Kada se dobro razrađena strana obavještajna mreža bilo koje zemlje u bilo kojoj zemlji razotkrije i “padne”, to je prvorazredna vijest. Kada se razotkrije i “padne” mreža izraelske obavještajne službe (“Mossad”), to je... to je ekskluziva koja se stavlja u rubriku “do sada neviđeno” ili “vjerovali ili ne”. Upravo se to desilo početkom mjeseca u Turskoj – 7. oktobra uhapšeno je 15 operativaca, koji su, bar prema priznanju jednog od njih, špijunirali za račun “Mossada”.

Priča, koja tek dobija obrise, govori o kontraobavještajnoj operaciji turske obavještajne službe (Milli İstihbarat Teşkilatı – MİT) duge godine tokom koje je praćeno i nadzirano 15 operativaca podijeljenih u 5 ćelija, a čija je kulminacija njihovo simultano hapšenje u četiri turske provincije. Prema dnevniku Sabah, koji je prvi izvijestio o slučaju u četvrtak 21. oktobra, a u ponedjeljak 25. oktobra objavio inicijale i zamagljene fotografije svih petnaest uhapšenih, obavještajni ciljevi grupe bili su prije svega palestinski studenti u Turskoj kao i uopće strani studenti za koje je smatrano da bi u budućnosti mogli raditi u odbrambenoj industriji. Ono što je također interesiralo katse (katsa je u “Mossadovom” žargonu terenski oficir, case officer u CIA žargonu) bile su povlastice koje dobijaju od turske države i općina, te razne organizacije koje djeluju na teritoriji Turske.

Širok opseg interesiranja – od palestinskih studenata do uopće stranih studenata koji bi mogli završiti u odbrambenoj industriji – ukazuje na to da je operacija iz perspektive Izraela i kontraobavještajna i obavještajna, pa se čini da je izjava anonimnog izvora portala Middle East Eye (MEE) “da ovaj lanac mora raditi i za izraelsku internu sigurnosnu službu 'Shin Bet' i za 'Mossad'” vjerovatno tačna. Najmanje deset, a moguće 12 hiljada Palestinaca koji žive u Istanbulu, a nosioci su palestinskih i jordanskih, a poneki i izraelskih pasoša (kao jedan od uhapšenih), u svakom je slučaju obavještajno interesantno Izraelu, čak i da Turska nije, a jeste, prijateljski nastrojena “Hamasu”.

Ono što je utvrđeno jeste da su se špijuni sastajali s osobljem izraelske tajne službe u inostranstvu i ondje dobijali uputstva. Ti sastanci su se dešavali u Zagrebu, Bukureštu, Zürichu i Nairobiju. Ključni lik na tim putovanjima jeste, kako se čini, operativac s inicijalima M. A. S. Palestinac sa Zapadne obale koji već devet godina studira medicinu u Konyi.

Priča koja će dobiti konačni epilog u sudnici sasvim će sigurno biti proširivana daljim istragama i s vremenom jasnija. Jedan je njen element, za sada, nejasan. To su misteriozni nestanci Palestinaca u Turskoj tokom septembra ove godine. Ministarstvo vanjskih poslova Palestine o nestanku šest Palestinaca tokom (samo) septembra izvijestilo je javnost 27. septembra. MEE je o tome pisao 30. septembra, kada je taj broj već bio sedam – šest muškaraca i jedna žena.

Istoga dana (21. oktobra) kada je vijest o hapšenju 15 operativaca osvanula u turskim medijima izraelski dnevnik Haaretz, pozivajući se na Shehab (palestinska novinska agencija sa sjedištem u Gazi), piše da su 7 od 15 zapravo agenti Palestinske obavještajne službe, te da su to isti koji su “nestajali” tokom septembra. “Prema Shehabu, šef palestinske obavještajne službe general Majed Faraj odgovoran je za nestanak i hapšenje sedmorice Palestinaca. U izvještaju se navodi da palestinski obavještajci namjeravaju locirati nestale Palestince i ubiti ih, nakon što je Izrael u više navrata tražio od Turske da izruči sedmoricu, ali je odbijen.

Izvještaj implicira da je Izrael, budući da se boji izvođenja atentata na turskoj teritoriji, umjesto toga, predao zadatak palestinskim obavještajnim službama”, navodi Haaretz. Čudna priča, ali u svijetu špijunaže ne postoji nemoguće, pa ni to da okupator angažira okupiranog kao “vanjskog saradnika”. Imajući u vidu ideološke razlike između “Hamasa” i palestinskih vlasti kao i servilnost ovih drugih prema Izraelu, navodi Shehaba nisu nemogući.

Na MİT-u je da to raščivija, a da li će obavijestiti javnost o svim detaljima, sasvim je drugo (i vrlo političko) pitanje. Nestanci ili, bolje, “nestanci” se ovdje tumače kao pokušaj da se MİT zavara, nepotrebno reći neuspješan, s obzirom na to da im je MİT već godinu praktično disao za vratom a da to nisu osjetili.

