor i za one zemlje koje ne prihvataju demokratske institucije, ali ipak podržavaju međunarodni sistem zasnovan na pravilima (rules based international order). Zemlje Srednje Azija upravo potpadaju pod ovu kategoriju – uklapaju se u (sivu zonu) između revizionističkih autokratija i liberalnih demokratija zapadnog tipa. Kao relativno mlada regija nezavisnih država, geografski omeđena velikim silama, u zemljama regije postoji raspoloženje za diverzifikacijom međunarodnih odnosa, posebno glede ekonomskih partnera i trgovinskih puteva. Rat u Ukrajini je također pojačao svijest i želju zemalja regije da ne ovise isključivo o milosti Rusije ili Kine, ali zbog pozicije zemalja regije koje nemaju izlaz na more, zemlje regije su prisiljene balansirati između sukobljenih interesa velikih sila.

Interesi Francuske u Kazahstanu

Neki dobro obaviješteni analitičari vjeruju da u ovom trenutku i Britanija i SAD imaju koristi od geopolitičke nestabilnosti u Srednjoj Aziji, koja im omogućava da Rusiju i Kinu drže u stanju slabosti. Pored ovog „strateškog saveza“ između Britanije i Sjedinjenih Država u Srednjoj Aziji, odnedavno se da primijetiti i želja Londona da i Francusku uvede u svoj tabor. Početkom februara u Parizu je održan okrugli sto pod pokroviteljstvom Francuskog parlamenta na kojem se raspravljalo o jačanju uloge i zapadnog prisustva, uključujući i Francusku u Srednjoj Aziji kako bi se oslabio utjecaj Rusije i Kine. U tu svrhu Pariz kultivira odnose s političkim liderima srednjoazijskih država, posebno Šavkata Mirzijojeva i Kasima-Žomarta Tokajeva, koji su boravili u zvaničnim posjetama Parizu. Francuska je obećala milijarde dolara ulaganja u zemlje regije. Najveća francuska nuklearna kompanija Orano s uzbekistanskim proizvođačem urana potpisala je sporazum o strateškom partnerstvu koji predviđa zajedničko istraživanje i razvoj nalazišta urana. Pored toga, francuska razvojna agencija (AFD) planira investirati u projekte u ovim zemljama. Pojačani interes Pariza za Srednju Aziju najvećim dijelom motiviran je potrebom Francuske za uranom, koji joj je neophodan za nuklearne elektrane. Francuska je evropski lider u proizvodnji nuklearne energije. S druge strane, Kazahstan je svjetski lider u proizvodnji prirodnog urana i posjeduje 26 posto ukupnih poznatih svjetskih zaliha (jeftinog urana). Francusko-kazahstanska kompanija KATCO prerađuje 15 posto urana iz Kazahstana. Pored ekonomskih interesa, cilj Francuske je također potiskivanje Rusije iz Srednje Azije, posebno Kazahstana. Rusija i Türkiye nemaju dovoljno finansija za ulaganje u ovu regiju tako da Francuska, SAD i Britanija pokušavaju iskoristiti svoju komparativnu prednost. Kina, pak, u poziciji je da ekonomski dominira regijom jer posjeduje veliku količinu kapitala. Ipak, Türkiye posjeduje druge vrijednosti u domenu mehke moći koje joj pružaju prednost u odnosu na zapadne rivale i Rusiju za utjecaj u srednjoazijskim stanovima. Ti resursi su zajednička povijest, islamsko kulturno naslijeđe, jezik, tradicija, etičko zajedničko porijeklo i druge prednosti, što je već uobličeno kroz formalni multilateralni savez turkijskih država. Pored toga, ne treba zanemariti ni odbrambeni i vojni kapacitet Ankare, koji je itekako važan kao komponenta izgradnje utjecaja i povjerenja sa zemljama regije Srednje Azije. Ako se velike sile toliko bore za utjecaj i dobre odnose za srednjoazijskim stanovima, krajnje je vrijeme da im i naša država posveti dovoljnu pažnju, zbog naših interesa. Naše najveće bogatstvo (soft power) jeste naša slična i zajednička vjerska i kulturološka povijest, ali i prošlost života pod represivnim sistemom koji nam je zajednički i gdje možemo ponuditi vlastita iskustva. Ekonomija je dodatni podstrek za jačanje veza sa stanovima Srednje Azije.