Šefovi turkofonskih (ili turkijskih) država otvorili su novo historijsko poglavlje na osmom samitu Vijeća turkofonskih zemalja, održanom 12. novembra u Istanbulu. Na samitu čija je glavna tema bila “Zelene tehnologije i pametni gradovi u digitalnom dobu” ova organizacija promijenila je ime u Organizacija turkofonskih zemalja. “Mijenjamo naziv našeg Vijeća, koje je razvilo svoju institucionalnu strukturu i podiglo svoj prestiž u regiji i šire, u Organizaciju turkijskih država. Očigledno, ova historijska promjena ne bi trebala ostati ograničena na retoriku, već je treba provesti i u djelo”, rekao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan tom prilikom.

Vijeće turkofonskih zemalja međuvladina je organizacija s ciljem promocije saradnje među turkofonskim zemljama. Oblasti saradnje, kojih je mnogo, uključuju ekonomiju, sigurnost, obrazovanje, zajedničku historiju i kulturu. Ova organizacija predstavlja oko 300 miliona ljudi na prostoru od 4,5 miliona kvadratnih kilometara i ekonomskog potencijala od dvije hiljade milijardi dolara. No, prvo malo historije.

Ideja solidarnosti i jedinstva među turkofonskim zemljama stara je više od stoljeća. Ideju o jedinstvenom kulturnom i jezičkom prostoru kao i poziv na solidarnost i jedinstvo promovirao je krajem 19. stoljeća progresivni intelektualac İsmail Gaspıralı, krimski Tatar u tada carističkoj Rusiji, koji se smatra rodonačelnikom panturske ideje. Nepotrebno reći, niti caristička, a pogotovu sovjetska Rusija, odnosno savez, kao kolonizatori turkijskih zemalja centralne azije, nisu bili plodno tlo za ostvarenje takvih ideja.

Kraj hladnog rata i raspad Sovjetskog Saveza probudili su nade za njihovo ostvarenje. Turska je 1991. godine bila prva zemlja koja je priznala nezavisnost turkofonskih država i obećala političku i ekonomsku pomoć Azerbejdžanu, Kirgistanu, Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. Kao rezultat toga, prvi samit šefova turkijskih država 1992. godine, održan u Ankari, bio je prilično obećavajući. Progresivne ideje poput slobodnog kretanja roba i usluga, osnivanja zajedničke investicione i razvojne banke, integracije komunikacijskih sistema i korištenje Turske kao glavnog tranzitnog čvorišta u isporuci izvoza nafte i gasa iz novih nezavisnih država postavljene su kao cilj.

Međutim, ideje tadašnjeg predsjednika Turske Turguta Özala, između ostalog o “naftovodima/gasovodima mira”, razbile su se prije svega zbog armenske agresije i okupacije Nagorno-Karabaha, a zatim i zbog turkmenistanske izolacionističke politike te loših odnosa Turske i Uzbekistana pod notornim Islamom Karimovim. Ipak, kulturna saradnja uspostavljena je osnivanjem Međunarodne organizacije turkijskih kultura (TURKSOY) 1993. godine.

 

Vijeće turkofonskih zemalja osnovano je 3. oktobra 2009. sporazumom u Nahčivanu, azerbejdžanskoj enklavi koja graniči s Turskom. Države osnivači bili su Azerbejdžan,  Kazahstan, Kirgistan i Turska.

Od 2011. lideri ovih zemalja redovno su se sastajali da ocijene protekli period i ustanove ciljeve za dolazeći. Vijeće je također krovna organizacija za različita odjeljenja kao što je parlamentarna skupština (TURKPA) sa sjedištem u Bakuu, pomenuta Međunarodna organizacija turkijskih kultura (TURKSOY) sa sjedištem u Ankari, Međunarodne turkofonske akademije u Nur-Sultanu ili Astani (Kazahstan), Fondacije turkijske kulture i naslijeđa u Bakuu, Centar nomadskih civilizacija u Biškeku (Kirgistan) i Turkijsko poslovno vijeće u Istanbulu.

Vijeće je od nastanka imalo velike ambicije i želju da pokrije što veći spektar oblasti od infrastrukturnih i logističkih projekata između država članica do saradnje u poslovanju, obrazovanju i sportu. Primjera radi, sa svojim obrazovnim ogrankom, Turkofonskom akademijom, Vijeće priprema zajednički udžbenik turske historije za zemlje članice. Cilj ovog projekta jeste premostiti vještački historijski jaz između turkofonskih država, koji je uspostavljen tokom prethodnih stoljeća kolonijalizma i opresivnih komunističkih režima (po principu divide et impera).

