Interesantno je ovo s Mustafom Akyolom. Vidim da su se u Bosni i Hercegovini neke strasti zatalasale oko njegove nove knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova. Kao nestručni po pitanju islama (ili bilo koje religije), ne mogu se uključiti u “teološko-filozofsku” raspravu o djelima narečenog.
Ipak, što se tiče njegovih knjiga, ne mogu se oteti utisku o dozi prisutnog (auto?)orijentalizma. Impliciranje zatvorenosti uma, ekstremizma i neslobode (Islam bez ekstrema: Muslimanski slučaj za slobodu, 2011) u njima su generalizacije koje su muzika za uši Zapada, a to vodi pitanju za koga su uopće te knjige pisane.
Možda odgovor leži u pitanju postavljenom u intervjuu za dnevnik Akşam 19. novembra 2011. baš glede maloprije pomenute knjige: “Počnimo s vašom knjigom. Prodaje se u SAD-u i uskoro će biti prevedena na turski.” Iz odgovora je prilično jasno da knjiga nije pisana ni za muslimansku, pa ni tursku publiku: “Teza ove knjige je u osnovi da ideja slobode pojedinca nije strana ideja islamu, dapače, islam je religija koja daje i odgovornost i slobodu pojedincu, da ima takvu misiju u historiji, ali da u islamskom svijetu postoje neki represivni autoritarni politički sistemi ili kulturološke strukture koje dolaze iz nereligijskih izvora, često ne iz religije... Ne govori ništa novo, ali nešto je novo za zapadnjake. Možda ima stvari koje su ranije izrečene u Turskoj, ali u tome ima nekih novih podataka.”
Isto bih rekao za njegove novinske tekstove u turskim dnevnicima, nisu pisani za tursku publiku nego za strance i u najvećoj mjeri, po mom mišljenju, bili su pažljivo upravljanje percepcijom.
S druge strane, kao dugogodišnji čitalac Akyolovih kolumni, prije svega u turskim dnevnicima Hurriyet Daily News i Star, kao i pisanijama po američkim publikacijama, te kao čitalac tekstova o skandalima u kojima je dotični prisutan, gajim popriličnu sumnju da je u pitanju ono što se ovdje naziva “projektom” – kada je u pitanju njegov novinarski i njegov knjiški rad.
Prvo bih se osvrnuo na interesantnu podudarnost u “odbrani” Akyola iz dva potpuno različita izvora. “Nije Akyol reformator. To je prevelik format za njega. Ne vjerujem ni da mu je to ambicija”, piše mi prijatelj reagirajući na tekst Mustafe Drnlišića u Stavu. “Na momente me podsjeti na Tarika Ramadana”, dodaje. Identični elementi se mogu naći i u Akyolovoj “kontraodbrani” u nedavno objavljenoj kolumni na Al Jazeera Balkans.
VIŠE O TEMI: Reformizam Mustafe Akyola: Duševno i umno lobotomiziranje muslimanskih umova
VIŠE O TEMI: Mustafa Akyol i vlastiti razum kao mjera svih stvari: Da nas dragi Bog sačuva od “akjoholiziranog” svijeta
Biografija Mustafe Akyola na sajtu CATO instituta, gdje je zaposlen kao stariji saradnik, kaže: “The Thinking Muslim, popularni podcast, definirao je Akyola kao vjerovatno najistaknutijeg muslimanskog modernistu i reformatora”. U julu 2021. britanski magazin Prospect ga je također uvrstio među 50 najboljih svjetskih mislilaca.” Hmmm, pretpostavljam... Ne, sasvim sam siguran: da Akyolu ne godi titula reformatora, ta se rečenica ne bi našla tamo, a podsjećanja radi, upravo je Prospect magazin zajedno s Foreign Policy magazinom 2008. proglasio Fethullaha Gülena za javnog intelektualca br. 1 u svijetu. Što se tiče poređenja s Tarikom Ramadanom, možda nije zgoreg ukazati na činjenicu da Ramadana na Zapadu svirepo proganjaju i zatvaraju mu sva vrata koja su Akyolu širom otvorena. To se perfektno uklapa u zapadnu promociju islamskih “reformatora” koji su im po volji, što kod mene uvijek pali alarmnu lampicu. Ne zaboravimo da u te “reformatore” spada i Ayaan Hirsi Ali (to dvoje imaju više zajedničkih momenata nego što se čini na prvi pogled, ali, da, Akyol je svakako obrazovaniji i manje radikalan).
