Antiklimaks je neminovni ishod prenapuhanih očekivanja. U slučaju tête-à-tête razgovora Erdoğan – Biden od ponedjeljka, 14. juna, na marginama NATO samita u Bruxellesu očekivanja čak nisu bila pretjerana, naprotiv, ali mediji i talking headsi pumpali su uzbuđenje zbog sastanka toliko da je to prevazilazilo granice pristojnosti. Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan prije odlaska u Bruxelles završio je konferenciju za štampu opaskom da je previše glasina i tračeva u opticaju glede tog sastanka.

Uzbuđenje je bilo opravdano s obzirom na očajno stanje tursko-američkih odnosa. Lista problema koji zagorčavaju te odnose razlikuje se u detaljima i redoslijedu. Zapadni mediji sve rjeđe pominju zaštitu koju u SAD uživa lider terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ), međutim, to je, iz turske perspektive, nešto što se ne može zaboraviti niti olako prevazići.

Naravno, na prvo mjesto dolazi američka podrška organizaciji koja 40 godina vodi terorističku kampanju protiv Turske – PKK-u, odnosno njenim ograncima pod različitim imenima / skraćenicama u Siriji. Predsjednik Erdoğan i ovog je puta iskoristio platformu NATO samita da ukaže na hipokriziju savezništva SAD-a s teroristima, koji su netom prije samita u Bruxellesu izveli teroristički napad u Afrinu raketirajući bolnicu, kao i da podsjeti na činjenicu da je Turska jedina zemlja koja se borila protiv ISIL-ovih kopnenih snaga i pri tome bila prepuštena sama sebi.

S druge, američke strane problem (za čije začeće i “odrastanje” su sami odgovorni) jeste turska nabavka ruskog protuzračnog sistema S-400, za koji su vezali neisporuku već plaćenih aviona F-35, da bi lista bila nastavljena spiskom turskih akcija, koje, kada se pogledaju objektivno, ne bi ni na koji način mogle biti shvaćene kao nešto što ide protiv ili ugrožava interese NATO-a i/ili Zapada (naprotiv) – Libija i Nagorno-Karabah. Skraćeno, nezavisna vanjska politika Turske.

Predsjednik SAD-a Joe Biden je spisku za odnose opterećujućih problema 24. aprila dodao priznanje takozvanog “genocida” nad Armencima 1915.

Niko normalan nije očekivao da će sve to na neki volšebni način biti premošćeno jednosatnim sastankom dva lidera. Međutim, signali i omekšavanje retorike, te s turske strane izražena nada o resetiranju ili novoj strani odnosa svakako su podigla nivo uzbuđenja.

Jedan od tekstova s one strane Atlantika na temu tursko-američkih odnosa, koji je u Turskoj izazvao pažnju, jeste kolumna veterana vanjskopolitičkih komentara Waltera Russella Meada objavljena 7. juna u Wall Street Journalu. Uz nekoliko dobro plasiranih laži i previše (pogrešnih) pridjeva (ili unatoč njima), Mead je pogodio suštinu. Ona se čak ogleda u naslovu – “Ovo nije Turska iz vremena tvog dede”.

“Što god da se dogodi gospodinu Erdoğanu i islamističkom pokretu koji on vodi, Turska će i dalje postajati modernija i, nadamo se, demokratskija. Ali neće nužno postati zapadnjačkija. Vanjska politika Ankare i dalje će postajati neovisnija i manje predvidljiva. Ako Washington očekuje da se Turska ponaša poput Holandije, Norveške ili Španije, to će frustrirati obje strane. Ali ako Bijela kuća može početi razmišljati o Turskoj onako kako razmišlja o partnerima poput Vijetnama i Indije, kreatori politike moći će početi cijeniti stvarnu geopolitičku vrijednost Ankare i spretnije upravljati tenzijama koje će se neizbježno pojaviti. Zadatak gospodina Bidena na sastanku s gospodinom Erdoğanom nije spašavanje starog američko-turskog saveza, već postavljanje temelja za novi.”

Jasno je iz ovih završnih misli zašto one rezoniraju među turskim komentatorima. Naime, da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, baš kao što se klijentelizam ne može vratiti u tursko-američke odnose, bez vrlo nasilnih promjena u Turskoj, moglo je / moralo biti jasno odavno. U nasilno računam bilo kakvo miješanje u turski izborni proces i/ili politički inženjering, a podsjećanja radi, upravo je takvo miješanje Biden najavio u intervjuu New York Timesu u februaru prošle godine.

