Kada sam u junu 2018. pisao da su opozicione izborne kampanje u Turskoj “sistematski pokušaj urušavanja političke svijesti populacije” (Stav br. 172), napisao sam da je posebnost tih kampanja “potpuna fluidnost, do sluzavosti, političkih identiteta i ideologija. Na tom planu svi su lončići razbijeni. Borba za srca i um birača od svih opozicionih kandidata čini besprincipijelne, ideološki ispražnjenje školjke u koje svakodnevno sipaju za šta god im se u datom trenutku učini da će biti magnet za glasove.”
Na tim parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2018. kreveljenja i lakrdije koji su bili nadomjestak za “odsustvo svake vizije i/ili ideologije, osim oboriti Erdoğana, što nije politički program koji govori bilo šta o danu poslije (nastranu uobičajena nerealna obećanja)”, nisu donijeli željene rezultate. Erdoğan je osvojio predsjedničke izbore u prvom krugu, a Narodni savez – Partija pravde i razvoja (AKP) i Partija nacionalističkog pokreta (MHP) – zadržao je parlamentarnu većinu. Međutim, flertovanje takozvanog Nacionalnog saveza – neprirodne koalicije (hoće biti) “socijaldemokratske” Narodne republikanske partije (CHP), hoće se predstaviti “nacionalističkom” Dobre partije (İP) i partije koja izigrava “konzervativnu” Saadet – s političkim krilom terorističke organizacije PKK, Demokratskom partijom naroda (HDP) donijelo je opoziciji određene uspjehe na lokalnim izborima 2019.
Ta je činjenica, izgleda, dala podsticaj da se nastavi maskenbal – maskama iza kojih u najboljem slučaju ne stoji ništa, a u najgorem, s obzirom na otvorene i povećane apetite HDP-a (koji je pod potpunom kontrolom PKK-a), put ka “balkanizaciji” ili “sirijanizaciji” Turske. CHP je već demonstrirao volju da ugodi HDP-ovim gazdama. Glasajući nedavno u Parlamentu Turske protiv rezolucije koja odobrava prekogranične vojne antiterorističke operacije u Iraku i Siriji, baš onako kako su to vođe terorista PKK-a željele (o njihovoj se koži radi), iako je u posljednjih 5 godina glasala za identičan tekst čak pet puta, partija je zaslužila i dobila pohvale pomenutih vođa. Još gore, ne stidi ih se (mislim, pohvala). Da apsurd “objašnjenja” glasa protiv, koje se svelo da se u tekstu pominje prisustvo stranih vojski (ponavljam, glasali su za identičan tekst pet puta), bude potpun – CHP je nekoliko dana kasnije glasao za isti tekst rezolucije glede Azerbejdžana.
No, PKK nisu jedine gazde koje nezvanična koalicija (Nacionalni savez + HDP) mora zadovoljiti. Tu je i teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ). Prošle nedjelje u govoru poslaničkoj grupi CHP-a njen lider Kemal Kılıçdaroğlu najavio je “projekt halaljenja”, koji je trenutno u centru pažnje posmatrača, tumača i učesnika političke scene Turske. Kao i uvijek kada je o Kılıçdaroğluu riječ, osim što je teško ozbiljno shvatiti njegove “projekte”, teško ih je definirati s obzirom na to da nikad ne nude kako ih ostvariti. “Projekt halaljenja” je kao i njegove prethodne (prazne) deklaracije, poput “riješit ćemo kurdski problem”.
No, za razliku od nepostojećeg “kurdskog problema” (postoji jedino i isključivo PKK problem), ovom prilikom Kılıçdaroğlu igra na mješavinu postojećih otvorenih i nepostojećih, odnosno zatvorenih “rana” turskog društva, tražeći oprost od raznih segmenata društva koji su kroz historiju povrijeđeni ili pak nisu, nego služe (zaslužene) kazne. Tako su se u toj mješavini grupa, koje treba da oproste CHP-u, državi ili kome god, našle žrtve puča od 28. februara 1997. – prije svega djevojke s hidžabom koje su tada odstranjene s univerziteta, a zapravo cijeli tradicionalno i konzervativno nastrojen segment društva – s vojnicima koji su učestvovali u FETÖ puču 15. jula 2016. “naših vojnika i njihovih porodica koje su vukli po sudovima”, kako je rekao. Upravo ta druga grupa, a nije prvi put da im Kılıçdaroğlu obećava (praktično) amnestiju, jeste indikator da je izvor projekta u Pennsylvaniji, a teško da je slučajnost da se odmah nakon njih na spisku “projekta” nalaze “najsjajniji mladi umovi koji su emigrirali u London” – opet jasna referenca na fetulahdžije koje bježe od turskog pravosuđa.
