Dok se sportisti pripremaju, bruse formu za olimpijska natjecanja, za boravak u Kini morat će se i psihički pripremati. Za početak, igre će biti održane u “balonu”, sa strogim covid protokolima, ograničenim kretanjem, pa čak će im i posluživanje hrane biti automoatizovano kako bi se smanjila mogućnost za fizički kontakt i prijenos virusa. Ali, sportisti su upozoreni da pripaze kako se ponašaju i šta govore; svako ukazivanje na kršenje ljudskih prava u Kini, na genocid koji kineske vlasti provode nad Ujgurima i drugim muslimasnkim zajednicama u Kini moglo bi sportiste koštati slobode. Dakle, vrlo lahko mogu biti uhapšeni.

Upravo su ljudska prava, odnosno genocid koji kineske vlasti provode nad Ujgurima, bili razlog da više od 180 organizacija za zaštitu ljudskih prava prošle godine objavi otvoreno pismo u kojem pozivaju na bojkot Zimskih olimpijskih igara 2022. godine. Tvrdnje Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) da će Olimpijske igre biti katalizator za poboljšanje stanja s ljudskim pravima u toj zemlji također su se našle na meti oštrih kritika.

Sjedinjene Američke Države, Australija i nekoliko zapadnih zemalja prihvatilo je poziv na bojkot igara, ali diplomatski. U praksi to znači da istaknuti zvaničnici ovih zemalja neće učestvovati u ceremonijama ograniziranim povodom Zimskih limpijskih igara, što uključuje i svečano otvaranje ZOI. Olimpijske igre u Pekingu nisu prve igre koje su bojkotirane i koje su postale poligon za političko nadmetanje. U povijesti je bilo još nekoliko slučajeva bojkota olimpijskih igara čak i u sportskom segmentu.

Osnivač Međunarodnog olimpijskog komiteta i “otac” savremenih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin zamislio je Olimpijske igre kao sportsku manifestaciju koja će zbližavati narode svijeta, imunu na vanjska uplitanja. No, razvoj savremenog olimpizma, rast njegove popularnosti te sve kvalitetnija i masovnija natjecanja učinili su Olimpijske igre primamljivim poligonom za različite vrste zloupotreba, među kojima i političke. MOK ne samo da ih nije uspijevao spriječiti već je za njih katkada bio (su)odgovoran, kao u slučaju Olimpijskih igara u Berlinu iz 1936. godine, organizacijski impresivnih, ali doživljenih ponajprije kao manifestacija koja je poslužila za ideološko učvršćivanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj te njegovu promociju i afirmaciju pred međunarodnom zajednicom.

U vrijeme Hladnog rata sportska su nadmetanja postala još jednom područja u kojima su supersile, SAD i SSSR, nastojale demonstrirati nadmoć, a glavnim i najvažnijim hladnoratovskim sportskim bojištem postale su upravo Olimpijske igre. “Olimpijski hladni rat” počeo je u Helsinkiju 1952. godine, prvim Olimpijskim igrama na kojima je nastupio SSSR odmah se nametnuvši kao olimpijska supersila. Amerikanci i Sovjeti od tada su se počeli izmjenjivati na prvom i drugom mjestu ljestvice najuspješnijih zemalja sudionica Ljetnih olimpijskih igara, sve do onih održanih u Montrealu 1976. godine, kada su se na drugo mjesto, iza sovjetskih, a ispred američkih, smjestili istočnonjemački olimpijci.

Nivo pažnje i važnosti koju su SAD pridavale Olimpijskim igrama ilustrira i podatak da su se američki gradovi tokom Hladnog rata, svaki put kada je to bilo moguće, kandidirali za domaćinstvo i ljetnih i zimskih olimpijskih igara. S druge strane, Sovjeti su se prvi put kandidirali za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 1976. godine, no moskovsku kandidaturu porazila je montrealska.

