Mješavina rivalstva i partnerstva, što je najkraća moguća definicija tursko-ruskih odnosa, uvijek će zbunjivati autoritarne umove. U autoritarne umove ubrajam sve koji međunarodne odnose posmatraju kao igru nulte sume. Lideri američke imperije (i njihovi vjerni daktilografi, to jest mediji) imaju upravo taj svjetonazor – jedini put jasno i glasno izražen rečenicom Busha 2 “ili ste s nama ili ste protiv nas” (dodavši “u ratu protiv terorizma” kao dekoraciju) – kao jedini princip vanjske politike.
Ta simplifikacija ogleda se u naslovu teksta New York Timesa o prošlonedjeljnom samitu Erdoğan – Putin u Sočiju, Rusija: “Usred tenzija sa SAD, Erdoğan hvali veze s Rusijom.” Kao da je drugo posljedica prvog, što tekst iz pera lumena Andrewa E. Kramera i Carlotte Gall pokušava da nategne. Međutim, natezanje neminovno dovodi do tanjenja materijala, pa su samim tim “argumenti” da Erdoğan traži u Putinu “alternativnog partnera za trgovinske i vojne poslove” tanki (koliko i bedasti). Lumeni vjerovatno nisu čuli za komplementarnost.
Naime, činjenica je da su tursko-ruski odnosi opterećeni različitim interesima, barem u mjeri u kojoj su i sa SAD (o tome kasnije), ali također je činjenica da su lideri Turske i Rusije “naučili pronaći kompromise povoljne za obje strane”, kako je to rekao Putin, nakon što je izjavio da su “pregovori ponekad teški, ali s konačnim pozitivnim rezultatom”. U tom svjetlu teško je ne sjetiti se nedavne izjave predsjednika Erdoğana: “Dobro sam sarađivao s Georgeom W. Bushom, Barackom Obamom i Donaldom Trumpom, ali ne mogu reći da smo dobro počeli s Joeom Bidenom”, ali treba dodati da je na američkom terenu uvijek previše kvariigri da bi “dobra saradnja” lidera uvijek bila pretočena u dobre za obje strane povoljne rezultate. Preciznije, ono što Ray McGovern, bivši analitičar CIA naziva “MICIMATT” (military-industrial-congressional-intelligence-media-academia-think tank complex), prečesto sabotira stanovnika Bijele kuće (posljednji primjer jeste Trumpovo naređenje o povlačenju iz Sirije, prije toga Obamino obećanje o guranju sirijskog PKK na lijevu obalu Eufrata i iz Münbiça itd., itd.).
Do prvog tête-à-tête samita Erdoğana i Putina nakon 18 mjeseci je došlo nakon rusko-sirijske vojne eskalacije u provinciji Idlib u Siriji. Sjeverozapadna provincija Idlib je odavno proglašena zonom deeskalacije, a turske vojne snage su prisutne po njenim obodima po dogovorima Astana procesa. Marta prošle godine, nakon što je, uz ne samo saglasnost nego i asistenciju Rusije, režim iz Damaska pokušao ofanzivu na Idlib i dobrano dobio po nosu od turskih vojnih snaga uspostavljeno je primirje. To primirje se nedavno narušilo zračnim bombardiranjem (uglavnom civilnih ciljeva) ne samo unutar Idliba nego i zapadnih sela Alepa i Afrina, sjeverno od Alepa. Obje strane dugo razmjenjuju optužbe da nisu u potpunosti ispunile uvjete primirja.
Međutim, tročasovni sastanak se ne može reducirati na temu Idliba. Širok opseg sastanka je, osim Idliba, imao za teme i PKK-YPG, Münbiç, Afganistan, Libiju, koridor Zangezur (između Turske i Azerbejdžana), platformu šest nacija na Kavkazu, S-400, mlazne motore, svemirsku saradnju, prirodni gas, nuklearne reaktore, trgovinu i turizam, što govori dovoljno o kompleksnosti odnosa dvije zemlje. Isto tako govori koliko je teza pomenutog teksta u New York Timesu da je Erdoğanu jedino stalo da pojača pregovaračku poziciju u odnosu na SAD “prijeteći Sjedinjenim Državama tako što se približava gospodinu Putinu, ali stvarajući distancu kada nešto traži od Washingtona” bedasta. No, ne treba da čudi ta, nepotrebno reći pogrešna percepcija New York Timesa (i po ekstenziji Zapada) kada je lumenima glavni tumač turske politike Aykan Erdemir, fetulahdžija uvaljen u američku tzv. Fondaciju za odbranu demokratije (FDD) – ultracionističi think tank koji neprestano lobira za više sankcija i oštriju politiku SAD-a prema Turskoj.
Gornjem spisku rivalstva (i partnerstva) treba dodati i pitanje Ukrajine i Krima. Turska nije priznala rusku aneksiju Krima i često ponavlja da je važno očuvati suverenitet Ukrajine – poruka koja, blago rečeno, ljuti Moskvu, a koju je Erdoğan nedavno ponovio u Ujedinjenim nacijama. Kada se Erdoğan u aprilu obavezao da će podržati Kijev usred gomilanja ruskih snaga duž ukrajinske granice, Rusija je upozorila Tursku da ne podstiče “militaristička osjećanja”.