Mađarska je dobila status zemlje posmatrača 2018. na šestom samitu u Kirgistanu. Mađarsko interesiranje za pripadnost Vijeću jasno je demonstrirano otvaranjem predstavništva Vijeća u Budimpešti 19. septembra ove godine. Godine 2019. godine Uzbekistan postaje punopravni član Vijeća. Turkmenistan, koji je omekšao svoju izolacionističku politiku kada je 2015. grad Mari proglašen glavnim gradom turkijske kulture za tu godinu, te je 2019. je postao zemlja-posmatrač (na ovom samitu prvi je put nastupio u toj ulozi).

Pobjeda Azerbejdžana, oslobođenje Nagorno-Karabaha i uspostavljanje Zengezur koridora, koridora koji povezuje Nahčivan s maticom Azerbejdžanom, a samim tim otvara kopneni put koji povezuje Tursku sa svim članicama, sada Organizacije turkijskih država, jeste geopolitička promjena na koju se ova također geopolitička promjena nadgrađuje.

S druge strane, pobjeda Azerbejdžana ne bi bila moguća bez pomoći (NOVE) Turske. Naglasak na “nove”, jer kada se iz današnje perspektive gledaju ambicije iz devedesetih godina prošlog stoljeća, vidi se koliko su bile nerealne. “Činjenica da su Turskoj bile vezane ruke tokom okupacije Karabaha zapravo je najbolji pokazatelj toga. Bila je to Turska koja nije mogla poslati čak ni helikoptere koje je Elçibey tražio da zbrinu ranjene. Nažalost, nije postojala infrastruktura za ideju da Turska vodi turski svijet u takvim uvjetima”, piše kolumnista Sabaha Hasan Basri Yalçın. Danas, da li to treba uopće pisati, situacija je dijametralno suprotna i turkofonske (i ne samo turkofonske) zemlje mogu računati na pomoć i snagu Turske.

Drugi bitan momenat koji je doprinio uvjetima za ostvarivanje vizije strukture slične Evropskoj uniji među turkofonskim državama jeste oslobađanje Turske države od pogubnog djelovanja terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ). Kada se pogledaju devedesete i prva decenija 21. stoljeća, ne može se negirati saradnja turkofonskih zemalja na polju obrazovanja i/ili kulture. Međutim, to se može svrstati pod pokušaj  FETÖ-a (koji nije ništa drugo nego ogranak američke obavještajne agencije) da upotrijebi Tursku kao trojanskog konja za širenje američkog utjecaja u Centralnoj Aziji. Upravo je zato sve bilo ograničeno samo na obrazovno-kulturne (neekonomske) veze, jer SAD nisu željele, kao što ne žele ni sada, jačanje Turske. “Danas, međutim, postoji potpuno drugačiji teren. Turska sebe ne vidi kao aparat ili posrednika Zapada. Ne mora saradnju zasnivati samo na kulturnoj politici. Sada turska vojna i politička moć zaista daje povjerenje prijateljima i strah neprijateljima. Iz tog razloga, druge turkijske države neizbježno cijene Tursku. Karabah je bio najbolji primjer za to”, piše Yalçın.

Samit Organizacije turkofonskih zemalja, održan 12. novembra u Istanbulu, usvojio je dva dokumenta. Deklaraciju Osmog samita i dokument “Vizija turskog svijeta 2040.”, nastao na inicijativu počasnog predsjedavajućeg Vijeća Nursultana Nazarbayeva, bivšeg predsjednika Kazahstana. Dokument koji je prihvaćen kao strateški usmjeravat će buduću saradnju u različitim oblastima.

Unapređenje saradnje na svim poljima ogleda se u deklaraciji koja sadrži 121 paragraf i nije ju lahko sumirati. Izdvojio bih da se u deklaraciji našlo pitanje Kipra te da je istaknuto da se na osnovu činjenica na ostrvu treba postići pravično, trajno, održivo i obostrano prihvatljivo rješenje za pitanje Kipra. Predsjednik Erdoğan u svom je obraćanju samitu izrazio nadu da će se Turska Republika Sjeverni Kipar naći među članovima Organizacije. “Vjerujem u vašu vrijednu podršku u ublažavanju izolacije i embarga protiv kiparskih Turaka, koji su neodvojivi dio turskog svijeta”, rekao je tom prilikom.

Drugi interesantan detalj iz deklaracije jeste podrška prijedlogu Mađarske da sazove zajednički samit šefova država Organizacije turskih država i Višegradske grupe (V4) tokom njenog predsjedavanja V4 u Budimpešti.

I deklaracija i vizija zaista ukazuju na mogućnost formiranja unije kakva je Evropska. To je ogromna promjena geopolitičke igre ne samo u regiji, pa zapanjuje tišina kojom su je zapadni mediji ispratili. U 2022. godini Turska preuzima rotacijsko predsjedavanje Organizacijom, što je dobar indikator da sve neće ostati samo na retorici, “već je treba provesti i u djelo”, kako je rekao predsjednik Erdoğan.