Turska je prošle nedjelje bila scena diplomatskog saobraćaja rijetko viđenog u bilo kojoj zemlji. Mora se uložiti određeni napor da se ne primijeti da nakon godina (skoro decenije) sistematske demonizacije Republike Turske generalno, a predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana posebno na Zapadu, svi predstavnici zemalja gdje se ta demonizacija dešavala, uz njihovo prešutno odobravanje, a često i njihovo aktivno učestvovanje, sada naprasno žele da dobiju malo njegove pažnje i vremena. Ono što tu promjenu čini još zanimljivijom jeste činjenica da se politika i/ili stavovi Turske nisu ni za jotu promijenili.
Da, ruska agresija na Ukrajinu jeste promjena koja je dovela do promjene odnosa prema Turskoj, ali presudna činjenica koja je tome doprinijela jeste turski neutralan i uravnotežen stav. Zapravo, ministar unutrašnjih poslova Turske Süleyman Soylu u intervjuu dnevniku Sabah od ponedjeljka 14. marta postavlja stvari drugačije: “U ukrajinskom pitanju Turska je od samog početka vodila ispravnu politiku. Nazvati ovo uravnoteženom politikom znači biti nepravedan prema Turskoj. Turska je postavila politiku s identitetom i personalnošću. Turska je slijedila politiku zasnovanu na principima.”
Turska dokazuje da se ne mora biti zarobljen u strogi binarni model mišljenja, te da se ruska agresija može najoštrije osuditi, iz sve snage podržati teritorijalni integritet Ukrajine, a istovremeno ne uvesti sankcije Rusiji, niti demonizirati njeno rukovodstvo, narod i/ili kulturu. “Kao što nećemo zaboraviti Ukrajinu, ne prihvatamo akcije slične lovu na vještice protiv ruskog naroda, njegove književnosti, studenata ili umjetnika. Takve 'fašističke prakse' bacaju sjenu na legitimni otpor Ukrajine protiv ruskih trupa, podsticanjem klime mržnje, ljutnje i sijanja novih nepravednosti”, rekao je predsjednik Erdoğan na sastanku Centralnog izvršnog odbora Partije pravde i razvoja (AKP) prošlog utorka.
Isto se tako može osuđivati izraelska okupacija Zapadne obale i politika Izraela prema Palestincima i nastojati da se odnosi s Izraelom normaliziraju. Posjeta izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga Ankari 9. marta moguća je prekretnica u odnosima ne samo ovih dviju zemalja, koje su povukle svoje ambasadore 2010. godine, nego i šire saradnje na istočnom Mediteranu. No, sada je prerano za pretjerani optimizam. Obraćajući se medijima sljedećeg dana, ministar vanjskih poslova Republike Turske Mevlüt Çavuşoğlu jasno je stavio do znanja da normalizacija neće napredovati po cijenu Palestine “kao što su to činile neke zemlje” u prošlosti (jasne strelice ka Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji).
Istog tog četvrtka 10. marta oči svijeta bile su uprte u Antaliju, gdje su se zahvaljujući turskim naporima prvi put od početka ruske agresije sastali ministri vanjskih poslova Ukrajine Dmytro Kuleba i Ruske Federacije Sergei Lavrov uz prisustvo Mevlüta Çavuşoğlua. Bilo je previše optimistički očekivati da će na ovom sastanku doći do proboja u smislu primirja. Međutim, činjenica da su sjeli za isti stol već je uspjeh turske diplomatije.
Turska i Izrael u nekoj su vrsti takmičenja za ulogu posrednika u ukrajinsko-ruskom ratu. Ko će uspjeti da dovede za isti stol Zelenskijevog i Putina, tek ćemo vidjeti, ali evidentno je da se procesi pokušavaju sabotirati. Naprimjer, tajni razgovor izraelskog premijera Naftalija Bennetta sa Zelenskijem nakon Bennettove posjete Moskvi trebao je ostati takav, tajni. Međutim, procurio je s ukrajinske strane uz tvrdnju da je Bennett savjetovao Zelenskijevom (praktično) kapitulaciju, što kompromitira Bennetta kao eventualnog posrednika (neovisno o tome da li je ta tvrdnja tačna).
Slično se turska uloga pokušava destabilizirati ili sama Turska uvući u rat. Vijest da je granatirana džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog i njegove supruge Roxolane (Hurrem Sultan) u Mariupolju, koju je plasiralo Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine, vrlo brzo ispostavila se lažnom. İsmail Hacıoğlu, predsjednik udruženja džamije Kanuni Sultan Süleyman, uživo se javio u TV programe i demantirao tu “vijest”. Ministar Çavuşoğlu, sasvim sigurno svjestan ko je tu vijest plasirao, nazvao ju je “nediplomatski” kao laž, odgovarajući u nedjelju na pitanja novinara prilikom zatvaranja Foruma diplomatije u Antaliji (ADF). S obzirom na tursku osjetljivost i spremnost opozicije da eksploatira takav (ne)događaj, takve patke sigurno ne jačaju tursku poziciju pregovarača.
