U utorak 21. septembra predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan držao je govor na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o tome kako je bolji svijet moguć. Konkretni prijedlozi za revolucionarnu reformu Ujedinjenih nacija, među kojima su ukidanje prava veta stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a, povećanje ovlasti Generalne skupštine, smanjenje ovlaštenja Vijeća sigurnosti da polaže račune Generalnoj skupštini i izbor 20 stalnih članova Vijeća sigurnosti iz Generalne skupštine umjesto pet, čine viziju koju Erdoğan već dugo promovira pod sloganom “Svijet je veći od pet”.
Da tako hrabri i revolucionarni prijedlozi nisu mogli doći iz one Turske od prije 20 ili više godina, nije potrebno posebno naglašavati. Oni (prijedlozi) su rezultat samopouzdanja – kako unutar zemlje, tako van nje – koje je Turska povratila/osvojila razvojem i napretkom na svim planovima u posljednjih 20 godina. Bez obzira na rezultat – ne treba zaboraviti da ovo ljuljanje broda oko čijeg se kormila 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti neprekidno bori decenijama (čineći plovidbu nestabilnom i opasnom) djeluje direktno protiv njih – nije moguće umanjiti značaj činjenice da turski prijedlozi stavljaju pravdu u središte budućnosti globalnog poretka, te da se Turska tako snažno pojavljuje na globalnoj sceni s njima.
Međutim, u samoj Turskoj, kada je riječ o vanjskoj politici, sva je prilika da će se neko vrijeme raspravljati o izjavi lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua, koju je nedavno izgovorio tokom TV intervjua: “Promijenit ću ovu vanjsku politiku za 180 stepeni. Ova vanjska politika šteti Turskoj, regiji, Evropi i ponajviše našim ljudima.”
Dok je jasno da je CHP bio protiv svakog vanjskopolitičkog poteza Turske, koji su viđeni od većine kao pitanje opstanka, nije baš jasno na koji su način to štetili Turskoj i turskom narodu. Podsjećanja radi, u formi pitanja navest ću te ključne momente.
Kakvu štetu nanosi Turcima borba Turske u Siriji protiv terorističke organizacije PKK i njenog sirijskog ogranka YPG? Da li CHP preferira osnivanje PKK-stana ili, kako ovdje kažu, terorističkog koridora duž južne granice? Kakvu štetu nanosi turskom narodu to što je Turska sklopila sporazum s legitimnom libijskom vladom? Da nije riječ o nezadovoljstvu konceptom “Plava domovina”, koji je, fakat, trn u očima Evropi (i šire), ali istovremeno ima ogromnu podršku u narodu bez obzira na partijsku pripadnost? Kakvu štetu nanosi turskom narodu što je stajala uz Azerbejdžan, u okviru međunarodnog prava, tokom oslobođenja Karabaha od armenske okupacije? Kakvu štetu turske aktivnosti glede istraživanja prirodnog gasa i nafte u istočnom Mediteranu nanose turskom narodu?
Naravno, odgovori na sva ova pitanja jesu: nikakvu, ali Kılıçdaroğlu je u pravu kada posredno kaže da jaka turska država nanosi “štetu” regiji i Evropi. Posredno, iz jednostavnog razloga što on nikad ne bi priznao da je Turska danas jaka. A ta šteta, koju pokušava da proširi na narod, jeste šteta za “regiju” i “Evropu” koja nastaje onemogućavanjem igara smišljenih da je drže slabom i u podređenom položaju.
Ništa bolje ne ilustrira želju Kemala Kılıçdaroğlua za povratkom Turske na status klijent-države u kojoj bi on bio komprador, odnosno transmisija između (neo)kolonijalnih sila i domaćeg stanovništva. To polahko postaje jasno i ljudima koji su CHP-u i Kılıçdaroğluu bili spremni dati preveliki kredit, samo u ime (odavno napuštene) kemalističke ideologije. Nedim Şener, kao jedan od takvih, sada piše: “On (K. Kılıçdaroğlu) je prevodilac za gotovo sve kritike turske vanjske politike koje potiču iz SAD-a i Evrope.” “Prevodilac” ili “transmisija”, svodi se na isto.
Da CHP najviše žulja pomenuti koncept “Plave domovine”, nedavno je pokazao nastup glavnog savjetnika Kemala Kılıçdaroğlua zaduženog za spoljne odnose Ünala Çeviköza na internet-televiziji dnevnika Karar. Nekim “čudom”, to je upravo ono što žulja i “ostatak svijeta” glede turske vanjske politike.
ODBRANA TURSKIH INTERESA NA MORIMA
Podsjećanja radi, “Plava domovina” nije ništa drugo do odbrana turskih interesa na morima – Crnom, Egejskom i Mediteranu – u skladu s međunarodnim zakonima i normama. Kičmu tog koncepta čini morsko razgraničenje Ekskluzivnih ekonomskih zona (EEZ) Turske i Libije – upravo kvariigra koja je Evropi, Grčkoj, Izraelu i južnom Kipru pokvarila plan da ograniče Tursku eksluzivnu ekonomsku zonu na antalijski zaliv.
