Vraćajući se iz Ukrajine sa sastanka s predsjednikom Volodymyrom Zelenskyjem, u četvrtak, 3. februara, predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao je novinarima da zapadne zemlje nisu u mogućnosti da doprinesu rješenju ukrajinsko-ruskih tenzija i da nema evropskih lidera sposobnih da to riješe. “Nažalost, Zapad do sada nije dao nikakav doprinos rješavanju ovog pitanja. Mogu reći da samo pogoršavaju stvari”, rekao je tom prilikom, uputivši posebne “strelice” ka SAD: “Kada pogledamo situaciju u Sjedinjenim Državama, predsjednik Joe Biden do sada još nije bio u stanju da pokaže pozitivan pristup ovom procesu. Na sastancima koje su održali ministri vanjskih poslova nije bilo pomaka. To se jasno vidi.”

Ono što se također jasno vidi iz Turske jeste loženje ukrajinske krize od zapadnih medija. Stara latinska izreka da je historija učiteljica života još se jednom pokazuje kao pogrešnom. Naime, ne samo da se “zaboravlja” da od 2015. mediji poput Reutersa, New York Timesa, Voice of America, pa čak i “kvaziljevičarskog” Guardiana (i mnogih drugih) “predviđaju” rusko-ukrajinski rat u redovnim godišnjim ciklusima koliko sutra ili prekosutra, bazirano na vijestima o gomilanju ruskih trupa na ukrajinskoj istočnoj granici, pa od tih kriza nije bilo ništa, nego se također zaboravila medijska priprema tzv. koalicije voljnih za agresiju na Irak.

Ima dosta ironije u činjenici da je Bloomberg na svom sajtu objavio naslov Uživo: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu tačno na dvadesetu godišnjicu besramnog nastupa Colina Powella, tadašnjeg državnog sekretara SAD, u Vijeću sigurnosti UN-a. Naslov, koji je, kad se klikne, vodio nigdje (odnosno, na page error), “živio” je više od pola sata, a objašnjenje koje je išlo uz izvinjenje jeste da je to bio jedan od naslova koje Bloomberg priprema za sve moguće “scenarije”, te da je objavljen greškom. “Auuuu, ja kao novinar jurim 'last minute' godinama, a nije mi palo na pamet da napišem scenarij i čekam da vidim da li će se ostvariti”, piše sarkastično Melih Altınok u dnevniku Sabah.

Altınok je bio jedan od novinara koji je pratio predsjednika Erdoğana na putu za Kijev. Njegova reportaža od petka 4. februara pod naslovom Atmosfera na ulicama Ukrajine nije kako se opisuje u medijima priča priču potpuno suprotnu od utiska koji se stječe gledajući zapadne medije. “Nema ni traga panici kako javljaju novinari. Ljudi s kojima sam razgovarao kažu da situacija nije mnogo drugačija u regijama blizu ruske granice i da američki i zapadni mediji preuveličavaju napetost.”

Kada i ako se čuju glasovi ukrajinskih zvaničnika, uključujući predsjednika Zelenskyja i/ili ministra odbrane Oleksiija Reznikova i/ili sekretara Ukrajinskog vijeća sigurnosti i odbrane Oleksiya Danilova, koji govore da neposredne opasnosti nema, a njihovi glasovi skoro su pa udavljeni ratnim bubnjevima zapadnih medija, onda je jasno da je Altınokov izvještaj mnogo bliže stvarnosti od bilo čega što dolazi sa Zapada.

Sve do sada napisano ne znači da krize nema ili da je se može minimizirati, ali od preuveličavanja nema nikakve koristi, samo potencijalne štete. Za razliku od pomenutih prošlih cikličnih panika, ova sadašnja poslužila je Rusiji da postavi pitanje sopstvene sigurnosti u svjetlu širenja NATO-a na istok, odnosno da pregovorima pokuša da dobije sigurnosne garancije Zapada. Nevoljnost Zapada, ili bolje SAD, da pregovara o tome jeste razlog Erdoğanove rečenice: “Zapad do sada nije dao nikakav doprinos rješavanju ovog pitanja”.

Pri podizanju pitanja sopstvene sigurnosti Rusija se oslanja na Povelju za evropsku sigurnost, koju su zemlje članice Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) potpisale u Istanbulu novembra 1999. Poveljom su definirana ključna prava i obaveze država članica OSCE-a, od kojih je svakako pravo svake države članice da bude slobodna da izabere ili promijeni svoje sigurnosne aranžmane, uključujući ugovore o savezima,  kao i pravo svake države na neutralnost. Međutim, Rusija se poziva na obaveze koje su u istom paragrafu Povelje, koje direktno uvjetuju ta prava obavezom svake države da ne jača svoju sigurnost na račun ili nauštrb drugih, odnosno trećih država u regiji.