U sljedećem su pokušaju bili bolje sreće – na 75. zasjedanju MOK-a u Beču, Moskva je 23. oktobra 1974. godine porazila Los Angeles, te je izabrana za domaćina Ljetnih olimpijskih igara 1980. godine. Na istom je zasjedanju za domaćina ZOI 1980. izabran američki Lake Placid, koji nije imao protukandidata. S obzirom na to da je SSSR u vrijeme odabira domaćina i dalje bio totalitarna komunistička diktatura s jednopartijskim političkim sistemom i planski ustrojenom privredom, ne može se govoriti o unutrašnjopolitičkoj ili ekonomskoj liberalizaciji te supersile. Tadašnji predsjednik MOK-a Michael Morris, baron od Killanina, Irac nacionalnošću a Britanac plemićkom titulom, kasnije je tvrdio da su članovi MOK-a koji su glasali za dodjeljivanje domaćinstva SSSR-u smatrali da su takvim izborom podržali miroljubivu koegzistenciju supersila.

No kvalitet odnosa između Moskve i Washingtona postupno će se pogoršavati, da bi potkraj 1979. godine došlo i do kraha politike miroljubive koegzistencije. SSSR je 1979. godine otpočeo s agresijom na susjedni i nesvrstani Afganistan. Radilo se o prvoj sovjetskoj invaziji izvan granica Varšavskoga pakta, koja je izazvala oštru reakciju SAD-a. Administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera usvojila je paket protumjera kao odgovor na sovjetsku agresiju te pozvala međunarodnu zajednicu da se pridruži SAD-u u osudama intervencije i prakticiranju predloženih protumjera. Jedna od tih protumjera bila je najava mogućnosti bojkota Olimpijskih igara u Moskvi. Tako se slom miroljubive koegzistencije odrazio i na sport, odnosno na najveću sportsku priredbu.

Iako su supersile i ranije koristile Olimpijske igre kao hladnoratovski politički poligon, “olimpijski hladni rat” kulminirat će upravo s Moskovskim olimpijskim igrama 1980. godine, s bojkotom kao najizraženijim oblikom upliva politike u olimpizam. Pitanje (ne)odlaska na Olimpijske igre u Moskvu postalo je jednom od najvažnijih tema međunarodne politike u prvoj polovini 1980. godine, tema kojom su se bavili mnogi svjetski predsjednici, premijeri i ministri. Predsjednik MOK-a Michael Killanin obećao je da će se oduprijeti bilo kakvom političkom uplitanju u Olimpijske igre.

Oglasili su se i neki nacionalni olimpijski odbori (OO). Izvršni predsjednik američkog OO-a (USOC) Don Miller usprotivio se političkoj zloupotrebi olimpijskog pokreta, odnosno mogućnosti neodlaska američkih sportaša u Moskvu. Isti su stav zauzeli predsjednici važnijih zapadnoeuropskih OO-a: Willi Daume (Zapadna Njemačka), Denis Follows (Velika Britanija) i Franco Carraro (Italija).

Američki predsjednik Jimmy Carter u memoarima navodi da je smatrao kako bi bojkot Sovjetima nanio težak udarac, jer Moskva olimpijske igre prvenstveno doživljava kao ideološki trijumf i potvrdu pred svijetom da SSSR baštini antički olimpijski duh. Znao je da se SAD-u u bojkotu mora pridružiti mnogo zemalja kako bi ideja bila uspješno realizirana, pa je bio mnogo odlučniji u primjeni diplomatskih, vojnih i ekonomskih mjera kao odgovora na sovjetsku intervenciju. Carter je 20. januara u televizijskoj emisiji Meet the Press službeno najavio bojkot Olimpijskih igara u Moskvi te obavijestio javnost da je predsjednika USOC-a Roberta Kanea pismeno pozvao da podrži inicijativu. Poruka poput te upućene Kaneu poslana je brojnim svjetskim državnicima.

