Dok se s druge strane Atlantika vode beskrajne i uglavnom neproduktivne rasprave o širenju dezinformacija, koje u slučaju kupovine Twittera od Elona Muska prelaze u histeriju “liberalnih i progresivnih”, u Turskoj jedan YouTube uradak, baziran na lahko provjerljivim lažima, umalo je izazvao političku krizu. Takozvani big tech postali su suviše moćno oružje američke hegemonističke politike pa je iluzorno očekivati poboljšanje, odnosno manje cenzure eufemistički nazvane “kontrolom sadržaja”, promjenom vlasnika jedne od tih kompanija, pogotovo kada je riječ o vanjskoj politici. O cenzuriranju, pardon, kontroli sadržaja, koja je čista laž i propaganda proizvedena u cilju destabilizacije zemalja čije se vlade ne sviđaju Washingtonu, ne može biti i neće biti govora.
No, vratimo se u Tursku. Trećeg maja opskurni YouTube kanal, maštovito nazvan prema vlasnici – Hande Karacasu, objavio je devetominutni “film” koji je za kratko vrijeme hem postao viralan (do 9. maja vidjelo ga je više od 4 miliona ljudi), hem fokus žestoke polemike i okidač jednog političkog cirkusa. “Tiha najezda”, kako se to zove, priča u prvih 6 i po minuta u igranoj formi, produkcijskog kvaliteta (ispod)prosječne reklame i nekvalitetne glume, o tome kako će za 20 godina, dakle 2043, Sirijci dominirati Turskom.
Filmski pamflet počinje godine 2011. scenom u kojoj mladi budući roditelji pričaju o sjajnoj (ljekarskoj) budućnosti još nerođenog sina, dok u pozadini idu vijesti o sirijskom građanskom ratu. Budući otac izražava nevjericu da će puno izbjeglica doći u Tursku (niti da će ih Turska primiti). Slijedi slajd “3. maj 2043, Istanbul”. Mladić, za koga će se u drugoj sceni ovog dijela ispostaviti da je sin para iz prvog uspješno, bježi od Arapa ulicama punim niskih polusrušenih udžerica (kako su Arapi s 20 metara daljine prepoznali da je Turčin, ostaje misterija). Rez na trpezariju iz prvog dijela, samo je sada sve tamno, u kojoj s ostarjelim roditeljima vodi gorak dijalog o diskriminaciji Turaka. Na televizoru ide obraćanje novog predsjednika “pokrajine” (arapski eyalet, nepotrebno reći, sada nepostojeća kategorija) Istanbul, arapskog imena, Ahmeda bin Velia.
Zatim se oko sredine sedmog minuta pojavljuje glavom i bradom vlasnica istoimenog YouTube kanala i objašnjava genezu problema. Godine 2011. s početkom rata u Siriji nekontrolirani “strateški” val izbjeglica je počeo, 2020. rat je u Siriji završen (?), ali je pod okriljem Turske ostalo osam miliona Sirijaca, kaže. Ne trepnuvši, nastavlja da je od toga 900 hiljada njih dobilo tursko državljanstvo. Prema posljednjem istraživanju kancelarije za izbjeglice Ujedinjenih nacija, procenat onih koji neće da se vrate u Siriju porastao je na 78 posto, kaže. Uz prosječni natalitet sirijskih žena 5,3, za 20 godina na turskom tlu može biti 15 miliona Sirijaca s turskim državljanstvom, kaže. “A s druge strane” i onda kreće drvlje i kamenje na Tursku vladu, koja je optužena za deturkifikaciju, da bi se sve završilo jednim možedaprođeuvijek citatom Atatürka.
Ukratko, riječ je o jeftinom, rasističko-ksenofobnom pamfletu, baziranom na starim rasističko-ksenofobnim “idejama”, odnosno teoriji (zavjere) Le Grand Remplacement (velika zamjena) francuskog ultradesničara Renauda Camusa, tako popularne među antimigrantskim ekstremno desnim pokretima na Zapadu. Teoriji u koju vjeruje i Brenton Tarrant, ubica 51 muslimana na Novom Zelandu. Jedino je ovdje to Hande Karacasu malo “prilagodila”, pa umjesto Turaka i drugih muslimana koji “zamjenjuju” populaciju Zapada, ovdje Sirijci “zamjenjuju” Turke na turskom tlu.
No, kao što rekoh, sve je bazirano na lahko provjerljivim lažima. U Turskoj nema (i nikad nije bilo) osam miliona sirijskih izbjeglica. Tačan broj jeste 3 miliona 762 hiljada 386. Nije 900 hiljada dobilo državljanstvo, nego (tokom dvanaest godina) 200.950 – broj koji ne može promijeniti izborne rezultate ni u srednje velikom gradu/provinciji, da ne govorimo o tome da je od tog broja 80 hiljada djece. Međutim, operiranje tačnim brojevima ne bi bilo tako “efektno”, a posljednje istraživanje UN-a isisala je iz malog prsta, jer korisno je zakloniti se iza nekog autoriteta. Tome služi i citat na kraju.
