Posjeta prijestolonasljednika Abu Dhabija Mohammeda bin Zayeda Al Nahyana Ankari 24. novembra, odnosno približavanje stavova Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), kojih je Bin Zayed de facto lider, jedan je od najvažnijih događaja ove godine kada je riječ o turskoj diplomatiji, regiji i geopolitici. Odnosi koji su praktično bili zamrznuti od 2012. godine opterećeni su mnogim, blago rečeno, neslaganjima, rivalstvima i proxy sukobima.
Kola tih odnosa krenula su nizbrdo kada su početkom prošle decenije arapski despoti (prije svega zalivski) u pokretima i ustancima koji su zahtijevali tranziciju ka demokratiji vidjeli egzistencijalnu opasnost. To ih je stavilo na suprotnu stranu od Turske, koja je (bivajući demokratija) podržala tzv. “Arapsko proljeće”. Turska podrška legalno demokratski izabranim vladama Egipta i Tunisa nakon revolucija u tim zemljama učvrstila je patološki strah zaljevskih despotija da bi demokratske islamske stranke mogle transformirati arapski svijet i uzdrmati status quo. Logično, turski predsjednik Erdoğan, ne samo kao proponent demokratske tranzicije arapskog svijeta nego i kao najpopularnija politička figura u narodu tog svijeta, despotijama je postao trn u oku koji treba po svaku cijenu izvaditi.
Sve one (despotije) počivaju na pogrešnoj binarnoj premisi da arapski svijet nije dorastao za demokratiju jer će u slučaju izbora izabrati “ekstremne islamiste” (šta god to značilo). Hraneći Zapad tim narativom, čine da isti taj Zapad zatvara oči na groteskno stanje ljudskih (i bilo kakvih) prava u tim zemljama, dok s druge strane koristi ista ta “ljudska prava” kao polugu za kažnjavanje zemalja s demokratski izabranim vladama koje mu nisu po volji. Na neki je način upravo Turska s predsjednikom Erdoğanom rušitelj tog narativa. Naime, i ovdje se kompradorska vlast održavala decenijama na bauku “islamista” prije pobjede Partije pravde i razvoja (AKP) na izborima u Turskoj 2002. godine.
Nije tajna da su Saudijska Arabija i UAE finansirali puč kojim je onaj krvolok Sisi došao na vlast u Egiptu 2013, što je samo produbilo jaz između njih i Turske. Uloga UAE u finansiranju FETÖ puča u Turskoj 15. jula 2016, preko Mohammeda Dahlana, crnogorsko-srbijanskog državljana palestinskog porijekla i još uvijek pretendenta na mjesto predsjednika palestinske vlasti, također nije tajna. Mediji pod kontrolom UAE te su noći aktivno učestvovali u puču plasirajući dezinformacije.
Poslije neuspjelog FETÖ puča UAE se u svakoj mogućoj situaciji pozicionirala antiturski, a Bin Zayed rado se eksponirao kao najmilitantniji od svih zalivskih despota u toj disciplini. Tako je došlo do pomenutih proxy sukoba. U Siriji UAE ne finansira samo podrivanje tursko-ruskog primirja u Idlibu, nego i sirijske ogranke terorističke PKK. U Libiji je sponzorirala pučistu Haftara, odnosno ruske plaćenike koji se bore za njega, do mjere da je to prošlog decembra iziritiralo čak i Pentagon, baš nekako u vrijeme kada je Bin Zayed predlagao Amerikancima da presele bazu İncirlik iz Turske na teritoriju Emirata i kada je njihovo skičanje da turska vojna baza u Kataru predstavlja “destabilizirajući faktor” u regiji dostiglo vrhunac.
Kad već pomenuh Katar, Turska podrška Kataru tokom blokade od zemalja članica Savjeta za zaljevsku saradnju arapskih država (GCC), Bahreina, Kuvajta, Omana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, također je bila razlog za frikciju, a pomenuta turska baza, unatoč ili upravo zbog njene simboličnosti u smislu broja vojnika, vjerovatni razlog zašto nisu vojno intervenirali u Kataru.
Prošlog ljeta tenzije su bile takve da je turski ministar odbrane Hulusi Akar u više navrata morao upozoriti UAE da smanji doživljaj glede svog antiturskog djelovanja. Tenzije su izazvali Emirati stacioniranjem izvjesnog broja F-16 na grčko ostrvo Krit u vrijeme kada su turske i grčke oružane snage istovremeno izvodile vježbe na istočnom Mediteranu. Da, prijestolonasljednik Abu Dhabija Mohammed bin Zayed Al Nahyan čak se i u tu čorbu pokušao umiješati.