Način razmišljanja koji je tada Biden demonstrirao pred novinarima NYT-a pak dolazi iz kuhinje RAND korporacije – think tanka (o čijem sam izvještaju o Turskoj pisao februara prošle godine, u Stavu br. 259), savjetodavne alatke za američke imperijalističke poduhvate.

Kojoj se školi mišljenja Biden priklonio ili će se prikloniti, teško da je jasno nakon ovog kratkog susreta. Da, sastanak je od strane oba lidera ocijenjen kao plodan, iskren i konstruktivan, ali činjenica je da se o njemu u ovom trenutku premalo zna da bi se konačne ocjene mogle donijeti.

Nagovještaji da turske oružane snage mogu na sebe preuzeti osiguranje aerodroma u Kabulu (Afganistan), nakon povlačenja američkih i NATO trupa, nakon sastanka Erdoğan – Biden, čini se, dobijaju konkretnije konture. Nakon izgubljenog (nazovimo to pravim imenom) dvadesetogodišnjeg rata i straćenih ziliona dolara u Afganistanu, SAD gleda da izbjegne prizore slične onima iz Sajgona od prije 46 godina. Ratni ciljevi NATO alijanse, suočene s otporom Talibana koji drže pola zemlje, sveli su se na držanje međunarodnog kabulskog “Hamid Karzai” aerodroma otvorenim nakon što strane trupe napuste Afganistan simboličnog datuma – 11. septembra 2021.

Turska ponuda, koja je prethodila NATO samitu, da osigura aerodrom dolazi naravno uz vrlo jasne uslove. Turski ministar odbrane Hulusi Akar ih je nabrojao – politička, finansijska i logistička podrška. Bilo bi prilično paradoksalno da zemlja pod američkim sankcijama (CAATSA) čuva obraz Alijanse.

Naravno da je sastanak Erdoğan – Biden najvažniji susret na marginama NATO samita. Ne samo zato što je prvi od kada se Biden uselio u Bijelu kuću i što dolazi nakon dugog izbjegavanja kontakta na najvišem nivou. Alijansa želi da projektira jedinstvo (i to desperatno), naročito poslije četiri za NATO teške Trump godine. Da se sastanak lidera zemalja s dvije najveće armije u Alijansi nije desio (ili da nije ocijenjen tako kako je ocijenjen), imidž jedinstva bio bi poprilično okrnjen.

Predsjednik Erdoğan imao je ne mnogo manje važne sastanke s drugim liderima – Borisom Johnsonom, Angelom Merkel, Emmanuelom Macronom i Kyriakosom Mitsotakisom. Svi ovi sastanci mogu se ocijeniti kao pozitivni, a sastanci s Macronom i Mitsotakisom kao mogući “reset” u odnosima.

Macron je (navodno) “objasnio” svoje islamofobne ispade i izrazio želju da Turska i Francuska sarađuju po pitanjima stabilizacije Sirije i Libije. S premijerom Grčke je dogovoren direktni kontakt i “mirno ljeto”. Ogromna razlika u odnosu na prošlogodišnje prijetnje hoćebiti Napoleona slanjem nosača aviona u vode istočnog Mediterana i Mitsotakisovo seirenje zbog toga.

Kominikeom NATO samita lideri 30 zemalja članica načelno su se saglasili da su Ruska Federacija i Kina, kada se razgrne diplomatski žargon, neprijatelji/prijetnje Alijansi (Kina je dobila epitet strateškog izazova). Ta načelna saglasnost bit će na velikom ispitu, s obzirom na ekonomske povezanosti važnih članica kako s Rusijom, tako i Kinom. Povezanost koja čini pitanje mogućnosti dublje konfrontacije legitimnim. Da li Njemačka, Francuska i Italija zaista sebi mogu priuštiti luksuz antagoniziranja Pekinga na ekonomskom, trgovinskom i investicionom planu? Ili može li se Njemačka odreći Sjevernog toka 2?

Činjenica da su se mnogi, a Stoltenberg i premijer Ujedinjenog Kraljevstva najviše, upljuvali u negiranju da je riječ  o novom hladnom ratu, podiže sumnju da je upravo o tome riječ – po onoj (novinarskoj) “ne vjeruj ništa dok nije zvanično demantirano”. U svakom slučaju, balansiranje između vlastitih interesa i nametnutih (America is back!).