Bilo je zabavno posmatrati govor tijela prilikom susreta diplomatskih delegacija Švedske i Finske s turskom delegacijom, na čijem je čelu bio İbrahim Kalın, savjetnik i glasnogovornik predsjednika Erdoğana, u Ankari u srijedu, 25. maja, gdje su Šveđani i Finci došli unatoč Erdoğanovom savjetu “da se ne moraju truditi”. Preširoki osmijesi i (pre)srdačna rukovanja nisu baš tipično ponašanje Skandinavaca pa je to izgledalo kao da žele pokazati poštovanje i smjernost koju inače njihove politike prema Turskoj ne pokazuju.
Nakon odvojenih sastanaka iza zatvorenih vrata, koji su ukupno trajali skoro pet sati, İbrahim Kalın izašao je pred novinare i objasnio ono što bi već moralo biti jasno svima (a naročito vlastima Švedske i Finske), a to je da bez rješavanja sigurnosnih pitanja neće biti napretka u njihovoj kandidaturi za članstvo u NATO savezu. Napominjući da su PKK, YPG i PYD (ogranci PKK-a u Siriji) jedna te ista teroristička grupa, Kalın je rekao da je Turska prenijela svoja očekivanja po ovom pitanju delegacijama Švedske i Finske. “Izjavili smo da, ako se na zabrinutost za sigurnost Turske ne odgovori konkretnim koracima, proces neće napredovati. Delegacije su primile našu poruku. Oni će razgovarati o našim zahtjevima sa svojim liderima i oni će nam odgovoriti”, dodao je Kalın.
Dakle, lopta je na terenima Švedske i Finske. Kao što sam prošli put, pišući na temu pristupa ovih dviju zemalja NATO-u, napisao da se odnos Švedske i Finske prema zahtjevima Turske razlikuje kao što se razlikuje i stepen podrške antiturskim terorističkim organizacijama, međutim, ima i sličnosti. Sličnosti su najočiglednije na dvama primjerima – pitanju izručenja traženih terorista i pitanju embarga na izvoz oružja Turskoj.
Turska je od Finske tražila izručenje 12 osoba povezanih s terorističkim organizacijama – šest od njih jesu pripadnici FETÖ-a, a drugih šest jesu iz PKK. Od Švedske je Turska tražila izručenje 21 osobe, od kojih su 10 teroristi FETÖ-a, a 11 teroristi PKK. Ni na jedan od ova 33 zahtjeva, koji su podneseni u skladu sa sudskim odlukama i dokazima, nije dat pozitivan odgovor. Devetnaest zahtjeva za ekstradiciju je odbijeno, a na pet nije uopšte odgovoreno, što je nemoguće tumačiti bilo kako drugačije nego jedno potpuno nepoštovanje Turske i njenih institucija. Proces za devet zahtjeva za ekstradiciju, dva s Finskom i sedam sa Švedskom, još je u toku.
Naravno, najlakše je sakriti se iza “nezavisnog sudstva”. “Vlada ne može dati preliminarni odgovor na pitanje o ekstradiciji jer nezavisni pravosudni organi (tužilaštvo i Vrhovni sud) daju svoje ocjene u pojedinačnom slučaju prije nego što Vlada donese odluku”, odgovara u e-mailu Sofie Rudh, sekretarica za štampu švedskog ministra pravde Morgana Johanssona, na upit švedskog dnevnika Expressen.
Ljudi s dužim pamćenjem mogu lako zaključiti da pitanje ekstradicije, pa i u Švedskoj, u velikoj mjeri zavisi od onoga ko je zahtijeva. Švedska je početkom ovog stoljeća bila pod velikom paljbom humanitarnih organizacija (poput Human Rights Watch) jer je na zahtjev Američke obavještajne agencije (CIA) isporučivala njoj (agenciji) sumnjive azilante Egiptu, gdje su bili podvrgnuti torturi (proces znan kao extraordinary rendition). Da ne idemo dalje u historiju i ne pominjemo stotine latvijskih i estonskih (i hiljade njemačkih) vojnika koje je Švedska poslije Drugog svjetskog rata predala Staljinu. Drugim riječima, ipak je politika u pitanju.
Švedska i Finska praktično su uvele embargo na izvoz oružja Turskoj 2019. kao reakciju na antiterorističku operaciju turskih oružanih snaga Izvor mira na sjeveru Sirije. Zašto je riječ “praktično” u prethodnoj rečenici? Pa zato što SADA ispada da embarga nema. Barem kada je Švedska u pitanju. “Nema embarga na oružje protiv Turske”, kaže za Expressen Karl Evertsson, šef Grupe za naoružanje u Inspektoratu za strateške proizvode (ISP) – institucije koja daje izvozne dozvole: “Procjena se vrši od slučaja do slučaja.”