U svakom slučaju, ne postoji sumnja da ključni operativci ovih 5 ćelija nisu znali da rade za “Mossad”. Haaretz uredno prenosi pisanja o priznanju jednog od njih, a drugi izraelski mediji promptno izvještavaju o slučaju. “Izrael tek treba da da zvaničan odgovor na ove turske optužbe”, piše u ponedjeljak 25. oktobra  Jerusalem Post. Šutnja nevjerice, možda?

“Mossad” i po ekstenziji Izrael se zabrinuo glede turske obavještajne službe MİT još u maju 2010, kada je Hakan Fidan došao na čelo te organizacije. Naravno, pogrešna ili vjerovatnije propagandna javno izrečena pretpostavka bila je da će Fidan na čelu obavještajne službe voditi “Tursku bliže Iranu”. No, zabrinutost jeste bila opravdana. Već oktobra te godine MİT je presjekao radne veze s “Mossadom”, odnosno prestao je razmjenjivati obavještajne podatke i provoditi zajedničke operacije. Nekada “odlični odnosi” između dvije službe pretvorili su se u razumljivo hladne. Haaretz je tada tvrdio da je Turska uvjetovala pristanak na postavljanje NATO antiraketnih sistema na svojoj teritoriji garancijom da se nikakve informacije koje sistem prikupi neće prenijeti u Izrael. Ako (naglasak na “ako”) je to tačno, povlačenje tih sistema iz Turske govori mnogo (previše) o NATO-ovim lojalnostima.

Tri godine kasnije David Ignatius, kolumnista Washington Posta, na osnovu anonimnih izvora tvrdio je da je MİT namjerno otkrio iranskim obavještajnim službama identitete do 10 Iranaca koji su se sastajali unutar Turske sa svojim “Mossad” katsama. Valjajući izraelsku propagandu, Ignatius navodi kako su Fidana izraelski obavještajci šaljivo opisali zvaničnicima CIA-e kao “šefa MOIS stanice u Ankari”. MOIS je, naime, iranska obavještajna služba. No, već sljedećom rečenicom je otkrio šta žulja izraelske špijune: “Međutim, Sjedinjene Države nastavile su raditi s Fidanom oko osjetljivih pitanja.”

Podsjećanja radi, David Ignatius lumen je koji je moderirao čuvenu debatu u Davosu 2009. koja je rezultirala Erdoğanovim “one minute” protestom, protiv neopjevano ljigavog nastupa Shimona Peresa, kojem je vajni moderator dao skoro tri puta više vremena nego ostalim učesnicima. Mogu tek da zamislim (lažem, ne mogu) kako će Ignatius protumačiti ove najsvježije događaje, ali izgleda da čeka da mu Tel Aviv izdiktira šta misli.

Snaženje MİT-a uzrok je i posljedica turskog puta ka nezavisnosti. Pomenuti “odlični odnosi”, koji su takvi bili ne samo s “Mossadom” nego i s američkom obavještajnom agencijom (CIA), odnose se na vrijeme kada je ta turska služba bila u potpunosti probušena od ove dvije strane službe. Vrijeme koje je Fuat Doğu, u dva navrata šef MİT-a (1962–1964. i 1966–1971), sredinom osamdesetih tada mladom novinaru Selçuku Özdağu najbolje opisao riječima: “Nisam ja bio šef MİT-a nego podružnice CIA.” Özdağ je to obnarodovao trideset godina kasnije (2016), kada je bio poslanik parlamenta.

Bülent Erandaç, novinar dnevnika Takvim, ne pretjeruje mnogo kada aktivnosti MİT-a, otprilike u to isto vrijeme, svodi na praćenje žena s hidžabom i gledanja ko ide u džamiju. E ta vremena su prošla, te ih se “Mossad” i CIA samo mogu s nostalgijom sjećati.

Ovo je posljednja u nizu od dvadesetak uspješnih kontraobavještajnih akcija u posljednjih šest godina. Bilo bi previše sve ih navesti, ali samo ideje radi: operacije kodnih imena “Kama”, “Gümüş” (srebro) i “Ayı” (medvjed) jesu kontraobavještajne operacije u kojima su spriječene akcije (ubistva) predstavnika čečenske emigracije u Turskoj. Nepotrebno naglasiti, Ruska Federacija je stajala iza tih pokušaja. U ovoj zadnjoj, koja se također desila početkom oktobra, uhapšena su četiri ruska, jedan ukrajinski i jedan uzbekistanski državljanin.

“Divan”, “Vertigo” i “Vorteks” samo su neke od uspješnih akcija protiv pokušaja iranske obavještajne službe da vršlja po turskoj teritoriji. “Vorteks” (septembar ove godine) je spriječio kidnapovanje iranskog azilanta, bivšeg vojnog pilota helikoptera Mehrdada Abdarbashija. Zamišljam Davida Ignatiusa kako se češka po glavi po saznanju ovoga.