Bez ikakve namjere da umanjujem krizu kursa lire i stopu inflacije u Turskoj, moram primijetiti da se historija ponavlja i da su napadi na tursku liru repriza 2018, kada je Turska bila pod Trumpovim napadom. Ono što je različito ovaj put jeste to da je Biden, koji je najavio obaranje Erdoğana (“ne pučem, ne pučem”), u Bijeloj kući i da se, kako se čini, drži svog obećanja “pomoći” opoziciji, što je, nepotrebno reći, miješanje u unutrašnje poslove Turske.

No, isto tako, moram primijetiti da se “predviđanja sudnjeg dana turskoj ekonomiji, kao karakteristika međunarodne štampe već skoro deceniju”, kako je pisao dr. Adam McConnel, predavač historije moderne Turske na Sabanci univerzitetu u Istanbulu, davne 2005, nikada nisu ostvarila, što i McConnel u nastavku kaže: “ali uprkos svim zloslutnim izjavama, uprkos sada već sedmogodišnjem padu globalne ekonomije izazvanom kolapsom hipotekarnih derivata 2008. godine, uprkos pokušajima da se sruši Vlada Turske putem nasilja na ulici i manipulacije pravosuđem i policijom, turska ekonomija nastavlja da raste”.

Zamijenite referencu na kolaps globalne ekonomije 2008. s globalnim, blago rečeno, ekonomskim problemima izazvanih globalnom primjenom besmislenih (bez ikakvog efekta, osim na urušavanje privreda) mjera protiv pandemije, te izbacite referencu na fetulahdžijske manipulacije i McConnelova rečenica pisana (skoro u dan) prije  6 godina primjenjiva je i danas.

Adam je, baš kao i ja, dovoljno dugo u Turskoj da se sjeća najveće (stvarne) ekonomske krize u ovoj zemlji (februar 2001). Ko ne zna tu priču i ko ne zna historiju moderne Turske, pa samim tim nije sposoban uočiti vječitu (klasnu) borbu unutar nje, ne bi trebao da balavi o “skorom kolapsu” turske privrede i “Erdoğanovoj krivici za nju”.

Podsjećanja radi, 19. februara 2001. tadašnji premijer Bülent Ecevit izašao je sa sastanka s tadašnjim predsjednikom Necdetom Sezerom pred novinare i obratio im se riječima: “Ovo je ozbiljna kriza”, požalivši im se da je predsjednik bio neuljudan. To je zapravo bio eufemizam, jer je poslije procurilo da je Sezer gađao Ecevita ustavom. U centru neslaganja bila je supervizija inače krhkog bankarskog sistema. Izjava je bila dovoljna da političku krizu prelije na ekonomski plan. Burza je krahirala, kamatna stopa, koja je već od novembra 2000. bila u prosjeku 223 posto mjesečno, skočila je do 7.500 posto (na godišnjem nivou). Dva dana kasnije donijeta je odluka da se lira stavi na plivajući devizni kurs i dolar je, koliko odmah, skočio sa 684 hiljade na 1,2 miliona lira.

Prema mnogim stručnjacima, udar krize na tursku ekonomiju koštao ju je 20 milijardi dolara, ili 10 posto BDP-a zemlje u 2001. godini. Berza je izgubila gotovo 30 posto svoje vrijednosti za nekoliko dana. Te godine Centralna banka izlila je 7,6 milijardi dolara iz devizne rezerve, turska ekonomija smanjila se za 5,7 posto, a inflacija je skočila na 88 posto. Masa privatnih banaka je propala, opteretivši dugovima državu. Oko 40 hiljada radnika je izgubilo posao u prvim mjesecima krize.

Zašto je ova priča važna danas? Pa iz jednostavnog razloga što se ništa od gore navedenog ne dešava. Berza skače, privreda raste ogromnim koracima (21 posto u drugom kvartalu), fabrike se ne zatvaraju – naprotiv, otvaraju se. Naravno, pad lire i prateći, često ničim opravdani, skokovi cijena nisu prijatni, kao ni dvocifrena inflacija, ali vrištati o propasti turske ekonomije je smiješno, baš kao što je bilo smiješno u periodu koji opisuje McConnel. Uzgred, kada je on pisao taj tekst, “propast” se očekivala zbog ruskih sankcija.

Što te ne ubije, čini te jačim, kažu, a restruktuiranje bankarskog sistema, koji je uslijedio nakon dolaska Partije pravde i razvoja (AKP) krajem 2002, učinilo ga je dovoljno robus nim da spomenutu globalnu krizu 2008. Turska gotovo da nije ni osjetila.

Sasvim je logično da opozicija danas, baš kao što je to pokušavala 2015, kada praktično krize nije bilo, i 2018, kada su Trumpovi potezi doveli do destabilizacije lire, pokuša da ušićari. No, iza te “logike” ne stoji želja da Turska nastavi i nadgradi ono što je u posljednjih 19 godina postignuto, što bi bilo normalno. Naprotiv, a dosta toga, pa čak ideje o rušenju izgrađene infrastrukture (mostova naprimjer), moglo se čuti iz redova opozicije u predizbornoj kampanji 2018. “Što gore, to bolje” jeste preovladavajući svjetonazor opozicije, koliko god se to nekome sa strane, pravilno, može učiniti bolesnim (ali nije neviđeno u historiji mnogih zemalja).