Drugi telefonski razgovor između predsjednika SAD-a Bidena i predsjednika Erdoğana također se desio u četvrtak 10. marta. Obje strane izdale su pozitivna saopštenja, u kojima nema ni traga o nesuglasicama koje su inače tako uobičajene. Pitanje poput onoga da li je Biden zahtijevao da se Turska pridruži zapadnim sankcijama zvaničnici negiraju, ali zato ima riječi o zahtjevima Turske da se nepravedni američki embargo na oružje ukine. Uloga je Turske u posredovanju između Ukrajine i Rusije hvaljena.
U petak 11. marta trodnevni Forum diplomatije pod pokroviteljstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana otvoren je u Antaliji. Ovo je drugi po redu forum na kojem se sastaju šefovi država i vlada, ministri, kreatori politika, diplomate, poslovni lideri, akademici, thinktankeri i predstavnici mladih i medija i na kojem se razmjenjuju ideje i rješenja za međunarodne izazove. Ovogodišnji, planiran mnogo prije nego što je rat izbio u Ukrajini, za osnovnu je temu imao ponovno kodiranje diplomatije. “Čovječanstvu je potrebna snažna diplomatija da bi riješilo tenzije, upravljalo promjenama, olakšalo prilagođavanje i promoviralo saradnju. Zato diplomatija mora ostati inovativna, efikasna i djelotvorna. Zauzvrat, to zahtijeva složene napore ka ponovnoj evaluaciji, reafirmaciji i restauraciji, drugim riječima, ponovnom kodiranju”, piše na sajtu ADF-a.
Na ovogodišnjem forumu učestvovalo je više od 2.000 učesnika iz 75 zemalja, od čega 17 šefova država, 80 ministara i 39 predstavnika međunarodnih organizacija. Jedna trećina svijeta bila je predstavljena na forumu u Antaliji. Prilično impresivno za prvi postpandemijski forum.
Koliko god da su paneli zanimljivi, najinteresantnije stvari dešavaju se na bilateralnim sastancima na marginama. Jedan historijski mora se izdvojiti, a to je “plodni i konstruktivni” sastanak ministara vanjskih poslova Jermenije i Turske. Ararat Mirzoyan i Mevlüt Çavuşoğlu razgovarali su o koracima koje treba poduzeti za normalizaciju odnosa. Zahvaljujući se na pozivu na ADF, Mirzoyan je rekao: “Na sastanku smo se dogovorili da nastavimo proces normalizacije u pravcu uspostavljanja bezuvjetnih diplomatskih odnosa i otvaranja granica.” S obzirom na to da ovaj raprošman ima punu podršku Azerbejdžana, velika je šansa da uspije.
Predsjednik Erdoğan bio je najzauzetija osoba na diplomatskom forumu u Antaliji. Osim što je imao sastanke sa svim šefovima država, uključujući i članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića i Milorada Dodika, tih dana vodio je telefonske razgovore s mnoštvom drugih svjetskih lidera.
U nedjelju 13. marta Erdoğan je u Istanbulu primio grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa. “Naš je dugogodišnji stav da vrata dijaloga moraju ostati otvorena, kao što vrata prijetnjama moraju ostati zatvorena”, rekao je o sastanku Mitsotakis. Ko kome prijeti u tursko-grčkim odnosima, nije teško utvrditi, kako po (ilegalnoj) militarizaciji grčkih ostrva u Egeju, kao i po gomilanju američkih vojnih baza po Trakiji (i trupa na granici), ali saopćenje turske predsjedničke direkcije za komunikacije je u diplomatskijem tonu: “Dvojica lidera su istakla ideju da Turska i Grčka imaju posebnu odgovornost u izgradnji sigurnosti Evrope suočavajući se s ruskom invazijom na Ukrajinu.”
Najzad, u ponedjeljak 14. marta u zvaničnu posjetu Ankari došao je (još uvijek svježi) njemački kancelar Olaf Scholz. Samit se, kao i sva prethodno navedena diplomatska aktivnost, prevashodno bavio situacijom u Ukrajini i naporima za postizanje primirja. Scholzove riječi “Nedavni događaji u našoj regiji dokazali su da Turska ima ključnu ulogu u mnogim oblastima, posebno u sigurnosti i energetici” mogle bi biti refren cijelog tog prošlonedjeljnog diplomatskog maratona. A pitanje za one koji taj refren ponavljaju bilo bi: “A vi ne gledate geografske mape dok ne dođe do rata?”
Završio bih s dvjema izjavama visokog predstavnika Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, koje ilustriraju razliku u ophođenju prema Turskoj.
“Vrijeme curi, a mi se približavamo prelomnom trenutku u našim odnosima s Turskom”, Josep Borrell, novembar 2020.
“Ovaj sukob je stavio Tursku u prvi plan. To nam je također pokazalo da moramo ojačati naš odnos s Turskom i kao partnerom i kao zemljom kandidata”, Josep Borrell, mart 2022.