Nakon mjesec dana brutalnog rata i patnje civila u Ukrajini postaje sve očiglednije da je cilj Sjedinjenih Američkih Država produžiti taj sukob koliko god je moguće. Ta (bolesna) ideja “afganistanizacije” Ukrajine u prvim danima ruske invazije mogla se učiniti kao (još jedna) “teorija zavjere”, ali sada, nakon što je prvi put lansirana od Hillary Clinton, polako ulazi u mainstream medije. Ako ništa drugo, gromoglasni nedostatak bilo kakve diplomatske inicijative od strane SAD, te mlaka podrška turskim diplomatskim naporima da do prekida vatre dođe jasno svjedoče o tome.
U kolumni na Bloombergu, komentarišući tekst iz New York Timesa “Za SAD, slabašna ravnoteža u suprotstavljanju Rusiji”, o “balansiranju” Bidenove administracije u smislu izbjegavanja direktnog sukoba i vojne pomoći Ukrajini, mainstream historičar Niall Ferguson piše: “Čitajući to pažljivo, zaključujem da SAD namjeravaju održavati ovaj rat.” Ferguson tekst “Putin pogrešno shvata historiju. Isto tako, nažalost, SAD” završava sljedećom rečenicom: “Po mom mišljenju – i zaista bih volio da griješim u vezi s tim – Bidenova administracija čini kolosalnu grešku misleći da može odugovlačiti rat u Ukrajini, iskrvariti Rusiju, svrgnuti Putina i dati znak Kini da drži ruke dalje od Tajvana.”
Greška ili ne, ta politika ilustrira delikatnost položaja Turske kao do sada najboljeg posrednika između Ukrajine i Ruske Federacije. Dok ovo pišem, (28. mart), u Istanbulu se okupljaju delegacije te dvije zemlje, da uz pomoć Turske počnu trodnevne pregovore koji bi, ako uspiju, rezultirali samitom Zelenskiy – Putin.
Kada se ima u vidu da bi se SAD borile do zadnjeg Ukrajinca u “ratu koji je veći od Rusije i Ukrajine”, prema riječima glasnogovornika State Departmenta Neda Pricea, koji je još rekao da “su ovdje u pitanju principi koji imaju univerzalnu primjenu svuda” (jes' da su ih SAD također gazile, mislim te principe, ali sada Ukrajinci treba da ginu za njih, mislim principe), onda je uloga mirotvoraca očigledno u suprotnosti s interesima Amerike.
Teško je oteti se utisku da je jedna druga (bolesna) ideja zakuhana u Washingtonu, promovirana u pomenutom tekstu u New York Timesu, a prije toga u Wall Street Journalu, upravo izbačena od “anonimnih zvaničnika” (postoje li drugačiji kada su teme osjetljive?), kako bi se potkopala turska uloga posrednika. Riječ je o ideji da Turska da Ukrajini ruski protuzračni sistem S-400. Nemoguće je zamisliti da je neko ozbiljan došao na tu ideju. Prije svega, S-400 nije “šteker pa u struju”, nije to kalašnjikov za koji treba 15 minuta obuke, što praktično znači da bi “davanje” sistema podrazumijevalo “pozajmljivanje” turskih vojnika koji su obučeni za njegovu upotrebu. Ne treba objašnjavati da bi to bio neprijateljski čin protiv Rusije, pa prema tome i potpuno anuliranje dosadašnjih turskih diplomatskih napora.
O tome da Turska nema alternativni protuzračni sistem da i ne govorimo. Međutim, anonimni pametnjaković ima ideju kako “kompenzirati” Tursku – ponovnim primanjem Turske u program lovca pete generacije F-35. Odnosno davanjem Turskoj onog što je odavno platila i čega se odrekla upravo u korist posjedovanja sistema S-400. Čovjek mora da se zapita da li anonimni zvaničnici u Washingtonu slušaju bilo koga osim sebe. Naime, vrlo zvaničan stav o F-35 mogao se čuti nedavno na Diplomatskom forumu u Antaliji, gdje je predsjedavajući Predsjedništva odbrambene industrije (SSB) Turske Ismail Demir jasno rekao da je za Tursku F-35 “završena priča”. S druge strane, Selçuk Bayraktar, tvorac turskih dronova, svojevremeno je rekao: “Iako danas izgleda kao nedostatak što nam ne daju F-35, to bi sutra mogla biti jedna od najboljih stvari za našu nacionalnu odbrambenu industriju”. Bayraktar je bio u pravu. Turska sada razvija svoj bespilotni ratni avion.
Naravno, niko u zvaničnoj Ankari nije upecan na tu udicu, pa je ona samo predmet debata talking headsa na TV kanalima. Ostaje nada da će i zvanični Kijev prozreti jeftin trik, te da će se zadovoljiti vojnom pomoći koju mu Turska već nesebično daje.
Procesija stranih državnika koji traže razgovor s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom, što telefonom, što lično, što u Ankari, što na marginama NATO samita u Bruxellesu, ne prestaje. Prije NATO samita u Ankari je 21. marta bio premijer Nizozemske Mark Rutte.