Jedna interesantna i vrlo uočljiva činjenica, koja redovno promiče lumenima koji izdaleka posmatraju Tursku, jeste da opozicija, koja, uzgred, nema nikakav (ama baš nikakav, ni provizorni, ni proforma) ekonomski program, bez ikakvog stida javno govori da će kurs dolara (euro ovdje niko ne koristi kao parametar za bilo šta) pasti onog momenta kada ona (opozicija) dođe na vlast, odnosno kada Erdoğan ode s vlasti. Čarobnim štapićem, samo tako. Kada se ta “sitnica” izostavi iz pisanija o “neizbježnom kolapsu”, onda se lahko može trabunjati o tome kako kriza kursa lire nije “teorija zavjere” u koju uzgred vjeruje (još uvijek) većina ovdje uključujući i pristalice opozicije (samo što je njima svejedno), nego proizvod neke ekonomske “zakonitosti” glede kamatnih stopa. Činjenica je da se ekonomskom realnošću ne može objasniti volatilnost kursa, odnosno da se “ne može  pripisati samo smanjenju kamatnih stopa i izjavama koje su date”, kako je to zaključio Odbor za ekonomske odnose s inostranstvom (DEIK). Kao i svako zdravorazuman.

Uostalom, Financial Times citira analitičare Goldman Sachsa, koji očigledno dijele mnijenje turske opozicije: “Mislimo da će se pritisci (na tursku liru) smanjiti tek nakon promjene politike.” Ergo, ovdje se čuvena izjava stratega Clintonove izborne kampanje 1992. “radi se o ekonomiji, glupače” može obrnuti u it's politics, stupid.

Abdul Hafez Al-Sawi, egipatski ekonomski stručnjak, opisao je ono što se dešava u Turskoj kao nešto “bizarno” što “nema naučno objašnjenje”.” Što se tiče deprecijacije turske lire, rekao je: “To je rat špekulacija.” On smatra da su uzrok pada međunarodne sile i opozicija koji su ljuti na Erdoğana zbog njegovih geopolitičkih aktivnosti.

“Ratom protiv turske lire manipulira se interno, regionalno i međunarodno”, rekao je Al-Sawi, ističući da smanjenje kamatne stope ne mora nužno dovesti do devalvacije lokalne valute ili povećanja inflacije. “To je rat bez krvi”, piše portal Middle East Monitor. Drugim riječima, Al-Sawi vidi ono što pomenuta (još uvijek) većina vidi ovdje i što opozicija i Goldman Sachs otvoreno zastupaju.

Nema sumnje promjenom kojih politika bi se kurs lire u odnosu na dolar i druge tvrde valute mogao sniziti. U skladu s onim što diktira Zapad: povlačenje turskih snaga iz Libije, Azerbejdžana i Sirije, odustati od prava Turske na istočnom Mediteranu, ugodivši Grčkoj u tom procesu, odustati od korištenja ruskog protuzračnog sistema S-400, osloboditi finansijera Gezi puča i ljubitelja PKK-a Osmana Kavalu, te teroristu s kravatom Selahattina Demirtaşa. Ukratko, u osnovi se pokoriti zapadnoj dominaciji. “Koincidentalno”, baš ono što manje-više otvoreno zagovara.

Potrebno je uložiti veliki trud da se u krizi kursa ne vidi ekonomski rat protiv Turske (ili pak velika blentavost). Da li će se san opozicije da kriza potraje i da se produbi do izbora 2023. ostvariti? Ne bih se kladio.

Glavna prepreka s kojom se Turska trenutno suočava jesu visoki troškovi za uvoz energenata i sirovina.  Međutim, na tom planu će se u sljedećih godinu i po desiti velike promjene. Eksploatacija prirodnog gasa iz otkrivenih nalazišta u Crnom moru počet će 2023. Tri godine kasnije, kada uspostavi maksimum eksploatacije, cjelokupna potrošnja domaćinstava i 30 posto potrebe privrede bit će zadovoljeno sopstvenim gasom za sljedećih 20 godina. To bi se pod vodstvom opozicije desilo nikad.

Nuklearna centrala Akkuyu, koja će isporučivati 10 posto električne energije, također će biti puštena u pogon 2023. Kada se te dvije stvari ostvare, Turska će u velikoj mjeri postići nezavisnu ekonomiju kroz koju će moći da vodi koju želi bez utjecaja vanjskih faktora.

To žulja “spoljni faktor” koji čini sve da opoziciju, čije ujedinjenje predstavlja svojevrstan protuprirodni blud, održi na okupu. Uzgred, na tom okupu nisu samo političke partije, nego i terorističke organizacije PKK i FETÖ.

Praviti danas kalkulacije o izborima 2023. jeste račun bez krčmara sa XY nepoznatih, ali baš kao što je predviđanje propasti turske ekonomije karakteristika strane štampe decenijama, tako je i gubitak AKP partije ponavljajući motiv te iste štampe još od 2006. Oslonac na istraživanja javnog mnijenja koja “možda nisu sasvim pouzdana”, također dio tog “folklora”, u toj raboti ima manje pouzdanosti od gledanja u grah.