Jedna od rijetkih dobrih vijesti glede rata u Ukrajini, u vidu tvita ministra vanjskih poslova Republike Turska Mevlüta Çavuşoğlua, da će se ministri vanjskih poslova Ukrajine Dmytro Kuleba i Ruske Federacije Sergej Lavrov sastati na marginama Antalya Diplomacy Foruma, koji se održava od 11. do 13. marta 2022, daje nadu “da će taj korak voditi ka miru i stabilnosti”, kako je ministar Çavuşoğlu napisao. S obzirom na to da je ta vijest došla samo jedan dan nakon razgovora turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana s predsjednikom Putinom, jasno je da je riječ o inicijativi prvog, što je Çavuşoğlu i naglasio, te je to uspjeh turske diplomatije.

Istog dana, kasnije, Dmytro Kuleba izjavio je da bi Ukrajina željela direktne razgovore između predsjednika Volodimira Zelenskog i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Dakle, isto što je predsjednik Erdoğan predlagao prije početka ruske invazije na Ukrajinu, započete 24. februara. Da li će do toga doći i gdje, tek ćemo saznati. Slična izjava Sergeya Nikiforova, sekretara za medije predsjednika Zelenskog, o njegovoj spremnosti za direktne pregovore data 26. februara nekako se “izgubila” u medijskoj buci i nije ponovljena do ponedjeljka, 7. marta.

Mnogo je onih koji se nude da budu posrednici u budućim pregovorima, evo se sada i izraelski premijer Naftali Bennett uključio u tu trku. Međutim, teško da se može naći posrednika kojem obje strane vjeruju, što je sine qua non uspješnih pregovora, kao što vjeruju Erdoğanu. Turska kao niko od igrača (ne računajući Ukrajinu i Rusiju) ima vlastiti sigurnosni interes da se ovaj rat završi što prije.

Sada je očigledno da to nije samo rat između dvije susjedne zemlje, nego se može nabrojati čak četiri (u jednom): rat Amerike protiv Rusije, rat Evrope protiv Rusije, rat Amerike protiv Evrope i najzad rat NATO-a protiv evroazijskih integracija. Naravno, svi ovi nabrojani ratovi su proxy ratovi u kojima će se SAD, EU i NATO boriti do posljednje kapi ukrajinske krvi i gledati da ga što više produže sipajući oružje i dobrovoljce u Ukrajinu.

“Pomoć” zavođenjem za Evropu vrlo riskantnih (ako ne i pogubnih), sankcija Rusiji em nije dovoljna, kako Zelensky kaže, em sankcije nikada nisu promijenile politiku nijedne zemlje koja je uvjerena da je politika koju vodi politika opstanka (percepcija, odnosno uvjerenje pri tome ne mora biti tačno). Najbolji primjer za jalovost sankcija u smislu mijenjanja politike jeste Iran. Uzgred, zbog sankcija koje diktira Washington, a EU ga vazalski suprotno sopstvenim interesima prati, ovo je i taj rat Amerike protiv Evrope.

Ostati iole neutralna u tome, a pri tome biti članica NATO-a i crnomorski susjed obje zaraćene zemlje zahtijeva ogromno umijeće balansiranja i preuzimanja rizika. Svakim danom ukrajinsko-ruskog rata rizik od prelivanja je veći, a želja da se Turska gurne u rat s Rusijom sve je očiglednija. İbrahim Karagül, glodur i kolumnista dnevnika Yeni Şafak, posljednje tri kolumne posvetio je upravo toj opasnosti.

Podsjećanja radi, u zadnjih sedam godina bilo je nekoliko pokušaja da se Turska i Rusija zavade. Prvi, decembra 2015. obaranjem ruskog vojnog aviona, koji jeste povrijedio turski zračni prostor intervenirajući nad Sirijom. Poslije se ispostavilo da je pilot lak na obaraču bio pripadnik FETÖ-a. Godinu kasnije, kada je poslije gulenističkog pokušaja puča došlo do normalizacije odnosa Ankare i Moskve, u decembru 2016. u Ankari ubijen je ambasador Andrei Karlov. Loženje zapadnih medija da je to ekvivalent ubistva Ferdinanda u Sarajevu 1914. i slične bedastoće zapravo su u velikoj mjeri otkrivale tu želju. No, tada je svima koji su imali pojma o turskoj stvarnosti bilo u prvim minutama jasno da je to (još jedna) FETÖ akcija, a naročito Ankari i Moskvi. Osim ova dva slučaja, u Siriji je također pokušavano da se sirijske provokacije pretvore u sukob Turske i Rusije.