Kako je moguće da YouTube kanal, nazvah ga opskurnim (i ostajem pri tome), kome se prosječna gledanost mjeri hiljadama, najčešće oko 1,5 hiljada (vrlo rijetko desecima hiljada), postigne gledanost od više od četiri miliona u manje od nedjelju dana? Ne treba ni malo sumnjati u moć FETÖ botova i trolova, koji su ga iz sve snage promovirali, a onda kada je uradak već dostigao nivo skandala, “vlasništvo” nad njim je potvrdio Ümit Özdağ, jedan od bivših osnivača tzv. Dobre partije Meral Akşener, a poslije burnog rastanka prošlog marta osnivač vlastite (mikro) Partije pobjede (Zafer Partisi). Naime, Özdağ je izjavio da je on finansirao to (ne)djelo, da je odobrio scenarij i sadržaj.
Vratit ćemo se ubrzo na Özdağa, samo da odgovorimo na pitanje ko je Hande Karacasu. Sada joj mediji laskaju nazivajući je “novinarkom”, ali pogled na njen CV koji drži na LinkedInu govori zapravo da se najviše bavila spikerskim zanatom (radiospiker). YouTube kanal je pokrenula prije tri godine, ali u prve dvije godine objavila je samo 5 (pet) klipova, i to svih pet s temom artikulacije u turskom jeziku (pohvalno, a u krajnjoj liniji pretpostavljam nešto o čemu kao spiker zna nešto). Onda, koincidentalno s Özdağovim osnivanjem partije (prije osam mjeseci), produkcija na kanalu raste (sada sadrži ukupno 64 klipa) i pretvara se u “politički” – to će reći njena “smatranja” o politici uz poneki intervju nekog koga može da nahvata (zaključno sa samim Özdağom prije dvije nedjelje).
Ta simbioza Karacasu-Özdağ proizvela je to rasističko-ksenofobno zagađenje turskog medijskog (i šire) prostora. Međutim, nepravedno bi bilo za nehumanost ideje protjerivanja izbjeglica nazad u Siriju (odakle im samo ideja da je rat ondje završen tako da je njihova sigurnost u slučaju povratka zagarantirana?) optužiti samo njih, nego je to nešto što cijela opozicija manje ili više dijeli. Uostalom, Dobra partija je bazirala kampanju na lokalnim izborima u Istanbulu na izazivanju mržnje prema Sirijcima (nije se baš proslavila). Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu malo-malo pa nešto šukne o protjerivanju. Drugim riječima, opozicija to vidi kao pitanje na kome može da profitira, a uostalom, u tom nazovifilmu toksične optužbe za (o tempora, o mores) deturkifikaciju bačene su na Vladu Republike Turske.
Prvi koji je reagirao, a koji svakako ima prave podatke, bio je ministar unutrašnjih poslova Turske Süleyman Soylu. On je inače već dugo meta petokolonaški raspoložene opozicije iz jednostavnog razloga što se uspješno bori protiv terorizma, pa udvaranje opozicije političkom krilu PKK-a (Demokratskoj partiji naroda – HDP) podrazumijeva napade na Soylua. Ministar je politički nekorektnim jezikom (da li politički nekorektni zaslužuju političku korektnost?) rekao da se radi o velikoj provokaciji, dodavši: “Ne stavljam ovog čovjeka (Özdağa) na mjesto čovjeka ili ljudskog bića. Ovaj čovjek je manje od životinje.”
E tu su stvari, prema Özdağu, postale “lične”. Najavio je će 6. maja, bez oružja (?), doći u Ministarstvo unutrašnjih poslova da se sretne tête-à-tête sa Soyluom. Šta mu je značilo “bez oružja” i uopšte šta je očekivao – neko pesničenje ispred Ministarstva? – ostaje neriješena misterija, ali govori o nivou, a pomalo i o istinitosti Soyluove ocjene doktora profesora Ümita Özdağa.
Zaista, 6. maja u 11 prije podne Özdağ se pojavio pred Ministarstvom. Izvještaji kažu da mu policija nije dozvolila ulaz, ali gledajući direktan prenos tog cirkusa, teško je ocijeniti da li je to zapravo tačno. Ümit je bio okružen bar stotinom medijskih poslenika, a svađao se s osobom iz Ministarstva u civilu. Na kraju je pred gomilom mikrofona izvrijeđao na pasija kola ministra Soylua, sve vičući “izađi napolje, kukavice”. Na takve cirkuske tačke nas je navikao glavni klovn opozicije Kemal Kılıçdaroğlu, ali sada se pokazuje da ima ozbiljnu konkurenciju – doduše, samo u cirkuziranju. To veče Özdağ je lizao povrijeđeni ponos (?) na Halk TV (dezinformaciona septička jama CHP-a): “Srest ćemo se jednog dana. Neće biti policije pored njega, niti će biti policajac pored mene, pa ćemo vidjeti šta će biti.” Da li je primijetio da je automobil za transport uličnih životinja bio “slučajno” parkiran ispred Ministarstva, nedaleko od mjesta na kojem je histerisao?
U ponedjeljak 9. maja predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan je, govoreći o sirijskim izbjeglicama, rekao: “Naša vrata su im širom otvorena. I dalje ćemo ih gostiti. Nećemo ih baciti u krilo ubicama.” To bi mogla biti ili bar bi trebala biti tačka na ovu vještački ispolitiziranu temu. Međutim, teško da će svi u opoziciji odoljeti iskušenju te ponosno istaknuti svoju nehumanost, ako procijene da će im to donijeti koji glas više. To je ta razlika o kojoj godinama pišem.