Želja i ideja da se ostvari bolja kohezija u društvu nije po sebi loša i bilo bi lijepo da je iskrena, ma od koga da dolazi. Međutim, problem s ovom inicijativom, osim što dolazi od lidera čija riječ ne vrijedi ni pet para, jeste selekcija “otvorenih rana”. Dok su na spisku onih čiji se oprost traži žrtve pogroma 6. i 7. septembra 1955, na njemu nisu žrtve HDP/PKK pogroma od 6. i 8. oktobra 2014. Nisu ni žrtve masakra u Dersimu 1937, što se može protumačiti kao mala koncesija kemalistima i ataturkistima, odnosno želja da se baš ne otuđe potpuno od CHP-a. Treba se sjetiti kako su “klasični” CHP-ovci reagirali kada se predsjednik Erdoğan novembra 2011. izvinio za taj masakr počinjen u ime tada relativno mlade države. Kılıçdaroğlu, tada već na čelu CHP-a, nije želio takvo zatvaranje teftera iako je iz Dersima (Tunceli), kao što ih (selektivno) traži sada. Da Kılıçdaroğluova inicijativa sadrži i mrvicu iskrenosti, ona bi bila bazirana na izvinjenjima.
Inicijativa je već izazvala otpor “klasičnih” CHP-ovaca. Otrovno sekularistička žurnalistkinja Mine Kırıkkanat, koja ne propušta priliku da ismijava žrtve puča od 28. februara 1997, postavila je pitanje očiglednog nedostatka kredibiliteta Kılıçdaroğlua. Međutim, izgleda mi kao da je napravljena svjesna kalkulacija i da FETÖ i CHP procjenjuju da će ova inicijativa prevariti više konzervativnih i HDP-u sklonih glasača nego što će ih izgubiti iz sopstvenih redova.
No, dok dio CHP-ovih pristalica gleda sumnjičavo (drugi dio je ionako lobotomiran), lider Saadet partije Temel Karamollaoğlu oduševljeno je prihvatio “projekt halaljenja”. Naziva ga “revolucionarnim” i slavi Kılıçdaroğlua kao nekog ko je prigrlio čitav narod. Dobro, to je političar koji je sam sebe (i Al Jazeeru) tog juna 2018. uvjeravao da će pobijediti na predsjedničkim izborima.
Isti entuzijazam pokazao je bivši lider HDP-a zbog pogroma od 6. do 8. oktobra 2014. u zatvoru Selahattin Demirtaş. Zapravo, saopštenje u kome se osvrnuo na “projekt” sam je sebe halalio, što u neku ruku liči na “oprostit će ti Đura što te je tukao”.
Meral Akşener, liderka Dobre partije, nešto je opreznija. Dok na volšeban način nalazi “dobre namjere” u Kılıçdaroğluu, poziva na oprez zbog dubokih podjela u društvu. Interesantna reakcija liderke koja izaziva frikcije i negativne reakcije “običnog svijeta” gdje god se pojavi. Posljednji skandal njene partije bio je glavna i skoro jedina tema o kojoj se diskutiralo do naprasne pojave Kılıçdaroğluove najnovije akrobacije. Zapravo, ocjena mnogih, a u javni prostor ju je prvi stavio ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu, jeste da se “projektom” pokrio skandal koji je Lütfü Türkkan, šef poslaničke grupe Dobre partije, izazvao u Bingölu 5. novembra.
Šta se desilo? Brat šehida koga je PKK ubio (brat je bio civil, čoban) protestirao je prilikom Akşenerove posjete Bingölu zbog te maskarade “nacionalističke” partije i njenog flertovanja s HDP/PKK-om. Dok ga je policija odstranjivala, sleđa mu je pritrčao Lütfü Türkkan i, primijenivši medvjeđi zagrljaj, opsovao mu je sestru. Sve je to uhvaćeno kamerama mobitela, uključujući i tonski zapis, tako da je laganje samog Türkkana i partijskih kolega vodilo samo dubljem ukopavanju. Iako bi podjednako skandalozno bilo da jedan visokopozicionirani političar psuje sestru bilo kome, činjenica da je riječ o bratu šehida dala je skandalu poseban tok. To je veoma teško spinovati. Uz prilična zakašnjenja (i pokušaje spinovanja), Türkkan je dao ostavku na mjesto šefa poslaničke grupe i na tome se (partijske) posljedice po njega završavaju.
Međutim, reakcija se nije stišavala i otvoreno je pitanje da li je Kılıçdaroğluov “projekt” stavio “slučaj Türkkan” ad acta ili ga samo odložio i preusmjerio pažnju javnosti s njega.
Iako je teško relativizirati psovanje sestre, pogotovo bratu šehida, to je pokušavano. Međutim, Turska je i dalje zemlja u kojoj riječi imaju težinu, unatoč pokušajima da se to relativizira spinovima tipa “pa izvinio se” (ustvari nije, reći “uradio sam pogrešnu stvar” nije izvinjenje) i “dao je ostavku”.
“Na ulici djeca zaista nauče da psuju, ali na ulici također nauče da se majke i sestre ne psuju. Postoji ta vrlo tanka linija na ulici”, rekao je svojevremeno u jednom intervjuu slavni fudbaler Arda Turan, kapiten “Galatasaraya”. Opozicija kao da želi ne samo da uruši političku svijest populacije nego i da izbriše tu tanku liniju. Neće moći.