Kada se govori o tursko-nizozemskim odnosima, nemoguće je zaboraviti kako se zbog izbora 2017. Rutte takmičio u islamofobiji i antiturskim aktivnostima s notornim Geertom Wildersom, do mjere da je protjerao tadašnju ministarku porodice i socijalnih usluga. No, što rekao rahmetli Süleyman Demirel, “jučer je jučer, a danas je danas”. U diplomatiji je ponekad korisno “zaboraviti” (naglasak na navodnicima).
Osvrćući se na pregovore Turske o pristupanju EU, Rutte je istakao da postoje razlike u mišljenjima između bloka i Turske, ali svi vjeruju da je važno imati čvrst odnos između Evrope i Turske. “Naravno, još uvijek imamo mnogo problema na koje imamo različite poglede. Međutim, veoma smo zadovoljni što Turska sada preuzima vrlo aktivnu ulogu na svjetskoj sceni, posebno u sukobu u Ukrajini”, rekao je Rutte nakon sastanka na kojem je fokus bio na obnavljanju carinske unije s EU.
Koincidentalno, kako to obično biva, samo dan prije tog 21. marta dokument Evropske unije (EU) pod nazivom “Strateški kompas” usvojen je na Vijeću EU za vanjske poslove. U osnovi, “Strateški kompas” trebao bi biti dokument koji definira novu EU odbrambenu doktrinu. Po riječima arhitekte dokumenta Josepa Borrella, “Strateški kompas” je dizajniran da odgovori na tri pitanja: S kojim se izazovima i prijetnjama suočavamo?; Kako možemo bolje udružiti svoje snage i efikasno upravljati time?; A koji je najbolji način da se projektuje utjecaj Evrope kao regionalnog i globalnog aktera?
Ono što je za Tursku zanimljivo u tom dokumentu jeste kako je Evropska unija percipira. Turska je spomenuta dva puta na skromnih šezdesetak stranica. U prvom poglavlju naslova “Svijet s kojim se suočavamo” i potpoglavlju pod nazivom “Naša strateška okolina” Turska nije definirana kao zemlja kandidat i/ili NATO saveznik. Naprotiv, osvrćući se na “tenzije u istočnom Mediteranu”, Turska je okarakterisana kao prijetnja koja izvodi “provokacije i jednostrane akcije protiv država članica EU i kršenja suverenih prava kršeći međunarodno pravo, kao i instrumentalizaciju iregularnih migracija”, te se zaključuje da je “osiguranje stabilnog i sigurnog okruženja, kao i odnosa saradnje i obostrane koristi, u skladu s principom dobrosusjedskih odnosa, u interesu i EU i Turske.”
O nezakonitosti pokušaja Grčke i Sjevernog Kipra da ograniče turske vode u istočnom Mediteranu na Antalijski zaliv sam više puta pisao. Pozivanje na međunarodno pravo u ovom dokumentu možda može uvjeriti samo hibrisom zaslijepljene Evropljane.
Drugi put kada se Turska pominje jeste u petom poglavlju, čiji je naslov Partneri. Kaže: “S Turskom, koja doprinosi misijama i operacijama ZSOP-a (Zajednička sigurnosna i odbrambena politika), nastavit ćemo da sarađujemo u oblastima od zajedničkog interesa.”
Drugim riječima, čas je Turska prijetnja, čas koristan (vojni) partner samo u oblastima od zajedničkog interesa. Zanimljiv pogled na zemlju kandidata i NATO saveznika.
Nije čudo da je tursko Ministarstvo vanjskih poslova reagovalo na usvajanje ovog dokumenta već sljedećeg dana, 22. marta (dok je Rutte bio u Ankari). Saopštenje je duhoviti diplomatski šamar i zaslužuje da bude preneseno u cijelosti.
“Saznali smo da je Strateški kompas EU jučer (21. marta) odobren na Vijeću za vanjske poslove. Posebno se čini da je poglavlje u dokumentu o istočnom Mediteranu u kojem se spominje naša zemlja diktirano od strane dvije članice EU koje imaju maksimalističke zahtjeve za pomorskim granicama na račun upornog uskraćivanja prava Turske i kiparskih Turaka. Ovo poglavlje u potpunosti je u suprotnosti s međunarodnim pravom, praksom, pa čak i s pravnom stečevinom EU; kao takav je odvojen od stvarnosti. Kako dokument ne pokazuje pravi smjer, on ne može funkcionirati kao 'kompas' niti se može nazvati 'strateškim'. Ovaj dokument će nesumnjivo učiniti EU dijelom problema, a ne rješenjem u istočnom Mediteranu i neće usmjeravati Uniju na ispravne strategije. Uzimajući u obzir najnovija dešavanja, žalosno je i nevizionarsko za EU što dokument promašuje istinu i realnost i vidi zemlju kandidata i saveznika u NATO-u iz tako plitke perspektive.”
Pitanje je da li će EU s nebaždarenim kompasom imati kapaciteta da razumije tursko saopštenje ili će nastaviti da pokušava ono što je rahmetli Erbakan davno definirao kao vezivanje Turske pred vratima Evrope.