Zapravo, kada se bolje pogleda, kada su geopolitička nadgornjavanja u regiji u pitanju, SAD i Rusija su češće na istoj strani – paradoksalno, ali faktički tačno – nasuprot ili protiv Turske. Ukrajina je rijedak primjer turske politike na koji SAD/NATO/EU nemaju primjedbi. Turske intervencije u Libiji i/ili Nagorno-Karabahu, ma koliko bile u skladu s međunarodnim zakonima i normama – podrška od UN priznatoj vladi i oslobođenje od UN-a priznate kao nelegalne vojne okupacije – izazivaju podjednako negativne reakcije (pjenu na usta) Washingtona, Moskve i Bruxellesa.
Podrška terorističkoj tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) je također dodirna tačka politike SAD i Rusije. Zapravo, ta banda i nije na ruskom spisku terorističkih organizacija, te je pod svojom sirijskom skraćenicom – YPG – otvorila kancelariju u Moskvi. Jedno od neispunjenih, prvo američkog, pa potom ruskog obećanja Turskoj jeste da će te teroriste potisnuti 30 km od turske granice. Samit je bio prilika da se Putina posjeti na tu tačku dogovora postignutog još oktobra 2019.
No, ne treba zadržavati dah dok se nešto na tom planu promijeni. Kao što znamo iz post New York Erdoğanovih izjava, a sada imamo i dugačke videozapise o tome (teroristi se dive novom vojnom hardveru), SAD naoružava PKK i njene derivate i šakom i kapom. Iako ga Anadoly Agency naziva arhitektom de facto razbijanja Iraka, ja bih Bretta McGurka nazvao (samo) poduzimačem razbijanja Iraka, Sirije i formiranja PKK-istana duž turske granice. Obraćajući se novinarima na povratku iz Sočija, Erdoğan je rekao da McGurk podržava terorizam i da je “skoro postao menadžer PKK/YPG/PYD”. “Skoro” treba shvatiti kao diplomatsku političku korektnost.
Odakle ovaj mračnjak na tapetu prilikom povratka iz Sočija? Pretpostavljam zbog septembarskih razgovora McGurka i specijalnog izaslanika ruskog predsjednika Vladimira Putina za Siriju Aleksandra Lavrentija u Ženevi. Tajnovit sastanak bez objave dnevnog reda i rezultata se, pretpostavlja se, vrtio oko humanitarnih pitanja glede Sirije. “U diplomatskim kanalima se navodi da američka administracija, čiji je interes za Siriju smanjen, razmatra da Rusija distribuira humanitarnu pomoć UN-a Siriji preko Damaska, te da izbjegava pritisak na moskovsku administraciju u vojnim i političkim pitanjima”, pišu Selen Temizer i Mehmet Alaca za Anadoly Agency. U prijevodu, humanitarna pomoć UN-a preko Damaska znači da će između 2 i 4 miliona interno raseljenih (čitaj, od režima u Damasku protjeranih) izbjeglica ostati bez humanitarne pomoći UN-a, koja sada dolazi kamionima iz Turske i dobar dio se distribuira njima. Ne treba puno objašnjenja što bi to značilo za Tursku. O perverznosti ideje da Assadu, krojaču sopstvenog naroda, koji je pobio stotine hiljada i odbacio polovinu, bude povjerena humanitarna pomoć Ujedinjenih nacija da ne govorimo.
“Ovo je povećalo očekivanja da će SAD ostaviti više prostora Rusiji u zamjenu za održavanje statusa quo uspostavljenog s terorističkom grupom YPG/PKK u Siriji”, nastavljaju autori Anadoly Agency.
De facto PKK-istan?
U svakom slučaju, glede Idliba status quo se samitom u Sočiju održao, i to se može smatrati diplomatskim uspjehom (za sada). Eskalacija bombardiranja je prekinuta. No, rivalstvo između Turske i Rusije za ispunjenje vakuuma koji SAD ostavljaju u regiji se nastavlja. U tom svjetlu raprošman između SAD i Rusije može biti zabrinjavajući. Stara mudrost kaže: “drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže” i možda je to objašnjenje višeslojnosti tursko-ruskih odnosa, koje SAD, sa svojom igrom nulte sume, ne želi da vidi. Ono što je sigurno je da ne žele da se pomire s Turskom, koja djeluje u cilju sopstvenih interesa.
Da li će sastanak Erdoğan – Biden na marginama samita G-20 u Rimu krajem mjeseca biti (priželjkivana) prekretnica u odnosima Turska – SAD? Teško. Sastanci na marginama (kao onaj prošli u Bruxellesu) su pokušaj stavljanja flastera na zjapeću ranu. Na kraju, radi se o fundamentalnom pitanju iz mog teksta iz prošlog broja – šta znači biti saveznik?