S druge strane, Turska je s ogromnim strpljenjem podnosila agresivnu Zayedovu vanjsku politiku, ne reciprocirajući. Valja naglasiti da Turska nije mobilizirala arapske disidente koji su našli utočište na njenoj teritoriji ni protiv jednog arapskog režima. Drugim riječima, Turska nikada nije pokušavala destabilizirati nijedan od tih režima. Sve što je radila na mjestima proxy konflikta i frikcija jeste to da je čvrsto, ako treba i vojno, branila svoje interese.
Naravno, postavlja se pitanje odakle, kako i zašto raprošman (približavanje stavova) baš sada.
Prije svega, kada pogledamo rezultat, sve u čemu su Emirati učestvovali u konfrontaciji s Turskom i/ili Erdoğanom ili je propalo ili nije dalo željene rezultate. Počev od neuspješnog FETÖ puča, preko Libije, gdje su Haftarove snage (UAE proxy) zaustavljene, Sirije, gdje su Assadove snage dobile vjerovatno neočekivani šamar, do blokade Katara, od koje su GCC režimi morali odustati. U osnovi, svi potezi koje je Turska povukla poslije jula 2016. u Siriji, Kataru i Libiji bili su promjena igre koja se odrazila na regiju (tome naravno treba dodati i Azerbejdžan).
U međuvremenu su se mnoge okolnosti promijenile. Val na kome je Zayed jahao dok je provodio agresivnu vanjsku politiku, a taj se val najkraće može opisati kao neupitna i neograničena podrška Sjedinjenih Američkih Država pod Trumpom arapskim despotima, razbio se njegovim gubitkom na izborima prošle godine (sjetimo se bizarnog rituala s njima prilikom njegovog prvog međunarodnog puta u Saudijsku Arabiju). Podrška koja je imala za cilj zaoštravanje s Iranom.
Biden ima druge prioritete (hladni rat s Kinom s povremenim temperiranjem), a među njima nije Bliski istok. Bidenova administracija ne ustručava se da udari packe kritizirajući UAE avanturizam i time nagovještava distanciranje. Biden, doduše krajnje nepošteno i neiskreno, želi da obnovi Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) s Iranom, Afganistan je već napustio i generalna percepcija jeste da SAD više ne žele izigravati glavnog šerifa u regiji.
U takvim okolnostima sasvim je pragmatično da svi igrači u regiji rekalibriraju i revidiraju svoje kalkulacije. To naravno ne znači da je Zayed iznenada “vidio svjetlo” i/ili greške svoje doskora agresivne antiturske politike nego više govori o racionalnom pragmatizmu, koji čini da se gravitira ka jačem. Uz svu naprasnu ljubav između Izraela i UAE, teško je zamisliti da izraelska gravitacija bude privlačnija arapskim režimima od Turske. (Fun fact kao izraz te novonastale ljubavi, Netanyahu je augusta prošle godine postavio klip na Twitter u kome je nazvao UAE “naprednom demokratijom”. Ljubav je slijepa, kažu, ali ne baš toliko – vrlo brzo ga je uklonio).
“Vidjet ćemo kuda će normalizacija, zasnovana na procjenama obostranih interesa, odvesti zemlje i kako će utjecati na nesuglasice u nekim ključnim područjima poput Libije, istočnog Mediterana i Sirije”, piše Burhanettin Duran za Daily Sabah. Na uobičajenoj konferenciji za štampu tokom leta povratka iz Ashgabata s netom završenog samita Organizacije za ekonomsku saradnju predsjednik Erdoğan izrazio je vjerovanje da su potpisani sporazumi početak nove ere između dviju zemalja i obavijestio novinare da planira uzvratnu posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima u februaru iduće godine.
Nerealno je za očekivati da će Turska i UAE uskoro riješiti sve svoje nesuglasice, niti će se odmah uhvatiti ukoštac njihovog rješavanja. Zajednički ekonomski interesi dobra su osnova za daljnje pregovore, a to će se sasvim sigurno odraziti na situacije na mjestima koja su izvor tenzija. Ako se ide pragmatičnim putem, mogu sarađivati na njima unatoč neslaganjima. Model odnosa koji Turska već ima s Rusijom.
Mnogi posmatrači očekuju “domino-efekt”, odnosno raprošmane Turske sa Saudijskom Arabijom, Egiptom i Izraelom. Vrlo moguće, no pri tome treba naglasiti da to mora biti na osnovama u kojima svi dobijaju (win-win), kao i to da Turska sasvim sigurno neće nikog izdati u tom procesu. Uostalom, kako se čini, navedene zemlje više su zainteresirane za obnovu odnosa, što pomalo podsjeća na onu rečenicu iz crtanih filmova “ako ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži”.