Ünal Çeviköz bivši je diplomata i već je notornost stekao klevetanjem Turske tokom azerbejdžanskog rata za oslobođenje od Armenaca okupiranog Karabaha, plasirajući lažne vijesti o “džihadistima iz Sirije” (volšebno su isparili u kloaki u kojoj lažne vijesti završavaju). Dnevnik Karar jesu novine osnovane netom nakon ostavke turskog premijera Ahmeta Davutoğlua u kome su se koncentrirali žurnalisti koji su do tada hinili pro-AKP stavove.
Çeviközova izjava u cijelosti glasi: “Retorika Plave domovine je diskurs koji pomaže vladi AK stranke da militarizira vanjsku politiku i učini je malo agresivnijom. Kada pogledate definiciju Plave domovine, to je zapravo koncept koji obuhvata područje izvan prava na suverenitet i predviđa širenje suvereniteta na šire područje na ovaj način. Zračni prostor, kopnene granice i teritorijalne vode Turske su regije u kojima ima puna suverena prava. Odatle se ni na koji način ne daje ni kap vode, niti centimetar zemlje. Međutim, naše teritorijalne vode široke su 6 milja. Iznad 6 milja postoje i drugi koncepti zasnovani na međunarodnom pravu. Jedan od njih je kontinentalni prag. Druga je ekonomska zona. To su zapravo područja koja se protežu do 200 milja.”
Mnogo je magle u ovoj izjavi. Laž o militarizaciji je najočiglednija, a isticanjem širine turskih teritorijalnih voda od 6 milja on pokušava da predstavi turska prava na kontinentalnom pragu, što je norma za ustanovljavanje EEZ, kao agresivno i ekspanzionističko. Kad ga čovjek sluša, kao da sluša Mitsotakisa ili Dendiasa, što ne ostavlja mnogo sumnje u to šta bi zaokret od 180 stepeni značio.
Međutim, taj zaokret na partijskom planu, pa i na planu partijske vanjske politike se već dešava. Početkom septembra delegacija CHP-a je prvi put posjetila sjeverni Irak i bila primljena od zvaničnika Kurdistanske regionalne vlade (KRG). Samo po sebi, to je vratolomni zaokret, jer koliko do “prekjučer” CHP nije imao ništa drugo osim uvreda za Barzani klan. Korijen tog animoziteta jeste u činjenici da KRG nikad nije imao nikakva pozitivna osjećanja prema terorističkoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), a CHP je u (nezvaničnoj) koaliciji s “političkim” produžetkom PKK-a – Demokratskom partijom naroda (HDP).
“Ako zaista postoji potreba za takvim sastankom, oni koji odlaze na takve sastanke u razvijenim zemljama to čine u koordinaciji s ministarstvom vanjskih poslova zemlje, tako da se tim posjetama ne narušavaju interesi zemlje. Budući da postoji državna politika i čak i ako opozicija nije zadovoljna njom, paze da ne otkrivaju pukotine”, piše Hasan Basri Yalçın, kolumnista Sabaha. Nepotrebno reći da nikakve koordinacije s Ministarstvom vanjskih poslova Turske nije bilo. Šta su ondje radili i pričali s Barzanijevima, nije poznato. CHP je ostao veoma zakopčan po tom pitanju, ali nije daleko od pameti da je to bio pokušaj da lobiraju KRG za podršku HDP-u, odnosno PKK-u u civilu. Kako i da li će to uspjeti jeste veliko pitanje s obzirom na to da zvanična Ankara i Erbil imaju dobre odnose. No, ko zna šta je CHP u stanju da obeća.
Kılıçdaroğlu se iz petnih žila trudi da predstavi HDP kao legitimnog predstavnika kurdskog naroda u Turskoj. Osim što to nema veze s realnošću iz jednostavnog razloga što su Kurdi najveće žrtve PKK-a i preziru bezbožne imperijalne najamnike, to dovodi i do (tragi)komičnih situacija kada maske potpuno padaju. Nakon što je nedavno u nekom TV nastupu proglasio HDP kao “zvaničnog” predstavnika kurdskog naroda, te da je to prava adresa za “rješavanje” (nepostojećeg) “kurdskog pitanja”, dobio je šamar u vidu tvita Sazaia Temellija, bivšeg kopredsjednika HDP-a, kojim poručuje Kılıçdaroğluu da je prava adresa İmralı – žargonska zamjena za Abdullaha Öcalana, osnivača i lidera PKK-a, koji služi doživotnu kaznu na ostrvu İmralı. To nije samo otvoreno priznanje HDP-a da zapravo ne postoji, a da postoji samo PKK, nego i potpuno razbijanje Kılıçdaroğluovog lupetanja o legitimnosti. No, ne treba od toga očekivati previše – osnovni gradivni materijal lidera CHP-a jeste teflon.