OŠTRE KRIVINE VOŽENE POLAKO
Akyolovi novinarski tekstovi daju utisak dosljednosti, ali samo ako se posmatra mali isječak vremena. Dugogodišnje praćenje otkrije oštre krivine, vožene vrlo polako tako da se krivina i ne osjeti. Možda je najbolji primjer za to kako je Mustafa pisao o najvećoj zavjeri (da, zavjere postoje) koju su gülenisti izvodili u periodu od 2007. do 2013. Radi se o policijsko-sudskom progonu velikog broja oficira turske armije u procesima “Ergenekon” i “Bayloz” (malj). Ogroman (većinski) dio turske javnost tada je bio prevaren, vjerujući da se pravosuđe obračunava s “dubokom državom” i pučistički nastrojenim oficirima, dok se zapravo radilo o tome da se otvori put oficirima gülenistima ka višim pozicijama i činovima – onim istim koji će 16. jula 2016. pokušati da krvavim pučem preuzmu vlast.
Akyol je podržavao proces iz sve snage. Taraf, dnevni list, praktično osnovan za tu operaciju, odnosno za plasiranje laži, falsifikata i gulenističkog narativa, lukavo zaogrnutog plaštom liberalizma, bio je hvaljen u njegovim tekstovima i nikad dovođen u sumnju, ma kako nevjerovatne priče valjao.
Dobro, neko može da kaže da je bio kao i većina prevaren. To teško može da drži vodu, a vidjet ćete malo poslije zašto. Uporedo s odobravanjem proganjanja “sekularističkih” oficira, Akyol malo-malo objavljuje tekstove koji ismijavaju tada relativno malobrojne koji su “Ergenekon” i “Balyoz” vidjeli za ono što jesu – gulenističke zavjere. Tekst Protokoli učenih staraca Fethullaha Gülena (Hürriyet Daily News, od 16. marta 2010) s očiglednom i jeftinom referencom na poznati antijevrejski pamflet se toliko dopao FETÖ-u da i dan-danas čini sadržaj jednog od gulenističkih sajtova.
Nije to jedini tekst na tu temu, može se reći da ih je pisao u redovnim intervalima. Pretjerivanje o Gülenovom pokretu (Hürriyet Daily News, od 28. aprila 2012) je drugi. Rečenica “Prvo, podsjetnik: Turska je država bogata paranojom. Većina ljudi ovdje vjeruje da je neka skrivena moć – CIA, Mossad, 'Jevreji', slobodni zidari, strane države, duboka država, ili jednostavno nešto – ispod svakog kamena” je klasični (orijentalista) Akyol. Pri tome ta “preventivna odbrana” neodoljivo podsjeća na: “najveći trik koji je vrag ikada izveo bio je uvjeravanje svijeta da ne postoji”.
No, ni to ne govori da nije možda bio prevaren. Međutim, onda maska pada 16. novembra 2014. u tekstu Rasima Ozana Kütahyalıja u dnevniku Sabah. Od koga sam saznao za postojanje paralelne bande? je naslov teksta. Možda ćete pogoditi odgovor – od Mustafe Akyola, ali to nije toliko bitno koliko je bitan odgovor na pitanje kada. Augusta 2010. “Zato što sam za postojanje ove paralelne bande saznao od Mustafe Akyola. Mustafa mi je otvorio (slijepe) oči. Da, dobro ste pročitali. MUSTAFA AKYOL JE PRVI KOJI MI JE LIČNO GOVORIO ISTINU O PARALELNOJ BANDI. U razgovoru s Mustafom krajem augusta 2010. godine Mustafa je bio prvi koji mi je poput munje osvijetlio postojanje ove bande. U to vrijeme sam vjerovao da su sve te priče o gulenističkoj bandi besmislica,” piše Kütahyalı (velika slova njegova).
