Od 240 šumskih požara u Turskoj, koji su izbili od 28. jula, u ponedjeljak 9. augusta njih 235 bilo je ugašeno ili pod kontrolom. Za preostalih pet pitanje je sati kada će i oni biti ugašeni ili stavljeni pod kontrolu. Sva je prilika da, kada ovaj tekst izađe iz štampe, u Turskoj neće biti aktivnih šumskih požara.

Ono čega će sigurno još dugo biti jesu diskusije o požarima i o saniranju njihovih posljedica. To je sasvim normalno kada se ima u vidu statistika koja kaže da je od 2008. do 2017. godišnji prosjek broja šumskih požara 2.426, te da je u njima u prosjeku stradalo 9.075 hektara šuma godišnje, a da je samo u ovim nedavnim požarima izgorjelo 157.000 hektara. Drugim riječima, površina spaljenih šuma jednaka je površini spaljenih šuma u Turskoj za 17,3 godine.

Uzgred, činjenica da je u Turskoj u periodu od 2000. do 2020. povećana površina pod šumama s 20.148 hektara na 22.220 hektara (grubo 10% posto), uprkos redovnim gubicima u požarima, govori puno (sve) o odnosu Vlade prema šumama i/ili ekologiji.

Da li će diskusija biti racionalna, to je već sasvim drugi par rukava. Sudeći po agresivnoj i, rekao bih, vrlo koordiniranoj kampanji opozicije i opozicionih trolova (među koje spadaju i javne ličnosti), a koja je uglavnom bazirana na lažima i manipulaciji, teško je s te strane očekivati bilo kakvu smislenost. Zapravo, ovakvu koordinaciju i agresivnost nisam vidio još od tzv. Gezi protesta 2013. Kao što onda, po notornom tvitu jednog od organizatora protesta, nije bila riječ o drveću,  tako ni sada nije riječ o šumama.

Laži i manipulacije jasno su bile ciljane da se izazove revolt kod ljudi. No, često, naročito na terenu, a ja sam stjecajem okolnosti na terenu na kojem je jedan od velikih požara izbio, one (laži i manipulacije) izgledaju nadrealno. Primjera radi, gradonačelnik Bodruma u svakom je svom javnom nastupu isticao kako nije bilo vatrogasne podrške iz zraka (to jest vatrogasnih helikoptera i/ili aviona). Požar koji spomenuh počeo je 31. jula u popodnevnim satima blizu sela/mahale Beyciler. To je neprijatno blizu mjesta gdje živim – manje od 10 minuta vožnje. Kada sam stigao na lice mjesta (16:15), jedina borba protiv požara zapravo je bila zračna. Dva helikoptera – jedan tipa Mi-26T, repne oznake RA-06025, rusko vlasništvo, i jedan “Kamov” KA 32, repne oznake ER-KGZ, vlasništvo direktorata šuma – gasila su požar uzimajući vodu iz akumulacionog jezera pored Mumculara, požar koji je širio front zahvaljujući sjeverozapadnom vjetru.

Tek kada se vatra približila naselju, općinski su vatrogasci reagirali. Inače, jedna vatrogasna stanica im je u pomenutoj kasabi Mumcular 3-4 km od mjesta dešavanja, a druga, privremena, na 300 metara od požara. Ubrzo je naređena i evakuacija mahale. Mahala je te noći odbranjena i stanovnici su se već sljedećeg dana mogli vratiti kućama, poslije noći provedene na livadi svega 2 km udaljenoj.

Požar koji se, prema mojoj, istina, laičkoj procjeni, mogao zaustaviti ranijim angažiranjem kopnenih vatrogasaca nastavio je jezivu orgiju koja je zaustavljena osam dana kasnije 20-30 kilometara jugoistočno od Beyciler mahale.

Ovo što sam opisao, a čemu sam bio neposredni svjedok, svakako će biti predmet diskusija i neophodnih promjena u borbi protiv požara, a to se uz varijacije ponavljalo XYZ puta diljem Turske. Naime, po zakonu, općinski vatrogasci brane isključivo naseljena mjesta. Za šume je zadužena Generalna direkcija za šumarstvo. S 2.597 vozila i ukupno 18.545 radnika, od čega je 10.545 vatrogasnih radnika, Generalna direkcija za šumarstvo, prema podacima Evropskog informacionog sistema  o šumskim požarima (EFFIS), jedna je od najboljih službi na svijetu.