Činjenica da to toga nije došlo, dok su istovremeno interesi ove dvije zemlje sukobljeni na mnogo frontova (Sirija, Libija, Karabah), govori, između ostalog, i o razumijevanju obje strane da bi njihov direktan sukob bio u korist njihove štete, a na ultimativnu korist Zapada. Svijest o tome uobličila je modus vivendi, po kome su saglasni da nisu u svemu saglasni, ali to ih ne sprečava da razvijaju dobre odnose na poljima od obostrane koristi. Odnos koji s Washingtonom, koji traži bezuvjetnu poslušnost, nije moguće ostvariti.

Karagül, naravno, nije jedini koji vidi guranje Turske u rat s Rusijom i prateće opasnosti ukrajinsko-ruskog konflikta, ali možda je najotvoreniji i najartikuliraniji u njihovom definiranju. Zato neka mi bude oprošteno što navodim duže citate iz njegove tri posljednje kolumne.

“Iako je Turska članica NATO-a, identificirana je kao buduća prijetnja Zapadu. Iako je saveznik, znamo da Zapad doživljava Tursku kao prijetnju. To smo jasno vidjeli u Siriji. Vidjeli smo to na Egejskom moru i na Mediteranu. Vidjeli smo to u Karabahu. Vidjeli smo to u pitanjima Kurdistanske radničke partije (PKK) i terorističke organizacije Fethullaha Gülena (FETÖ). Vidjeli smo da sve ove prijetnje dolaze iz SAD i Evrope. Turska je sve jača, povećava svoj utjecaj i plaši Zapad. Stoga sprovode plan da zaustave Tursku na svim poljima. Zbog toga je politički front izgrađen unutar Turske zamišljen kao front unutrašnje invazije. Ako Zapad baci Rusiju na koljena, drugi korak će biti direktno ka Turskoj. Nastojat će smanjiti Tursku i ponovo je uzeti pod tutorstvo. Ne samo da će redizajnirati politiku zemlje već će i reformatirati Tursku. Tu leži velika prijetnja.” (Yeni Şafak, 1. mart)

***

“Turska nikada ne može vjerovati Zapadu, niti će ikada vjerovati. Nijedna zemlja na toj poziciji ne može sebi priuštiti takvo povjerenje, jer naša iskustva u posljednjoj deceniji predstavljaju milenijsku prevaru. Zapravo, to je dvadesetprvostoljetna verzija svega što smo doživjeli u Anadoliji tokom prošlog milenija. Najvažnija agenda SAD-a i Evrope jeste natjerati Tursku u rat i tako zaustaviti Rusiju koristeći drugu najveću silu NATO-a nakon SAD-a. Stoga je cilj prebaciti rat iz Ukrajine u Crno more. Oni znaju da je u trenutku kada se to dogodi gotovo nemoguće da Turska ostane po strani.” (Yeni Şafak, 4. mart)

***

“Prvi put u mnogo stoljeća globalni trgovinski koridori ispadaju iz ruku Zapada. Oni su pod kontrolom zemalja poput Kine, Rusije, Turske i Irana. Ogromna većina morskih prelaza je već u muslimanskoj regiji. Pogledajte karte: Zemljina glavna osa se ponovo diže, Zapad je gurnut ustranu. Gradi se novi svijet koji se proteže od Kine do Sjeverne i Centralne Afrike, obuhvatajući Centralnu i Južnu Aziju i Bliski istok. Za SAD i Evropu ovo je kolaps historije. Oni pokušavaju da zaustave ovo.

...

Turska je u samom centru novoformirane mape moći. To je matična država srednjeg koridora. I raste veoma brzo, gradi moć, stvarajući nevjerovatan talas od Centralne Azije do Bliskog istoka i Afrike. Ovo je protiv Zapada i protiv zapadnog imperijalizma i kolonijalizma.” (Yeni Şafak, 8. mart)

Mnogo je toga objašnjeno u navedenim pasusima. Zadržati balans u tektonskim pomjeranjima nije lako. Interesantno, ali istinito, opozicija u Turskoj je protiv balansiranja. “Front izgrađen unutar Turske zamišljen kao front unutrašnje invazije”, kako je Karagül naziva, sikće o nemogućnosti sjedenja na dvije stolice (što je loša metafora) i uporno bi da Tursku gurne na jednu ili drugu stranu. To bi definitivno uništilo šanse da Ankara postane posrednik i da se ova tragedija uskoro okonča. O drugim katastrofalnim posljedicama Karagül je dovoljno napisao u citiranom.