Kako se trenutno čini, razumijevanja za rusku zabrinutost za sigurnost imaju samo predsjednik Erdoğan i francuski predsjednik Emmanuel Macron (mislio sam da nikad neću napisati da narečeni išta razumije). Dok ovo pišem, ponedjeljak 7. februar, Macron je u Moskvi, a sljedećeg dana bit će u Kijevu pokušavajući da preuzme ulogu posrednika. Ulogu za koju se Ankara nudi duže vremena. “Geopolitički cilj Rusije danas očigledno nije Ukrajina, već da se razjasne pravila kohabitacije s NATO-om i EU”, objasnio je Macron u intervjuu za sedmičnik Journal du Dimanche prije odlaska u Moskvu. U istom dahu osudivši američko odbijanje da okonča kontroverznu “politiku otvorenih vrata“ NATO-a, Macron je upozorio: “Moramo biti veoma realni. Nećemo postići (ruske) jednostrane poteze (ka deeskalaciji), ali je bitno izbjeći pogoršanje situacije prije nego što izgradimo mehanizme i recipročne geste povjerenja.”

U pomenutoj osudi politike “otvorenih vrata” leži bitna razlika u pomenutom razumijevanju ruskih briga između Macrona i Erdoğana, odnosno viđenja situacije. Naime, znamo da Macron inače misli o NATO-u kao kliničkom mrtvacu, što nije slučaj s turskim predsjednikom, koji nikad nije odustao od javne podrške Ukrajini (i Gruziji) u njihovom nastojanju da se pridruže alijansi.

Upravo je to razlog zašto je predsjednik Ukrajine Zelensky zagrijan za ideju turskog posredovanja. To je možda razlog što je odbio da se sretne s njemačkom ministarkom vanjskih poslova iako je sastanak bio zakazan za ponedjeljak. Njemačka nije baš voljna da vojno pomogne Ukrajini, to jest oružjem i/ili vojnim prisustvom. Novi je kancelar (dok ovo pišem, ponedjeljak 7. februar) u posjeti Bijeloj kući, gdje je otišao da ga gnječe kako bi se jasno odredio prema sankcijama i odustajanju od plinovoda “Sjeverni tok 2” ako Rusija izvrši invaziju na Ukrajinu. Nakon toga planira put u Moskvu i Kijev. Diplomatski saobraćaj gust je ovih dana, kao da ga je potakla Erdoğanova posjeta Kijevu. Njemačka inače nije dozvolila prelet britanskih vojnih transportnih aviona, kojima entuzijastični Boris Johnson šalje vojni hardver Kijevu. Zli jezici bi rekli da Johnson pokušava da skrene pažnju sa skandala Partygate. Uzgred, “kako se tenzije oko Ukrajine produbljuju, postoje znakovi istih zapadnih neslaganja duž angloameričke i francusko-njemačke osovine, kao i uoči Zaljevskog rata 2003. godine”, piše Marwan Bishara, politički komentator Al Jazeere. Doista, to je teško ne primijetiti.

Tek ćemo saznati koliko je Putin, koji uskoro treba da posjeti Ankaru (datum još nije fiksiran), voljan da prihvati prijedlog turskog posredovanja. Sa sigurnošću se može reći da će Francuska i Njemačka pokušati da vrate pregovore u tzv. Normandijski format (Francuska, Njemačka, Rusija i Ukrajina), koji se do sada nije pokazao kao jako uspješan, prije svega zbog nepoštovanja Minsk ugovora od Kijeva.

Turska kao dokazani prijatelj Ukrajine, što pokazuju ne samo izjave o teritorijalnom integritetu (i nepriznavanje aneksije Krima) nego i prodaja naoružanih bespilotnih letjelica, koje su se već na tri fronta pokazale kao ubitačno efikasne protiv ruskih sistema zračne odbrane, te produbljivanje saradnje u oblasti odbrambene industrije – potezi koji sigurno ljute Kremlj – je jedna strana balansiranja. Druga je Turska, koja se pokazala pouzdan partner Rusiji, koja se praktično odrekla već plaćenih aviona F-35 kako bi kupila ruski protuzračni sistem S-400, koja u ovoj situaciji insistira na sprovođenju Montreux konvencije o moreuzima Dardaneli i Bosfor, što ograničava prisustvo necrnomorskih vojnih brodova u Crnom moru, te koja od Rusije prima plin i nuklearnu tehnologiju – sve potezi koji ljute Zapad i/ili NATO i koji joj navlače sankcije SAD.

Da parafraziram predsjednika Uprave za komunikacije Fahrettina Altuna iz intervjua koji je dao Bloombergu prije samita u Kijevu – odnosi Turske i Ukrajine ne mogu se svesti na prodaju dronova, kao što se odnosi s Rusijom ne mogu svesti na kupovinu S-400. Sve navedeno čini Tursku idealnim posrednikom u ukrajinsko-ruskim tenzijama. U krajnjoj liniji, radi se također o njenoj sigurnosti.