August 2010? Dakle, u vrijeme kada je iz sve snage ismijavao sve koji su se usudili da posumnjaju u Gülena i njegovu bandu, te ih nazivao “teoretičarima zavjere”, Mustafa Akyol je znao sve o “paralelnoj strukturi”, kako je FETÖ definiran u javnom diskursu 2014. prije dezignacije u terorističku organizaciju.
Rasim Ozan Kütahyalı nije tako pouzdan (eufemizam) žurnalista da bi mu se bezuvjetno vjerovalo, ali tu dolazi šlag na tortu – Mustafa Akyol je potvrdio navode iz Kütahyalıjevog teksta.
“Od Akyola sam saznao da gulenisti vjeruju da je ratno varanje legitimno u darul-harbu” jeste jedan od dragulja iz tog teksta koji vraća pitanje na pitanje pomenutih Akyolovih tekstova “preventivne odbrane”, da ne govorimo o odnosu gulenista prema Turskoj.
SALTO MORTALE
Odmah poslije pokušaja puča 15. jula 2016. “Ergenekon” i “Balyoz” su Akyolu postali “lov na vještice”. Objašnjavajući zapadnjacima pokušaj puča (Ono što zapadni mediji izgleda ne shvataju, Hürriyet Daily News, 23. jula 2016), Akyol piše: “Međutim, žestina pokušaja i samoubilački fanatizam iza toga navode na sumnju nešto više od sekularista. Štaviše, treba se prisjetiti da je većina sekularističkih oficira u Turskoj u posljednje vrijeme zapravo podržavala Erdoğana, jer su se brinuli o nečem drugom više od njega: Gülenovoj zajednici, koju su sekularisti s pravom vidjeli kao glavnog krivca iza nemilosrdnog lova na vještice sekularnih oficira između 2007. i 2013. godine.”
Salto mortale u slow motionu koji je trajao devet godina. Međutim, i poslije pokušaja puča lavira i zavlači. Gülenova zajednica? Ta “zajednica” je samo 7 dana prije nego što je objavio taj tekst ubila oko 250 i ranila preko dvije hiljade njegovih sugrađana i on je još uvijek zove “zajednicom”! Već 27. jula 2016. započinje sa strategijom kontrole štete i u sramnom intervjuu za Al Jazeera Balkans (sramnom za obje strane, čak malo više sa strane intervjuerke Arduane Pribinje) blebeće o “svijetloj i tamnoj strani pokreta” i ronda o “lovu na vještice” (ovog puta pripadnike FETÖ-a). Već 24. septembra 2016. se pridružuje licemjernom horu zapadnih “analitičara” i posmatrača u kuknjavi zbog vanrednog stanja (Vanredno stanje zauvijek?, Hürriyet Daily News, 24. septembar 2016), nekako ne primjećujući tada skoro godinu dana staro vanredno stanje u Francuskoj zbog terorističkog napada neuporedivo manjeg obima nego je to bio 15. juli 2016. u Turskoj.
NIT' ZA GLAVU NIT' ZA REP
Biografija na CATO sajtu, iako ide u detalje kao što je kratkotrajan pritvor u Maleziji, ne pominje da je Mustafa Akyol počeo svoju karijeru islamskog “mislioca” kao sljedbenik Adnana Oktara, također poznatog kao Harun Yahya. Možda bi se njegovoj bibliografiji mogle dodati i knjige koje je (navodno) pisao u njegovo ime? Sam Akyol ne poriče pripadnost Adnan-hodžinom “pokretu” (jer je nemoguće) iako je očigledno da pokušava da maksimalno minimizira kako trajanje, tako aktivnosti u tom “pokretu”. U intervjuu za Akşam, kada ga je novinarka podsjetila da je “način života” Adnan-hodže otkriven policijskom racijom 1999. godine, odgovorio je da je bio iznenađen i da nije “prekinuo vezu jer sam mislio da bi bilo sramota da odem odmah kada im se nešto desilo, ali sam prekinuo vezu ubrzo nakon te operacije. Zaista ne znam šta je bilo...” Čekaj? Bilo bi sramota da napustiš organizaciju koja operira kao bordel? Vrlo lojalno, a nadasve pobožno! U istom intervjuu izrazio je ljubav, simpatije i poštovanje prema Gülenovoj zajednici, ali je negirao pripadnost. Bliskost, toliku da je 2010. znao sve o zavjerama “zajednice” (dok ih je javno negirao, zavjere, mislim), nije pominjao.