Dakle, čista je “slučajnost” da su sve dozvole za izvoz vojnog materijala u Tursku stopirane 15. oktobra 2019. i od tada nije bilo nikakve prodaje? Interesantno! Interesantan je i tajming, baš kada je Turska započela antiterorističku akciju koju vidi kao legitimnu samoodbranu. Pogotovo je interesantno kada se zna koliko su se tada obje zemlje upinjale da se embargo na izvoz oružja Turskoj uvede na nivou EU. Karl Evertsson napominje da Turska ionako nije bila veliki kupac švedskog vojnog hardvera. Fakat, ali riječ je o principu – “Neprihvatljivo je da saveznici iz NATO-a uvode sankcije jedni drugima”, rekao je Kalın. Pogotovo ovako “na kvarno”, ima ih, nema ih, poput Schrödingerove mačke.
A kada smo već kod oružja, turski mediji preplavljeni su fotografijama lahkog protivtenkovskog oružja AT4, zaplijenjenog u antiterorističkim akcijama protiv PKK-a, kako unutar Turske, tako i van nje. “Slučajno”, to je švedsko oružje. Karl Evertsson iz ISP-a kaže da Švedska “nije dala dozvolu za izvoz kurdskim igračima”, te nudi objašnjenje da su to možda (vrlo vjerovatno) PKK-u i njegovim derivatima dostavile SAD, koje imaju licencu na proizvodnju AT4. Međutim, kako god da se okrene, Švedska duguje preciznije objašnjenje kako je to završilo u rukama PKK-a. “Švedska se ponosi što ima jaku kontrolu oružja, tako da morate objasniti kako se to dogodilo. Nije dovoljno samo reći 'mi ne šaljemo oružje'. Švedska mora da napiše deklaraciju, Turska želi da vidi pisani sporazum prije nego što pristane na članstvo Švedske u NATO-u”, kaže Halil Karavel, istraživač na Institutu za sigurnosnu i razvojnu politiku u Stockholmu. Drugim riječima, Evertssonovo “objašnjenje” da se oružje već dugo proizvodi po licenci u SAD i da ranije nisu bili toliko oprezni da se oružje ne smije dalje slati u “treće zemlje” nije dovoljno.
Kao još jedan kamen spoticanja jeste finansiranje terorizma. “Švedska ne daje nikakvu finansijsku pomoć niti vojnu podršku Autonomnoj upravi sjeverne i istočne Sirije (AANES), Sirijskom demokratskom vijeću (SDC), Sirijskim demokratskim snagama (SDF) ili YPG/YPJ”, kaže Švedska vlada u pokušaju da objasni 376 miliona dolara koje je rasporedila za taj dio svijeta u periodu od 2016. do 2023. Tehnički je to možda (naglasak na možda) i tačno, ali to podrazumijeva potpuno negiranje stvarnosti na terenu, odnosno činjenice da, kako god da se zaogrne finansijska pomoć tom dijelu svijeta, to će završiti u koferima PKK-a i derivata mu, jer hem su izvršili etničko čišćenje, hem političko, pa je teško zamisliti kojim će se to institucijama dodijeliti. Uostalom, dovoljno je pročitati nekoliko izvještaja Amnesty Internationala pa da to bude jasno.
Švedski odnos prema turskim prigovorima mogao se vidjeti već sljedećeg dana poslije konsultativnog sastanka u Ankari. U četvrtak je švedski državni televizijski kanal SVT emitirao intervju sa Salihom Muslimom, istaknutom figurom iz sirijskog ogranka terorističke grupe PKK – YPG. Sa sve posterom Abdullaha Öcalana, osnivača i lidera PKK-a, koji služi doživotnu kaznu zatvora u Turskoj, kao pozadinom, Muslim je izražavao puno povjerenje u Švedsku i uvjerenje da Švedska nikada neće priznati YPG/PYD (organizacije organski povezane s PKK-om) kao terorističke organizacije.
I to je osnovna razlika između Švedske i Finske. Helsinki “ozbiljno shvata zabrinutost svake članice NATO-a”, rekao je u petak finski ministar vanjskih poslova Pekka Haavisto, dodajući da je njegova zemlja u “otvorenom, direktnom, konstruktivnom dijalogu”. Drugim riječima, Finska još uvijek zna šta je diplomatija, što je teško reći za Švedsku, koja bi da se nadgornjava s Turskom “argumentima” kao što je izjava inoministarke Anne Lind: “Jake zemlje su iza nas, bilo bi u interesu Turske da nas regrutira.”
Doduše, razlika je i u jednom vrlo domaćem političkom problemu Švedske. Naime, Vlada Magdalene Andersson jeste talac jednog “kurdskog” glasa. Amineh Kakabaveh, poslanica Švedskog parlamenta i bivša borkinja jednog od ogranaka PKK-a, dala joj je podršku tek nakon što je potpisala sporazum sa socijaldemokratama, kojim se garantira švedska podrška “Kurdima”, čitaj PKK-u i njegovim derivatima.
Turska NATO politika jeste jasna. Podržava ispunjavanje sigurnosnih interesa svojih članica, politiku otvorenih vrata i jačanje solidarnosti. Međutim, previše puta pokazalo se da ta solidarnost izostane kada je turska sigurnost u pitanju. “Razumijevanje” kojim se ostale članice toliko razbacuju, a bez konkretnih akcija, nije više dovoljno.