Potpredsjednik MOK-a i Organizacijskog odbora moskovskih Igara Vitalij Smirnov okarakterizirao je Carterovu inicijativu kao grubo kršenje Olimpijske povelje koje bi moglo dovesti do izbacivanja SAD-a iz olimpijskog pokreta, čija pravila strogo zabranjuju izostajanje s Olimpijskih igara zbog političkih, vjerskih, društvenih i ekonomskih razloga. Iako su ZOI u Lake Placidu i senzacionalni trijumf američkih hokejaša nad sovjetskim doveli do promjene raspoloženja američke javnosti, bojkot je i dalje uživao podršku većine ispitanika različitih anketa, doduše, osjetno manju nego što je to bio slučaj u januaru.

Na sjednici USOC-a u Colorado Springsu Carterov naum konačno je ostvaren. Članovi USOC-a izglasali da se američki sportisti neće natjecati na predstojećim Olimpijskim igrama.

Američka administracija vodila je aktivnu politiku kako bi u svoj (anti)olimpijski projekt uključila što je više moguće saveznika, no stav službenog Washingtona izazivao je oprečne reakcije širom svijeta.

Bijela kuća je jednog od najvjernijih saveznika imala u britanskoj vladi na čelu s premijerkom Margaret Thatcher. Ona je u memoarima zabilježila da je bila odlučna slijediti sve američke mjere protiv sovjetske intervencije u Afganistanu. Navodi da je, poput Cartera, bila sigurna da bi najučinkovitija mjera bila “spriječiti Sovjete da nadolazeće Moskovske olimpijske igre iskoriste u propagandne svrhe”. Premijerka je kasnije poručila da iako se protivi održavanju Igara u Moskvi, neće pritiskati i(li) sprečavati sportiste da na njima nastupe.

Unatoč pritiscima britanske vlade, na zasjedanju Britanskog olimpijskog komiteta predstavnici 15 od 19 sportskih saveza opredijelili su se za nastup britanskih olimpijaca na Igrama. Ipak, britanski komitet ostavio je otvorenom mogućnost ponovnog razmatranja bojkota u slučaju promjene međunarodnih okolnosti.

Scenariji u kojima su nacionalni OO-i poslali sportiste na Olimpijske igre usprkos preporukama i pritiscima državnih vlasti da se bojkotira odigrali su se i u Italiji, Španiji, Portugalu, Holandiji, Belgiji, Luksemburgu i Irskoj. Jakom pritisku državnih vlasti uspjeli su se oduprijeti i OO-i nekih izvaneuropskih zemalja, naprimjer Australije i Novog Zelanda. No, zbog raskoraka između stavova državnih vlasti i nacionalnih odbora, spomenute zapadnoeuropske zemlje te Australija i Novi Zeland u Moskvu su poslali osjetno manji broj natjecatelja nego na prethodne Olimpijske igre.

Neki su sportski savezi i sportisti individualnim odlukama otkazali nastupe. Italijanska je vlada odlučila da državni službenici (vojnici i policajci) ne mogu sudjelovati na Igrama, što je nacionalnu olimpijsku ekspediciju smanjilo za 40 sportista. Najekstremniji je primjer Novog Zelanda, čija je reprezentacija s očekivanih 96 spala na samo četiri olimpijca.

Carter je u Evropi ipak ostvario jednu iznimno vrijednu pobjedu. Naime, mnogi su analitičari Zapadnu Njemačku označavali ključnim bojištem u čitavoj priči oko bojkota, pa je njezino priključivanje inicijativi Bijele kuće imalo posebnu težinu.

Danas, čini se, ni bojkoti više nisu kao što su nekada bili. Dok čekamo početak Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, ponovo iščekujemo rusku invaziju na Ukrajinu, baš kao i u vrijeme Hladnog rata i američkog bojkota moskovskih Olimpijskih igara zbog ruske (sovjetske) invazije na Afganistan.