Hapšenje Adnana Oktara juna 2018. i otkrića (javne tajne) čime se sve njegova organizacija bavila dalo je jednu smiješnu epizodu. Otac Mustafin Taha Akyol 17. i 18. jula te godine objavio je dva ogorčena “pravednička” teksta u dnevniku Hurriyet o slučaju Oktar. Prvi naslova Adnan Hodža i nesposobnost zakona, u kome se zgraža nad činjenicom da je Oktar uspješno izbjegavao pravdu još od te 1999. iako je ojadio onoliko porodica djece koju je pretvorio u “psihološke robove” – Psihološko ropstvo je naslov drugog teksta u kome opisuje brainwashing Adnanovih sljedbenika.
Da je pisao neko drugi pa da čovjek klimne glavom, ali malo je smiješan bio taj pravednički gnjev. “Taha Akyol, koji je sada bijesan, ne zna da je Harun Yahya zapravo njegov sin, ili pokušava zvučati glasnije od bilo koga drugog i igrati ulogu?”, pisao je tada kolumnista Sabaha Ersoy Dede 17. jula 2018.
Koincidentalno (?), istog dana kada je izašao drugi tekst Tahe Akyola, dnevnik Sözcü je objavio sljedeće: “Türkan Akyüzalp, majka Ebru Akyüzalp, jedne od Adnanovih 'učenica' u pritvoru, ogorčena je: 'Prevarili su moju kćerku kada je imala 24 godine. S njima je već dvadeset godina. Klica zajednice, taj čovjek je ukrao duše naše djece. Nisam mogao ništa da uradim da spasim svoju kćerku... Prije jedanaest godina otišli smo kod tužilaca Zekeriya Öza i Fikreta Seçena s drugim majkama. Objasnili smo im našu situaciju i zatražili pomoć. Nisu ni uzeli našu izjavu. Ponudili su nam baklavu, bombone i pokazali vrata!'”
Gle slučajnosti (kakvih je pun gulenistički svijet) i objašnjenja “nesposobnost zakona”! Gulenistički tužioci Zekeriya Öz i Fikret Seçen, sada u bjekstvu od pravde, bili su arhitekte “Ergenekon” i “Balyoz” procesa, koje je Mustafa Akyol zdušno podržavao. Isti Mustafa Akyol (brainwashed sin od Tahe?) koji je devedesetih bio portparol Fonda za istraživanje nauke “Harun Yahya” (Bilim Araştırma Vakfı – BAV), da bi poslije prešao na mjesto direktora za međunarodne odnose Gülenove “Platforme međuvjerskog dijaloga”, podružnice (također Gülenove) Fondacije novinara i pisaca.
Svakakve ideje mogu se upakovati u primamljive teze i riječi. Dexter Filkins, pišući u magazinu Newyorker o “tridesetogodišnjem” gulenističkom puču, Gülenovu “filozofiju” okarakterizirao je kao “mješavinu slogana koji se mogu naći na naljepnicama za branike automobila o ljubavi, miru, toleranciji i međuvjerskom dijalogu”. Nekada (ili bolje uvijek) je dobro znati kakav čovjek stoji iza “zavodljivih” ideja i zašto.
P.S. Nalazim izuzetno smiješnim, ali i indikativnim da “balkanski CNN” (N1) od svih ljudi zove Mustafu Akyola, koji sjedi u Washingtonu, da komentira najnoviji gulenistički šou u Turskoj (hapšenje Sedef Kabaş). Zar nisu mogli naći nekog bliže događaju, naprimjer iz sestrinske CNN-Türk, ili je to mala pomoć pri pozicioniranju i promociji knjige u Bosni i Hercegovini?