Međutim, i takva služba može se razvući natanko, kada u roku od nekoliko dana izbije više od 200 požara. Naročito je tanko razvučena kada općinski vatrogasci čekaju (kao u slučaju Beycilera) posljednji momenat, a to se dešavalo često u naseljima okruženim šumama ili pak kada se koncentriraju na selektivno branjenje dijelova naselja, pa šumarski preuzimaju ostatak zapostavljajući šumu. Fotografija iz zraka vile i imanja predsjednika općine Manavgat Şükrüa Sözena, člana Republikanske narodne partije (CHP), govori mnogo toga. Naselje Kalemler, u kojem je vila na placu od osam duluma, potpuno je izgorjelo. Sve osim tih osam duluma. Inače, općina Manavgat jedna je od najviše nastradalih općina. Izgleda da je Sözen malo privatizirao općinske vatrogasne jedinice.

No, vratimo se nakratko tvrdnji da nije bilo podrške iz zraka. Najkomičniji moment cijele ove tragedije jeste kada je zastupnik Turskog parlamenta Engin Altay (CHP) tokom posjete bodrumskom gradonačelniku izgovarajući rečenicu “ja nisam vidio helikopter” (podrazumijeva se vatrogasni) bio poklopljen zvukom upravo jednog takvog. No, to spada u ono “ne vjerujte svojim očima/ušima, vjerujte meni”. Engin Altay, podsjećanja radi, onaj je zastupnik koji je rekao: “ I kada bi Vlada uradila najbolje stvari na svijetu, mi ne bismo tapšali.”

Kada sam se 1. augusta kasno uvečer vratio iz “izviđačkog” puta iz okoline Örena, na TV-u sam gledao zadihane reportere kako paniče oko termoelektrane u tom mjestu, kao “samo što nije izgorjela”. Požar, kako sam vidio neposredno prije povratka, u tom je momentu bio na više od 5 kilometara zapadno, a s obzirom na to da je provlađujući vjetar bio sjeverni – što znači da je tjerao požar na more – bio je prilično spor u kretanju ka istoku. Požar je 5 dana kasnije zaustavljen ispred termoelektrane, a najbolji primjer odnosa bijelih Turaka prema cijeloj katastrofi ilustrira tvit poznate vremešne pjevačice Leman Sam (majke poznatije pjevačice/glumice Şeval Sam) od 4. augusta: “Pa neka izgori termoelektrana, šta se to mene tiče.”

Kad je riječ o reporterima, nagledao sam se, kako posredno, tako i neposredno, te nezajažljive žurnalističke potrebe da dramu koja je inače ogromna podignu na nivo koji graniči s dezinformacijom. Mnogo mi je bio smiješan i tužan reporter NTV-a koji je maltretirao (voljnog) snimatelja da ga ukadrira s plamičcima požara koji je odavno bio pod kontrolom, praktično ugašen.

O uzrocima požara također će biti mnogo riječi. Američka agencija za zaštitu okoline (EPA) procjenjuje da je svega 10-15 posto šumskih požara izazvano prirodnim putem. Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) snižava taj procenat čak na 4 posto. Dakle, organizacije koje su svakako svjesne globalnog zagrijevanja za minimum od 85 posto šumskih požara tvrde da su izazvani ljudskim faktorom. Ignorirano od strane opozicije preuzimanje odgovornosti za požare tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), to jest njenog podmlatka “djece vatrene inicijative”, još uvijek gromoglasno odjekuje. Kao što sam pisao u prošlom broju Stava, to je priznanje povučeno. Penzionirani admiral Cihat Yaycı tvrdi da je povučeno nakon što su ih FETÖ online aktivisti upozorili da je rano za preuzimanje odgovornosti (uz pohvale da su uradili “dobar posao”).

Svakako jedan od razloga što su požari toliko trajali, ako i zanemarimo (a nemoguće je) idealne uvjete za požare kao što su temperature iznad 40° C i vlažnosti zraka ispod 10 posto, jeste sam sastav šuma u kojima preovladava (logično) turski bor (Pinus brutea). Pri požarima smola koju ovaj bor obilno luči (mnogo više od drugih vrsta borovine) isparava i ponaša se kao prirodni plin, koji se vodom ne gasi. To je ponukalo novinara dnevnika Sözcü Rahmija Turana, inače sklonog izmišljanju, da je sadnja turskog bora (koji se ovdje ne zove turski nego crveni – kızılçam) zapravo zamka koju su Amerikanci Maršalovim planom postavili Turskoj. Tu već mozak staje, klaun perjanice bijelih Turaka tvrdi da je drvo prisutno na ovim prostorima iz perioda Miocena “podmetnuto” od zlih Amera poslije 1945.

No, to je indikacija “racionalnosti” debata koje će uslijediti. Na većini mjesta gdje su bili požari u toku jeste hlađenje terena, bilo bi sjajno kada bi se i neke glave ohladile, ali to nije na vidiku.